Svakodnevno svjedočimo nedopustivom miješanju hrvatske vanjske politike u unutrašnje stvari susjedne Bosne i Hercegovine. Natječu se predsjednik Zoran Milanović i njegov oponent u svemu osim u viziji budućnosti Bosne i Hercegovine, premijer Andrej Plenković u diplomatskim nastojanjima za koja je scenarij još davno napisao Dragan Čović. Na svaki mogući način vrše pritisak na Visokog predstavnika Christiana Schmidta (koji se s tim pritiscima sve slabije nosi) ne bi li ga uvjerili da izmijeni Izborni zakon na način koji bi u konačnici omogućio stvaranje trećeg entiteta, a zatim i njegovo odcjepljenje od mrskog Sarajeva.

Koliko samo Dragan Čović mora zavidjeti Miloradu Dodiku na Republici Srpskoj, entitetu koji je nastao kao ustupak i poklon zapada srpskoj politici unatoč svim ratnim zločinima pa i genocidu! Svoje aktivnosti najviši predstavnici hrvatske države više niti ne pokušavaju sakriti. Tako predsjednik Milanović bez imalo nelagode izjavljuje: „Sad su izbori u Bosni i Hercegovini. Dakle, Hrvati i Srbi su u Bosni i Hercegovini, nažalost, ali tako je, upućeni jedni na druge. Ovo kontaminira taj prostor jer ja ne očekujem od Dodika da sada optuži Beograd, on to neće napraviti, ali Dodik je trenutno, da, hrvatski saveznik u Bosni i Hercegovini, shvatimo to. To moramo shvatiti”.

Njihov saveznik

Istovremeno „naš saveznik” Milorad Dodik sasvim očekivano, po tko zna koji put izjavljuje kako samo čeka da se odnosi u svijetu poklope na način povoljan za proglašenje nezavisnosti Republike Srpske i dodaje: „Ja samo imam jedan strah u politici, a to je da, kada se stvore uslovi za našu nezavisnost, da možda ne prespavam taj trenutak, da ga ne iskoristim… Ja sam vječiti stražar na tom pitanju… istog trenutka ću proglasiti nezavisnost ako se to desi”. I zaista je pitanje koliko bi čekao s odcjepljenjem kad bi scenarij ruske agresije na Ukrajinu završio onako kako Putin priželjkuje. Tada bi mu Rusija ponovno bila čvrsti saveznik na kojeg bi mogao računati.

Ono što vjerojatno zbunjuje mnoge promatrače njegovih javnih nastupa, pri kojima ne propušta nijednu priliku da naglasi koliko prezire državu koju kao član Predsjedništva formalno predstavlja, jest zašto pravni sustav ne reagira i ne sankcionira njegove izjave i postupke kojima ruši ustavni poredak BiH. Ne bi li Dodik već odavno trebao biti u zatvoru? Ili bar lišen političke funkcije? Problem je u tome što rat u BiH nije nikad do kraja završio i što upravo oni, koji godinama uporno krše ustav i zakone onemogućujući građanima da žive u miru i prosperitetu, to čine bez imalo straha. Sigurnost im daje potpuna kontrola koju imaju nad državnim represivnim aparatom čime sustavno onemogućuju njegovo zakonito postupanje. I upravo je to odgovor na pitanje što građani mogu, pa i trebaju učiniti da tome stanu na kraj.

Iako Dodikove prijetnje u dobroj mjeri služe pridobivanju izbornih glasova, one istovremeno imaju učinak stalnog podgrijavanja napetosti. Otvoreno je to priznanje kako ni srpska niti hrvatska politika zapravo nikad nisu odustale od svojih ratnih ciljeva vezanih za Bosnu i Hercegovinu, ta nije Dodik jedini koji stražari čekajući povoljan trenutak za realizaciju ratnih sporazuma skiciranih na salveti. Kako građani Bosne i Hercegovine, prije svih Bošnjaci, ne bi biti zabrinuti? Oni druge zemlje nemaju. Nemaju je, doduše, niti bosanskohercegovački Hrvati i Srbi, iako misle da imaju jer su ih politički vođe, zloupotrebljavajući njihovu naivnost, uvjerili da su dijaspora u svojoj vlastitoj zemlji.

Kontinuirane prijetnje

I tako ljudi sa strahom gledaju kako desne politike u Europi jačaju hraneći se navodnom prijetnjom islama. Pa iako je mitologija obrane kršćanske Europe pred najezdom muslimana potpuno neracionalna, mnogi Bošnjaci znaju da je malo potrebno od neracionalnih riječi do genocidnih djela. I tako godinama. Gotovo od samog stupanja na vlast, Milorad Dodik gradi svoju moć kontinuiranim secesionističkim prijetnjama. Njegova se retorika, očekivano, uvijek zaoštri uoči izbora. Time pokazuje snagu svoje volje za održanjem na poziciji moći, ali time pokazuje i kako percipira političke stavove građana Republike Srpske. Uvjeren je kako su njegove riječi upravo ono što većina građana želi čuti.

I tako dođe do greške zbog koje se već skoro trideset godina ništa ne mijenja. U strahu od ponovnog rata, ljudi imaju razumljivu potrebu za sigurnošću. Sigurnost im obećavaju stranke čiji se cijeli politički program sastoji od homogenizacije građana u nacionalna plemena uz privid borbe za njihove interese. U stvarnosti se, realno, ne brinu o ničijim interesima osim svojih vlastitih. Pritom se međusobno održavaju na vlasti. Svaki put kad Dodik izjavi kako čeka trenutak da proglasi nezavisnost i on sam, ali i SDA, dobiju nekoliko desetaka novih glasača. I tako u krug. Dok ljudi jedni prema drugima osjećaju strah, prezir i mržnju, vladajući se sasvim dobro slažu uživajući u zajednički pokradenom bogatstvu. Pa dokad?

Da bi ovome došao kraj potrebno je imati obrazovano i pametno biračko tijelo, koje ne postupa po nagonu homogeniziranja „sa svojima, protiv onih drugih”, nego bira građansku, funkcionalnu državu. Niti HDZ BiH, ni SDA niti SNSD nikad neće riješiti problem neprovođenja zakona jer su ga sami i stvorili da bi, dok se narod bavi prijetnjama, u miru mogli krasti bez ikakvih zakonskih posljedica.

Jedini koji to mogu promijeniti su sami građani. Prilika da to promijene je drugi oktobar. BiH ima pametnih i časnih pojedinaca koji bi mnogo bolje brinuli o zajedničkom dobru, na građanima je da ih prepoznaju. Nisu svi isti. Nikada nisu svi isti.