Uspon desnog populizma predstavlja fenomen od globalnog značaja, koji se različito manifestuje i semantički konstruiše u zavisnosti od konkretnog društveno-političkog konteksta. Ove razlike kao i specifični mikrodiskursi pri tome ne znače da ne postoje velike čak i zlokobne sličnosti kada je riječ o podliježućim vrijednostima, repertoarima, toposima i često kodiranim oblicima komunikacije da bi se prikrile politike isključivosti, i sa margina političkog postepeno prelazile u mainstream. U tome je možda i najveće vrijednost knjige Politika straha. Šta desničarski populistički diskursi znače autorke Ruth Wodak koja je u sklopu projekta Udruženja Mreža za izgradnju mira sada dostupna i na lokalnom jeziku/jezicima upućujući svojevrsni apel da se i ovdašnji populistički diskursi razmađijaju u veberovskom smislu kroz slične analize. Ono što ovu knjigu posebno izdvaja u odnosu na druge slične studije jeste dubinska analiza diskursa koja fokusom na karakteristične primjere (vinjete) omogućava da uvidimo specifikum desnog populističkog novogovora i načina komuniciranja u njegovoj slojevitosti.
U knjizi se analiziraju konkretni slučajevi ali i osnovne temeljne antivrijednosti novog desnog populizma koji bez svake sumnje podsjeća na fašizam koji je navodno vojno pobijeđen 1945, ali se zbog nesuočavanja sa vlastitim fašizmima i sličnim izmima otvara bezdan za njegovo ponovno pojavljivanje u brojnim zemljama. Forma tj. način manifestovanja je možda drugačija s obzirom da populizam predstavlja svojevrsni stil koji je često oblikovan harizmom lidera koji ga predvodi i simbolizuje no pri tome postoje suštinske sličnosti. Kao što se često ističe da je fašizam antiideologija tačnije pogled na svet (die Weltanschaung) i novi desni populizam predstavlja svojevrstan sinkretizam odnosno ovu anti kakofoniju. Analiziranjem upečatljivih slučaja kroz analizu diskursa autorka knjige nam na temeljit a u isto vrijeme i pristupačan, slikovit način potkrepljen brojnim konkretnim ilustracijama, ukazuje na glavne aspekte i strategije ove nove politike isključivosti koja je usmjerena protiv Drugog. Ona se pri tom referira na Zimelov pojam „modernog stranca“ odnosno Baumanovom pojam „postmodernog stranca“, ukazujući kako se ovaj u zavisnosti od političkih potreba populističkih stranaka može popunjavati različitim sadržajima. Taj opasni Drugi je najčešće Jevrejin, Musliman, „autohtona“ etnička manjina kao što su Romi ili pak migrant i gastarbajter. U zavisnosti od konteksta dijapazon neprijatelja se proširuje odnosno sužava. Kod populista u Velikoj Britaniji su tako npr. Grci predstavljeni kao „opasni drugi“ simbolišući priliv ljudi iz evropskih ekonomija koje su u problemima (str. 100). Nerijetko je to i neprijatelj unutar naših redova, npr. političari iz tzv. klasičnih političkih stranaka koje se zalažu za vrijednosti multikulturalizma i evropskih integracija ne mareći pri tom, kako desni populisti ističu, za vrijednosti vlastite kulture i interese sopstvenog naroda podčinjavajući se bespogovorno autoritetu EU. Na taj način se kritikom ovih udaljenih autoriteta udobno smještenih u Briselu prikriva autoritarnost desnih populista koji se često pozivaju na neki oblik izvorne demokratije brižljivo gajeći pri tom kult harizmatskog vodstva koji se uspješno održava na površini izdašnim korištenjem društvenih mreža i načinima komuniciranja koji potvrđuju tipične stereotipije prosječnog populusa. Anegdota iz vlastitog iskustva tokom vožnje taksijem čiji vozač osjeća da „vođa britanske desničarske populističke stranke UKIP, govori njemu, ne njemu s visine i ne o njemu“ (str. 151) ilustruje ovu navodnu neposrednu vezu.
Kao što autorka primjećuje na samom početku knjige, u svojoj haotičnoj trci za glasove većina desničarskih populističkih stranaka sledi niz različitih strategija odjednom (str. 2) izdašno koristeći tradicionalne i nove medije i često kroz skandalizaciju i provokaciju uspijeva da zaokupi pažnju javnosti i da postavlja određene probleme odnosno strahove na političku agendu kao i načine njihovog „dijalogiziranja“ (str. 14-15). Iz tih razloga je i analiza desnih populističkih diskursa od velike teorijske i praktične važnosti uslijed ove svuda prodiruće prisutnosti uprkos nekim razlikama. Kao što je istaknuto u knjizi „ne podržavaju sve desničarske populističke stranke sve ove sadržaje. Ipak, oni mogu do značajne mjere predstavljati generalizirana i tipizirana desničarska populistička uvjerenja i ideologije“ (str. 82).
Autorka kroz osam poglavlja adresira ključne teme desnog populizma kao što su pitanje identiteta, granice i naroda, jezika, antisemitizma, medija, roda situirajući ih u relevantne teorijske okvire i kontekste. Svaka od ovih cjelina se potom konkretizuje kroz analizu diskursa određenog slučaja tačnije ekscesa, što omogućava dublji uvid u što otvorene a što kodirane politike proizvodnje straha, neprijatelja, mržnje i diskriminacije.
Prvi slučaj odnosno ilustracija koja se analizira tiče se karikature koju je lider Slobodarske stranke Austrije (FPÖ) postavio na Facebook i koja izravno aludira na nacističke karikature iz zloglasnih novina Der Stürmer (str. 16-23). Autorka analizira ovaj FB incident i retoričke strategije provokacije, poricanja, redefinicije i tzv. proračunate ambivalencije, postavljanje sebe u ulogu žrtve, dramatiziranja, strategije opravdanja, kvaziizvinjenja (str. 24). Ove strategije, toposi kao garanti prelaska sa argumenta na zaključak (str. 64) i proračunata ambivalentnost pri čemu određena poruka sadrži najmanje dva ili više kontradiktorna značenja uvodi nas potom u druge primjere odnosno mikrodiskurse u okviru navedenih tema. Izjave holandskog desničarskog političara Girta Vildersa o judeo-hrišćanskom nasljeđu Evrope kroz metaforičke topose prijetnje i upoređivanja kao i kroz logičke greške predstavljaju tipičan diskurs protiv multikulturizma kao i migracija (str. 68-71). Proturječne izjave austrijskog političara Hajdera o njemačkom Vermahtu predstavljaju oblik ambivalencije kroz topos istorije a pod plaštom slobode izražavanja, što je karakteristično i za neke druge slučajeve koji se analiziraju u knjizi (str. 74-76). Primjer mađarskog Jobika koji najotvorenije koketira sa nacističkom militantnom političkom kulturom kroz otvorene poruke o parazitima i kulturnom i jezičkom čišćenju ukazuje takođe na navedenu ambivalentnost kroz topos istorije u kojem se vlastita fašistička i komunistička prošlost uzajamno prepliću i koriste za propagiranje mržnje prema Jevrejima, Romima i homoseksualcima (str. 91- 92). Analiza diskursa antisemitizma ukazuje na strategiju kodirane komunikacije, s obzirom da je u većini evropskih zemalja negiranje holokausta kažnjivo pa se najčešće koristi mehanizam poricanja i ograđivanja (npr. „Imam mnoge prijatelje Jevreje, ali…“). No to ne umanjuje raspon tzv. govornih činova kroz strategiju Iudeus ex machina koja omogućava da svi antisemitski stereotipi zajednički djeluju kada se za to ukaže potreba (str. 122). Jevreji kao i u okviru nacističke ideologije predstavljaju stereotip nelojalnosti, lažnog internacionalizma i s njim povezane nekontrolisane cirkulacije kapitala. Kao takvi se i danas koriste kao opozit „desničarskom populističkom imaginariju homogene nacionalne države“ ugrožene nekontrolisanim globalizacijskim procesima (str. 123). Diskursi naučne racionalizacije kroz revizionistički pristup u okviru toposa istorije a pod plaštom slobode govora (kao što je primjer afere Rozenkranc u Austriji) ukazuju kako se antisemitizam relativizuje i normalizuje. Naime, tokom kandidature za predsjedničke izbore u Austriji ispred stranke FPÖ Barbara Rozenkranc je ukazivala na važnost tzv. civilizirane slobode govora, proširujući je i na period nacizma, ne negirajući da je holokaust nešto što se „dogodilo“ svodeći ga indirektno na neutralan pojam događaj a koncentracijske logore na nešto što je postojalo (str. 131, 133). Ovaj primjer možda najjasnije ukazuje kako se i kroz tzv. naizgled neutralan govor odašilju antisemitske poruke, kao i na važnost rodne dimenzije s obzirom da je riječ o političarki, majki desetoro djece. Ona na taj način simbolizuje tijelo nacije i njene tzv. čistote koje su ranjive i stalno ugrožene od opasnih drugih. Važnost i tzv. rastegljivost roda kao semiotičkog polja nacionalističkog performansa se ogleda u tome što se on koristi za konstrukciju pozitivnih samoreprezentacija i negativnih drugoreprezentacija (str. 65). Nošenje burki i hidžaba i propratne kontroverze se koriste na različite simboličke načine radi predstavljanja islama kao nečeg nazadnog, neprijateljskog i prijetećeg zapadnim demokratskim vrijednostima uključujući i ravnopravnost polova. To ujedno na paradoksalan način omogućava desnim populistima da se predstave kao pobornici i zaštitnici rodne ravnopravnosti, uprkos činjenici da propagiraju vrijednosti koje su u koliziji sa postignućima u ovoj sferi. Ova rodna dimenzija je detaljno analizirana u kontekstu švajcarskog referenduma o zabrani gradnje minareta (str. 191-194), u akcijama populista u Engleskoj kroz imaginarij idealiziranih porodičnih slika iz perioda kada nije bilo sadašnjih prijetnji (str. 193-198) i u austrijskim raspravama o marami (str. 198-201). Mizoginija se često prikriva činjenicom da su u nekim slučajevima žene na liderskim i važnim pozicijama unutar stranaka (str. 184) i ujedno se i prikriva i ogoljava odašiljanjem proturječnih poruka: zalaganjem za oslobađanje „pokrivenih“ žena i upozorenjem da će feminizam uništiti „ispravni“ poredak polova.
Ovi brojni primjeri ukazuju na problem svojevrsne penetracije desnog populističkog diskursa iz više razloga a koji prijeti da završi normalizacijom. S jedne strane riječ je o globalizacijskim procesima koji brišu granice i ograde stvarajući pri tom nove, o raznim strahovima koji nastaju usljed gubitka nekadašnjih oslonaca, kako u materijalnom tako i u vrijednosnom smislu. Novi desni populisti se tako javljaju kao spasioci propagirajući šovinistički welfarism i „prave“ vrijednosti a u kontekstu usmjerenosti medija na spektakl sve više okupiraju javni prostor. Nastaju i ekstremistički i izrazito rasistički pokreti (kao što su Pegida u Nemačkoj, Tea Party u SAD-u) koji su što direktno što indirektno povezani sa ovim stranačkim agendama i određenim liderima, dodatno pojačavajući privid da je riječ o zahtjevima koji dolaze iz same baze društva. Ono na šta autorka posebno upozorava je slučaj Austrije i brojni primjeri i ilustracije upravo i potiču iz ove zemlje, a o njihovoj široj važnosti svjedoči trend hajderizacije Evrope. Autorka nudi i savjete za neupadanje u desnu populističku zamku koji doduše ne predstavljaju jednostavne recepte za nekakav konačni obračun sa ovim problemom već se ukazuje na važnost postavljanja alternativnih okvira i agendi konceptualizanih oko vrijednosti ljudskog dostojanstva, solidarnosti, ravnopravnosti i različitosti (str. 229-230).
Iz ovih i drugih razloga koji se mogu bar dijelom detektovati i u okviru ovog ograničenog prikaza jedne izuzetno važne i korisne studije, koristim priliku da zahvalim izdavaču i svima onima koji su sudjelovali u ovakvom jednom poduhvatu koji ne treba podvesti pod sintagmu „prevod stručne literature“. Desni populizam predstavlja trend koji traje duže vrijeme, ukazujući na slabosti formalnih demokratskih institucija i političkih organizacija, nedovoljnu ukorijenjenost demokratske političke kulture u populaciji i svojevrsnu svjesnu nesvjesnost medija da o ovom fenomenu treba da informišu na adekvatniji način. Od ove boljke nije izuzetno nijedno društvo ma kako kotiralo na ljestvici demokratske konsilidacije i poštovanja ljudskih prava. Iz tih razloga, i ovaj prevod treba koristiti kao kritički alat od strane različitih aktera/ki koji su posvećeni pozitivnim društvenim vrijednostima, a posebno u Bosni i Hercegovini u kojoj je, čini se, ovaj novogovor već uveliko postao mainstream.
Prevod ove knjige realiziran je u okviru projekta prevoda stručne literature koji realizira Udruženje Mreža za izgradnju mira u saradnji sa Mirovnom akademijom. Aktivnost je finansijski podržala Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) uz implementacijsku podršku Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u sklopu BHRI programa.
