Strava u Brčkom
Poneki posmatrač sa strane ima običaj – ne bez argumenata – usprotiviti se našem vječnom ratnom narativu. I mediji i društveni skupovi i javne manifestacije obilježeni su stradanjima i svakodnevnica je doslovno prezasićena pričama koje korespondiraju s prošlim ratom.
Ljudi koji dođu u Bosnu i Hercegovinu negoduju, ne shvatajući kontekst takve atmosfere. Ostavili bismo mi ratne priče vrlo rado, ali neće one da ostave nas. Ovdje kosti doslovno izviru iz zemlje. Slučaj brčanskog ortopeda u čijem su dvorištu nađene kosti Bošnjaka ubijenog u srebreničkom genocidu pokazuje da smo daleko, daleko od zaključenja slučaja. Sve dok i posljednji nestali ne bude pronađen i pokopan, sve dok i posljednji zločinac ne bude procesuiran, teško da ćemo staviti tačku na “nemile događaje”, kako ratu tepaju profesionalni mirotvorci.
A to će potrajati.
Horor u Vlasenici
Koliko smo daleko od katarze, smiraja i istinskog sagledavanja prošlosti svjedoči još jedan ružan primjer, ovaj put iz Vlasenice, gradića u istočnoj Bosni s teškom ratnom prošlošću. Priča je najbolji dokaz da je međunarodna jurisdikcija nad ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini prerano okončana, jer domaće pravosuđe je prije svega političko-osvetnički, a ne pravosudni segment države. Uglavnom, u dvorištu košarkaša Edina Salaharevića, mladog talentiranog košarkaša zvjerski mučenog i ubijenog 1992. godine neko je bacio nožem isječenu košarkašku loptu. Može li gore, odvratnije i surovije?
Ovdje godinama pričamo da su povratnici u Republiku Srpsku jedna od najugroženijih kategorija bh. stanovništva, a nezasitni sloj razbojničke populacije, koji se nikada nije pomirio sa završetkom ere zločina redovno se trudi da tu činjenicu održi u životu. Vlasti traljavo i neuvjerljivo reagiraju na ovakve provokacije, a svakom od nas ostaje da se zapitamo – kako je povratnicima zanoćiti u takvom ozračju…
Ako državi treba još jedan papir – neka ga sama nabavi!
Kako izgledaju sretne države? Najjednostavniji odgovor – kao sistem u službi građana. Kao administrativni prostor u kojem čovjek nije u službi aparata vječno gladnog još jedne potvrde, još jednog papira, nego je uslužni servis u kojem nema letanja od vrata do vrata, od službe do službe, sve se rješava s nekoliko klikova na mobilnom telefonu.
Dok ne dočekamo tu birokratsku idilu, evo podsjećanja kako to izgleda u zemlji u kojoj je sve okrenuto protiv građanina, njegovih potreba i prava: osoba A uđe u pristojno organiziranu sarajevsku općinu, poznatu po tome što se pred njenim šalterima manje čeka nego u drugim jedinicama lokalne samouprave. Iza svakog plastificiranog stakla sjedi dvoje službenika, muško i žensko. Ona je tu da irgeti, da odradi sve što podnositelju ili podnositeljici zahtjeva treba, a njegova je uloga da, kao glava zahtjevnog procesa, na kraju udari pečat na izdati papir.
Uvijek treba znati ko je tu muško, a ko žensko, ko vodu nosi, a ko proces nošnje ovjerava.
Može li bolje, može li bosanskije i hercegovačkije?
