Arktičke lisice koje prate polarnog medvdjeda

Tokom te tri decenije SDA je periodično slabila pa ponovo jačala. Iz njenog okrilja povremeno su izlazili nezadovoljnici koji su formirali vlastite stranke. Ti nezadovoljnici nisu napuštali maticu zato što im se nisu sviđala pravila igre, naprotiv, mnogi od njih su ih slijedili radikalnije i bezobraznije od SDA. Iz stranke su izlazili zbog toga što nisu bili zadovoljni raspodjelom političke moći i finansijskog plijena koji sljeduje uz nju. Njihove stranke nikada nisu bile opozicija. Više su ličile na arktičke lisice koje prate sjevernog medvjeda i kupe ostatke hrane iza njega. Niti jedna od njih nije ostvarila neki veći politički uspjeh. Najžilaviji povremeno osvoje neki grad u kojem nasljeđuju SDA birokraciju i nastave gdje su njihovi prethodnici stali.

Iako nam se čini da je SDA tokom svoga postojanja prošla kroz različite mijene, u toj stranci je tokom ovih 30 godina ostalo sve isto. U centru organizacije i dalje je mladomuslimansko jezgro (koje je nedavno u razgovoru za Nomad izvrsno opisao Senad Avdić) oko kojeg sve sve vrti. S vremena na vrijeme mijenjaju se samo poslušnici koji se ubrzano pretvaraju u milionere – piljari postaju trgovci oružjem, sitne zanatlije hotelijeri, a svjedočili smo i nedavnom pokušaju da se od televizijskog voditelja napravi pandemijski profiter. Mladomuslimansko jezgro mijenja se samo iz bioloških razloga ali se ubrzano obnovi prostom reprodukcijom. (Selvedin Avdić, Žurnal)

Bleiburg i Kosovo

Blajburški mit je hrvatska varijanta Kosovskog mita, slavljenje i komemoriranje poraza, inspiracija za osvetu i restauraciju izgubljene države. Najveća dostignuća najgorih među hrvatskim nacionalistima dolaze od imitiranja najgorih elemenata srpskog nacionalizma. Blajburški mit je mlađi od Kosovskog ali skrojen po istoj matrici. Smislili su ga u emigrantskim ustaškim krugovima u Buenos Airesu i Münchenu koji su partizansku osvetu nad vojskom fašističke paradržave NDH u maju 1945, proglasili za ratni zločin nad nevinima a moguće i genocid Srba nad Hrvatima. Ustašama, a to su ukratko ekstremni hrvatski nacionalisti opsjednuti mržnjom i zavišću spram Srpskog naroda, trebalo je „Hrvatsko Kosovo“ kao kontra-mit u naraciji istog tipa etno-sektaškog nacionalizma.

Radi se o mitovima o kolektivnom junaštvu, mučeništvu i žrtvi za buduće generacije koje će zahvaljujući toj moralnoj investiciji, ostvariti velika djela. Kosovski mit je dopunjen devedesetih mitologizacijom Jasenovca kao dijela Nebeske Srbije te naracijama o novim bitkama za Kosovo i Metohiju da ostanu u sklopu srpske države. Blajburški mit je istovremeno dobio pojačanje u kultu kardinala Stepenica beatificiranoga sluge božjega i svetačkog kandidata, žrtve komunističke represije iza koje navodno stoji mržnja pravoslavlja prema katolicizmu. I jedna i druga varijanta mitske povijesti demoniziraju onog drugog a sakraliziraju vlastito samosažaljenje i ponos bez pokrića. Slažu se jedino u tome da treba izbrisati iz povijesti spomen na zajedničku antifašističku borbu jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu. Ništa im nije toliko opasno kao ideja bratstva i jedinstva. Izvorno pod nazivom „oružano bratstvo srpskoga i hrvatskoga naroda“, to je bila strategija Komunističke partije Jugoslavije koja je obranila od ustaškog genocida Srbe u Hrvatskoj i BiH. (Vjekoslav Perica, Tačno.net)

Sve se odluke donose u kući na Radobolji

Nije sporno hapšenje Fadila Novalića i ostalih. Sporno je što su samo oni uhapšeni I što su svi drugi koji su trebali biti uhapšeni i u ovoj i u svim drugim aferama, i prije i tokom COVID-a, ostati na slobodi. To znači da se u ovom slučaju ne radi o provođenju pravde već o provođenju politike. Nesporno je da se radi o kriminalu, ali je nesporno i da tužilaštvo radi po političkom diktatu iz kuće koja je nastala na koritu rijeke Radobolje (Avdo Avdić, Start)

Zašto volimo kad Raspudić šuti?

Mnoge moje prijateljice vole gledati Raspudića.  Sve one, pa i ja, kad ga vidimo na ekranu poželimo da „bude lijep i šuti“. Naše molbe nikad nisu uslišane. Raspudić svaki put na televiziji govori i razjebe nam gušt. Tako je bilo i u Nedjeljom u dva.

Zašto se nekim mojim prijateljicama i meni sviđa Raspudić, kad šuti? Zato što se u hrvatskom javnom prostoru ne može vidjeti dva metra muškog mesa koje može biti odmor za oči. Raspudić je visok, plećat, ima gustu kosu, nema trbušine…

Ostali muškarci na hrvatskoj javnoj sceni su zadrigli, niski, ćelavi, debeli. U tom kontekstu je vijest da će se Raspudić uključiti u hrvatsku politiku pravo osvježenje. Kad ga usporedimo s Glasnovićem, primjerice, mi neke žene, ne možemo da ne odahnemo. U Sabor će ući Komad! Aleluja, aleluja!

A onda, a onda Raspudić otvori usta. Nisam čula sve što je rekao Stankoviću, ubiše me fraze, frazetine i suludi planovi, nešto mi je ipak zaparalo uši. Nisam im mogla vjerovati. Uši moje, čujete li ovo? Čule su.

a početku je Raspudić bio „otkačen“. Rekao je da ide u politiku jer više ne želi biti „idiot“. Kako svi znamo tko je idiot Raspudić nam je objasnio da nije idiot onaj za koga mi mislimo da je idiot, idiot je neki sasvim drugi lik. To je „onaj koji se ne miješa u javne poslove“. Tako su ga definirali Stari Grci. Elem, Nino je već godinama javna osoba koja samo piše, govori, nastupa, promovira, ukratko, „ne miješa se u javne poslove“.

Sad je odlučio izvući mač iz korica, ući u politiku i krenuti u boj u boj za „radosnu Hrvatsku“, pravdu, istinu i boljitak  hrvatskih idiota. Nema hrvatskog političara koji se ne bori za sve ono što je Raspudić naveo kao svoj program. Zašto su moje uši ipak popizdile? (Vedrana Rudan)

A nije vam dobra sezona? E gledajte sad ovo!

Iz godine u godinu bili smo sve žalosniji. Premda je zarada od turizma postojano rasla i milijuni su se slijevali na naše račune, svejedno nas je frustriralo, trajno, neizlječivo, prokleto, da smo mogli bolje. Da smo mogli ugrabiti više novca za manje truda. Nijedno ljeto nije zapravo ispunilo naša očekivanja. Toliko smo ridali i jecali, cmizdrili i cmoljili da je velikom Bogu na nebesima to na kraju dosadilo. “Turistička sezona vam je podbacila, je li? A gledajte ovo”, rekao je Svemogući zlobno. (Ante Tomić, Jutarnji list)