Čovjek je jedino biće čije postojanje može biti besmisleno, totalni promašaj. Za razliku od nas, životinje u svojim aktivnostima mogu biti spretnije ili manje spretne (o čemu će ovisiti i sam njihov opstanak), no u bitnom smislu ne mogu promašiti. Čini se da je njihovo ponašanje mnogo više uvjetovano osjećajima i instinktima no što je produkt misaonih analiza. Nisu, doduše, ni svi ljudi kontemplativni pa ipak, pretpostavljamo da je bitna čovjekova specifičnost to da je u stanju sagledati mnoge mogućnosti te, prije samog djelovanja, razmisliti kakve bi sve posljedice mogle proizaći iz pojedinih odluka i postupaka.
Dobri i loši izbori
Gotovo u svakom trenutku o nečemu odlučujemo. Sad, primjerice, o tome hoćemo li nastaviti čitati, zatim što ćemo, kada i hoćemo li uopće jesti, ostati ili izaći iz kuće, što ćemo raditi i štošta drugo. Pa iako naši postupci nisu uvijek produkt misaone analize, na neki smo čudan način uvijek svjesni da nije svaki izbor jednako dobar. Filozofi egzistencije, Jean Paul Sartre i Martin Heidegger, upravo su u tome prepoznali izvor tjeskobe. Znamo da možemo pogriješiti. To još više dolazi do izražaja kad odlučujemo o onome što nam je važno, biramo školu, studij, brak, razvod, posao, preseljenje u drugi grad ili državu, razmišljamo o tome da postanemo roditelji, o tome hoćemo li sudjelovati u ratu ili pobjeći glavom bez obzira. Dok ne odlučimo, čak i sve dok ne učinimo, pred nama stoje otvorene sve mogućnosti. Ograničava nas samo vlastita nesposobnost da neku od njih prepoznamo.
No, nevolja nije samo nesretan izbor, takav zbog kojeg ćemo se kasnije kajati i žaliti, tjeskobu dodatno pojačava svijest o tome da je odlučivanje neizbježno. Ne možemo ne odlučiti ništa. Primjerice žena, koja je neplanirano ostala trudna, ne može u pogledu „drugog stanja” ne odlučiti ništa, niti hoće li nastaviti s trudnoćom i roditi dijete, niti hoće li prekinuti trudnoću. Njena neodlučnost u praktičnom smislu znači da je neizravno odlučila zadržati trudnoću.
Utoliko, ako je čovjek zaista jedini koji može birati i koji svojim nagonima nije prinuđen djelovati na točno određen način, onda je istovremeno jedini koji zna što je tjeskoba.
No, čovjek može odabrati i potpuno neovisno o posljedicama. Ne postupamo na određen način samo zato što vjerujemo da će nam to donijeti neku korist ili ugodu. Ispravni izbori često su neugodni i, u smislu koristoljublja, potpuno beskorisni. Ukoliko bismo odabirali činiti dobro samo zato da bismo zaslužili pohvalu i nagradu, to bi značilo da funkcioniramo na razini djeteta, neovisno o broju naših godina. Dijete u pravilu nema intrizičnu motivaciju, njegovi su postupci motivirani ili željom za odobravanjem ili strahom od prijekora i kazne. Utoliko F. M. Dostojevski griješi kad u „Braći Karamazovima” kaže kako bi bez Boga i bez zagrobnog života sve bilo dopušteno. Dobro ne činimo zato što vjerujemo da ima Boga koji će vidjeti naša pravednička djela i za njih nas svojom milošću u vječnosti nagraditi. Kada bismo tako činili, bili bismo poput mačaka koje vole pred noge „gospodara” donijeti skakavce i ostale kukce koje su uhvatile da se pohvale svojim lovačkim umijećem.
Moralno djelovanje
Ne postupamo dobro zato da bismo izbjegli tamu pakla, nego samo zato da bismo bili ljudi, da ne bismo propustili vlastitu ljudskost. Postoji li Bog ili ne postoji, u ovom slučaju nije od presudne važnosti, odgovor na to pitanje ništa ne mijenja u načinu na koji postupamo. Djecu lišavamo moralne i zakonske odgovornosti zato što ovo nisu u stanju shvatiti. Među mnogim razlikama između čovjeka i životinja, mogućnost da djelujemo moralno neovisno o posljedicama je ono svojstvo čiji izostanak bi umanjio i samu ljudskost. Kad I. Kant govori o tome da ništa nije vrijedno divljenja koliko zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama, referira se na tu krhku mogućnost da ne činimo dobro zato što se bojimo kazne ili očekujemo nagradu, nego zato što nam tako nalaže naš um, ukoliko imamo hrabrosti misliti.
Dobro često nije i ne mora biti isplativo. To da se dobro dobrim vraća, ta omiljena mantra društvenih mreža, bajka za djecu i odrasle, služi tome da motivira na činjenje dobra i izbjegavanje zla one koji bez želje za nagradom i straha od kazne ne bi bili dovoljno motivirani. Dobro se ponekad i vrati, ali nema nikakvog jamstva da će biti tako, a iskustvo nam kazuje da često i nije. Pretpostavka postojanja nekog višeg sustava pravednosti (bio to Bog ili kakva nepersonalna racionalna ili prirodna zakonitost akcije i reakcije) tek je nagovor čovjeka da, kad već ne može biti dobar iz vlastite svijesti i savjesti, ono bar bude dobar jer očekuje nešto zauzvrat.
Zbog toga je besmisleno reći da su prvi biblijski ljudi, Adam i Eva živjeli u Raju Božjem sve dok se nisu suprotstavili Božjoj zabrani koja kaže da mogu kušati plodove sveg ostalog drveća, ali ne i stabla spoznaje dobra i zla. Adam i Eva zapravo uopće nisu bili ljudi dok nisu kušali upravo te plodove. Uzalud je znati sve ostalo, a ne znati zašto bismo bili moralni i pravedni. Ono što čovjeka razlikuje od životinja, ali i umjetnointeligentnih sustava jest osjećaj dužnosti. Spoznaja dobra i zla je čovjeka učinila čovjekom.
