Svjedok genocida

Opisujući svoje iskustvo izvještavanja iz rata u BiH, tokom 1992.godine i kasnije, u knjizi „Svjedok genocida“, Roy Gatman ugledni američki novinar – dobitnik Pulicerove nagrade za novinarstvo i nesumnjivi veliki prijatelj Bosne i Hercegovine, je zapisao i sljedeće: „U ovom svijetu, ako nisi spreman riskirati život – da bi spasio život, taj drugi život je izgubljen !“ Medijske kolege i prijatelji iz Bosne su uz njegovo ime kasnije dodali još jedno koje mu zaista priliči: „Roy Gatman – Svjedok genocida“. U uvodnim napomenama svoje knjige, Gatman je pojasnio svoje viđenje karaktera agresije na Bosnu i Hercegovinu.

„Ovo je izvještaj jednog novinara o najstrašnijem zločinu protiv jednog evropskog naroda još od doba nacističkog holokausta. Srbijanske vlasti i vođe pobunjenih bosanskih Srba nazivaju ga „etničkim čišćenjem“, a vlade i institucije Zapada taj eufemizam prihvatile kao da su ga same izrodile. Činjenice, međutim, govore da se radi o genocidu – namjernom pokušaju da se istrijebi jedan narod samo zbog svoje pripadnosti određenoj religiji…“ Knjigu „Svjedok genocida“ „Jerusalem Post“ je okarakterizirao kao „neophodnu i esencijalnu knjigu o genocidu…“

Radeći kao istraživački novinar tokom rata u BiH, Gatman je tokom 1992.godine i kasnije otkrio, posjetio i svijetu, tekstovima i fotografijama, prenio neporecive dokaze o postojanju koncentracionih logora (Omarska, Luka, Keraterm), koje su organizovale srpske paravojske i odmetnute falange u okupiranim dijelovima Bosanske krajine gdje su zvjerski zlostavljani Muslumani/Bošnjaci. Nakon njegovih ubjedljivih tekstova i svjedočenja brojni počinitelji ratnih zločina završavali su pred licem međunarodne pravde.

U godini kada Mostar obilježava 20 godina od obnove Starog mosta i historijske jezgre grada, Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara odlučio je da svoju međunarodnu nagradu „Mostar Peace Connection“ dodijeli upravo Royu Gatmanu. Uz prisustvo predstavnika Univerziteta Sarajevo Scholl Of Science and Tehnology te brojnih aktivista i prijatelja Centra za mir, u ambijentu stare gradske jezgre Gatman je sa zahvalnošću prihvatio priznanje a tim povodom odgovorio i na neka pitanja.

Sa Gatmanom je razgovarao Alija Behram

Gospodine Gatman, s obzirom na Vaša ratna novinarska iskustva, posebno izvještavajući iz BiH, zanimljivo je čuti kako ste uspjeli u namjeri da javnosti u svijetu te 1992.godine javite i predstavite ono što ste lično vidjeli, doživjeli i zaključili.

Gatman: Ja sam bio reporter u vrijeme Titove Jugoslavije, za novinsku agenciju Reuters, upoznao sam pomalo Bosnu i ostale republike. I nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, nakon niza revolucija u istočnoj Evropi, pažnja ljudi se okreće prema balkanu. Tako sam obavio jedno putovanje, kao što sam i prije radio u nekim minulim vremenima. Posjetio sam svaku od republika i obavio razgovore sa vodstvima. Došao sam do zaključka da će se sve to pretvoriti u jedan užasan rat. Srpski nacionalisti su željeli više teritorije i kontrole, hrvatski nacionalisti  su također željeli profitirati od svega toga a Bosna se našla u sredini.

Formula za totalni rat !

I sjećam se odlaska do gradonačelnika Banja Luke koji mi je pokazao mapu BiH i objašnjavao mi je gdje će biti napravljen koridor na sjeveru Bosne, koji će povezati Beograd sa Krajinom. Rekao sam mu da je to formula za totalni rat, a on mi je rekao da ne mora biti, ako nam ljudi dopuste da uradimo ono što želimo. U svakom slučaju bio sam izuzetno zabrinut. Kada sam se vratio u Beograd sačekao sam da se koridor otvori i bio sam u prvom autobusu. Otišao sam do srpskih predstavnika vlasti, jer su oni imali kontrolu i pitao ih šta se dešava, a oni su „opisivali šta im muslimani rade“, i to mi nije zvučalo u redu. Otišao sam do vođa stranke SDA kao i vođa hrvatske stranke i oni su mi, u stvari, rekli  da su Srbi uspostavili koncentracione logore, da su se počela dešavati silovanja, užasna represija kao i mučenja ljudi. I onda sam se vratio do vojnih vlasti i zatražio da li me mogu odvesti do jednog od ovih logora. Oni se me pitali do kojeg kampa, a ja sam rekao da sam čuo za kamp Omarska. Nisu me doveli do tamo ali su me doveli do logora Manjača. I vidio sam, imao sam fotografa sa mnom, vidio sam poniženja zatvorenika, i gledao sam, tamo je bilo pasa, žičanih ograda, kao i oznaka minskih polja u blizini. U svakom slučaju vrlo brzo sam imao predstavu šta se dešava. To je bilo isto kao u Drugom svjetskom ratu, a Manjača je bila jedan od “boljih” konc-logora, nije bila logor smrti. Pitao sam da idem do Omarske, rekli su mi da me ne mogu odvesti tamo, jer su se bojali za moju sigurnost. A to je bilo mjesto koje su oni kontrolisali, znao sam da se tamo dešavaju grozne stvari. Nakon svega što sam vidio i čuo, u meni je počela rasti  ideja da moram otkriti šta se dešava tamo i da moram izvještavati o tome i obavjestiti svijet. Ali, prvo sam morao sakupiti činjenice, i proveo sam 3 i pol godine radeći upravo to.

Napisali ste knjigu „Svjedok genocida“, štampano je već i drugo izdanje za BiH. Šta su bili Vaši motivi da je napišete ?

Zaključio sam da se radi o genocidu !

Znači, knjiga je bila jedan neobičan produkt jednogodišnjeg izveštavanja, intenzivnog izvještavanja o deportacijii gladnih ljudi putem vozova, u stočnim vagonima, vagonima punih ljudi koji su odvoženi u centralnu Bosnu. Pisao sam o logoru Omarska i ubijanju koje se dešavalo tamo, zatim o logoru Luka u Brčkom. Pisao sam o silovanjima, sistematskom silovanju mladih bošnjačkih žena, kao i kulturocidu džamija i medresa kao mjesta islamske religije. Prije toga sam osvojio neke nagrade za izvještavanje i sjedio sam sa svojim urednikom u NewJorku. Pričao sam mu o mojim iskustvima. I rekao sam mu, a bilo je jako teško za razumjeti, jer vas svaka priča ponaosob pogađa, jer ne možete da vjerujete u ono o čemu izvještavate, ali činjenice su činjenice. I onda sam htio dodati, i rekao sam mu: “Pa šta ti misliš da sam ja radio, za šta je sve ovo bilo, koja je “šira” slika svega ovoga?”, a on me pitao : “Pa šta ti misliš da je?” I ja sam mu rekao : “Ja mislim da je genocid, i da se radi o namjeri da se izbriše bosanski narod, da ih se protjera sa njihovih ognjišta, tako da više ne budu u Bosni i da je to jedna klasična definicija tog genocida”. Druga stvar je da sam bio svjedokom svake od ovih priča i da stojim iza svake riječi, jer niko neće povjerovati u sve to dok neko ne garantuje za to i dok ne založi svoje ime, i dok ne preuzme rizik da nazove stvari pravim imenom.

Knjiga je putovala tunelom ispod piste do Sarajeva

Tako je sve to nastalo, to je bila reakcija na sve stvari koje sam vidio. I to nije knjiga u klasičnom smislu riječi, da ima svoj početak i kraj, nego kompilacija nagomilanih članaka koja doprinose shvatanju o genocidu. I napisao sam novi uvod, pročitao ga i shvatio da nemam potrebu da mjenjam puno toga, jer su stvari bile takve da ih nisam mogao učiniti više istinitim od onoga što one jesu, i da nije bilo mnogo grešaka u člancima. Tako je knjiga izdata. Bosansko izdanje je bilo u toku rata, ako možete povjerovati, knjiga je objavljena u Zenici i donešena je kroz tunel ispod aerodroma u Sarajevo gdje je održano predstavljanje knjige. To može samo u Bosni. Nisam mogao prisustvovati promociji jer sam bio na povratku sa svojom porodicom u SAD. To je bilo organizovano u zadnji čas, ali je bilo  fantastično da su uspjeli napraviti to. Činjenica da 30 godina nakon svega izlazi novo izdanje je ustvari najveće priznanje i osjećaj zadovoljstva za bilo kojeg novinara.

 Govorili ste mi i o svojim iskustvima u Hercegovini, pokušaju da uđete u Mostar, grad koji je bio pod dvostrukom opsadom devedeset druge, devedeset treće i kasnije. Šta ste mogli vidjeti u gradu kraj Neretve?

U Mostaru me uhapsio HVO !

Već sam izvještavao o Krajini, izvještavao sam o Sarajevu, kao i mnogi drugi novinari, ali sam u određenom trenutku odlučio da izvještavam o onome što se dešava u Mostaru. Jer sam čuo užasne stvari, i otišao sam dole sa svojim fotografom… Prvo samo unajmili oklopno vozilo, što je nešto što nikad u svom životu nisam učinio i to je bio najveći trošak u karijeri, i vozili smo se od Splita do Mostara. Razgovarao sam sa španskim mirotvorcima (SPABAT –op.a.) i pitao sam ih kako mogu doći do Starog grada. To je bilo poprilično naivno pitanje, jer nije baš bilo mnogo ljudi koji bi mogli dati odgovor na to. Oni su mi rekli da idem na aerodrom (?!), i to mi se činilo najčudnijom uputom koju sam čuo, jer Stari grad nije u blizini aerodroma i nije na putu za aerodrom. Nakon što smo stigli do aerodroma nismo vidjeli nikakav znak. Vozili smo ili ja ili moj fotograf Andre, i vozili smo putem do piste, gdje također nije bilo nikakvih oznaka nego samo pista. Okrenuli smo se prema glavnom putu i provjeravali svaki mogući put za ulazak u Mostar, ali ga nije bilo. Potom smo se vratili na aerodrom gdje smo bili uhapšeni od strane HVO-a, čija je komanda bila smještena tamo. I bilo mi je drago što sam uhapšen. Sa sobom sam imao hrvatske novinarske papire, mnogo papira, dozvole iz svake zemlje gdje sam bio i onda sam ih pitao kako da stignem do Starog grada Mostara. Rekli su mi da se vozim do kraja piste i i da tamo ima zemljana cesta i da samo pratim zemljanu cestu do željene destinacije. To je bila najčudnija vožnja koju sam ikada imao. U Starom gradu sam prespavao jednu večer, spavao sam u podrumu jedne od kuća. Oklopno vozilo smo parkirao na ulici i sljedeće jutro samo vidjeli da je jedan od prozora bio pogođen i uništen, a troškovi popravke su bili veći od samog unajmljivanja. Ali, bio sam sa narodom u Mostaru i uvjerio se u njihovu patnju, izolaciju i manjak životnih potrepština. Ali, i njihov hrabri duh, nepokolebljivost usprkos svemu tome.

Bošnjaci nemaju izbora, žele i moraju da žive zajedno sa drugima.

I posjetio sam gradonačelnika u to vrijeme, Smaila Klarića, ako se dobro sjećam, pričao sa njim o tome. I rekao sam mu da je sve to jedna užasna stvar, i pitao ga zašto se to sve dešava. On mi je rekao : “Mi Bošnjaci vjerujemo da su nama potrebni drugi ljudi, Srbi i Hrvati da živimo ovdje zajedno. Oni možda to ne žele ali mi želimo to, želimo suživot sa različitim nacionalnostima, tako je oduvijek ovdje bilo. Ja sam pomislio da je to nešto najbolje što je moglo da se kaže, u sred opsade, gdje je narod prisiljen da živi u podrumima, gdje su mostovi porušeni, gdje je svaka kuća bila oštećena, gdje je i moje vozilo bilo oštećeno i da je duh koji je on utjelovljivao bila jedna čudesna stvar, bilo je nevjerovatno. I rekao sam mu da mi izgleda da evropljani baš ne mare za vas, amerikanci su marili malo više, ali to je nedovoljno. On mi je rekao: ” Evropa… Šta je Evropa?… Pa mi smo Evropa!” I to je za mene bila najproduhovljenija odbrana ideje Bosne i Hecegovine, koju sam mogao zamisliti, i ostala je sa mnom cijelog života.I mislim da je to ono što danas predstavlja sama BiH. Znate, mi središtu te užasne opsade, a dužnosnici šalju poruku da vjeruju u multietničku i miltinacionalnu budućnost. Prosto nevjerovatno…

Vijest o bombardovanju i rušenju Starog mosta i historijske jezgre u Mostaru, u novembru 1993.godine, imala je veliki odjek u svijetu, posebno na adresama koje su bile uvijek uz ideje očuvanja kulturno-historijskog naslijeđa i kulturne baštine svijeta. Kako ste doživjeli i medijski pratili taj događaj ?

Slobodana Praljka nije bilo briga za Stari most.

Ustvari, most je bio rušen dok smo boravili ovdje, i ja i moj fotograf smo bili u u stanju očaja dok smo posmatrali to. Poznavao sam Mostar od prije. Čak sam doveo i svoju porodicu ovdje malo prije rata. Rekao sam im, morate vidjeti ovo mjesto, ovo je Bosna danas ali možda za par mjeseci više ne bude ovdje. To nije bilo proročanstvo nego očekivanje i onda gledate kako biva uništen, i to je srceparajuće. Jer to nije samo čudestan, predivan simbol nego i predstavnik grada, duša grada, most preko nadolazeće rijeke do suprotne strane. Uništenje je bilo više od uništenja samog simbola, to je predstavljalo samu pririodu uništenja. Usput, razgovarao sam sa Slobodanom Praljkom, dok sam bio ovdje, i koristio je jezik iz vremena trećeg rajha da odbrani ono što su radili, i nije ga bilo briga za most. Tako da sam imao taj kontrast, i dan danas imam taj kontrast; nacionalisti, luđaci ne mare za uništenje mostova, ljudi i samog duha, ali u stvari ne mogu uništiti duh, i to je jedna interesantna stvar. I danas je za mene most dokaz da pravi duh na kraju pobjeđuje, i na kraju prevladava.

Od rata u BiH je proteklo gotovo 30 godina, ali kako i sami možete vidjeti živimo u vremenu poricanja ratnih zločina, nepriznavanja krivice i da se uopšte dogodio genocid iako su stvariu presuđene. Živimo sa grubim ignoriranjem međunarodnih Haških presuda o tim zločinima, dok se ratni zločinci slave kao heroji… Kako ovo tumačite ?

Život ne možete zasnivati na lažima.

Tragično je i depresivno, čak je i smiješno u neku ruku, jer ljudi koji negiraju stvarnost, kako oni žive, kako misle ići naprijed, kako da grade mostove, kako izgraditi naciju, ekonomiju, čemu uče svoju djecu, ne možete zasnivati život na lažima. Možete koristiti argumente da su možda novinari bili u krivu, iako mislim da smo bili u pravu, možete reći da su vlade pogriješile, ali mislim da su prokleto dobro znali šta se sve događalo. Možete čak i reći da su svi u krivu, ali samo malo, Haški tribunal, oni su sudili sve ove slučajeve, možda nisu bili savršeni, ja također imam primjedbe na rad samog tribunala, ali ono šta su uradili je da su sakupili  svjedočanstva, ljudska svjedočanstva, koja su provjerili, pa onda provjerili još jednom, pa još jednom prije početka bilo kakvog suđenja i izricanja presuda. Znači činjenice su tu, i bilo ko ko ih negira živi u snovima, i izmišljenom svijetu, i ne čine dobro ni sebi, ni svojoj zajednici, ni svojoj zemlji, ni svom entitetu, ako se radi o tome. I to je jedna apsolutna ludost. Kad se sve to sabere, uvijek im se treba suprotstaviti, jer laž ima načina da se pretvori u vjerovanje, a vjerovanje se ponekad pretvara u različite politike. I morate im se supritstaviti, kad god ih vidite, koliko god da su ludi, pobite njihove tvrdnje na svakom koraku, jer su to čiste laži.

Šta je ono što će ostati dominantno sjećanje na BiH i regiju ? Kakva bi mogla biti danas Vaša poruka ljudima u Mostaru, u BiH, u regiji koji još uvijek iščekuju konačna mirovna i prosperitetnija rješenja ?

U najgorim vremenima, imali ste ljude poput gradonačelnika Mostara koji  odražava najveće principe. Shvaćam da Dejtonski sporazum nije stvorio stabilnu i održivu državu u kojoj politički procesi nadgledaju i nadograđuju jedan drugog. Učinjene su neke velike greške, ali mislim da su Bosanci i Bošnjaci isti oni ljudi koje sam upoznao u ratu, i da je to nešto vrijedno divljenja čemu se vraćam i čemu se uvijek mogu vratiti, jer znam šta mogu očekivati. Ljudi imaju vrijednosti, a to se ne može reći za mnogo zemalja i Bog zna da i među Bošnjacima ima ljudi koji su različiti od svega. Ali oni, sa kojima sam ja razgovarao u najgorim vremenima, su utjelovljavali najveće ideale, i zauvijek ću odavati počast tome.

Roy Gatman ubjedljivo pripada generaciji vrhunskih novinara svijeta. Bio je zaposlen u novinskoj agenciji „Rojters“, a izvještavao je iz Bonna, Beča, Beograda, Londona i Vašingtona. Bio je šef ureda za Evropu, dopisnik State departments i glavni reporter na Kapitol Hillu. Od 1982.godine pridružio se Newsdeyu da bi radio i kao šef evropskog ureda tog medija od 1989. do 1994.godine. Izvještavao je o padu poljskog, istočnonjemačkog i čehoslovačkog režima, otvaranju Berlinskog zida, ujedinjenju Njemačke, prviom demokratskiom izborima u bivšem istočnom bloku i raspadu Jugoslavije.  (Alija Behram, Tačno.net)

Na Staljinovom grobu

Građanin Aleksandar Vulin je član srpske vlade, ali u njoj nema zaduženja. Samo je potpredsednik, sa privilegijom da izabere sebi posao. Nismo primetili da je Vulin to učino, mada je sasvim izvesno da nešto važno radi.

Rad ga svakako čini srećnim. Na svim novijim fotografijama A. Vulin je nasmejan i ozaren, siguran u svoj potpredsednički šarm i misiju koju ima. Šta je njegova misija i gde je obavlja – to nije potpuno javna stvar. Vulin se već godinama kreće u oblastima misterija u koje pokušava da pronikne, ili ih sam stvara.

On je jedan od oslonaca srpskog sveta. Bio je i još je uporni propagandista tog izuma sa potenciranom etničkom čistotom i apstraktnim prostorom u kome bi živeli svi koje on sa svojim tvorcem smatra Srbima. Njegova politička teorija, zasnovana na oksimoronu o neminovnosti nečega što ne može da postoji, verovatno je ugašena u slomu skupa pod nazivom svesrpski sabor. Ali takvi slomovi ne slamaju Vulina.

Možda će jednom, kad za to dođe vreme, Vulin lično da objasni o čemu se tu radi i šta nam se spremalo. Mada on ne objašnjava niti objašnjenja traži. U epskom naricanju na Pinku A. Vučić je proglašen komandantom naroda. Ali, kako komandovati narodu koji je pristao na takvog komandanta? To bi mogao da bude jedan od epiloga tragične šovinističke farse sa molebanima, tupim govorima i vatrometom.

Izgleda da je Vulin u čitavoj toj etničkoj kalvariji gde nije bilo nijednog mesta za nesrbe, obavljao neke druge poslove u svetu bez koga je srpski svet nezamisliv. A to je ruski svet, za nas suviše udaljen od razuma.

Ovde od razuma ništa ne zavisi, naročito ne delatnost za koju vladareva klika veruje da je politika. Ranijih godina je Vulin bio neka vrsta izaslanika Moskve u Srbiji za koju je želeo da postane svet. Njegov odnos prema Rusiji i njenim liderima postao je javni podanički opit, u kome je za uspon srpskog šovinizma uslov bio bezuslovna ljubav prema Rusiji, takvoj kakva jeste.

Ni za Vulina ni za bilo koga iz srpske elite, nema sumnje da se Putin napadom na Ukrajinu zapravo brani od zapadne invazije. Naša bliskost sa Moskvom je u stvari samo pitanje nepostojećih emocija, niko ne voli Ruse kao mi, niti ume da objasni poreklo slepe ljubavi. Neošovinistička grupacija iz svesrpskog sveta ne krije da im je Rusija bliža od Srbije, jer niko nije bliži Srbiji od Rusije.

Da li je u tom odnosu ljubavi i bliskosti Vulin bio i jeste čovek Kremlja u Beogradu, ili stvari stoje obrnuto? Zamisao o dvostrukom agentu deluje kao komični performans jednog političkog tragičara poput mulca koga je odgojila Mira Marković. Mnogi ga smatraju klovnom koji se zatekao tu gde jeste, i sada skriven iza svog prilično jezivog smeha pokušava da napravi nešto što bi moglo samo da nanese štetu. Bilo kome, na obe strane. Vulin je fenomen od koga nema koristi.

Njegov prvi učitelj bio je Nikolaj Petrušev, po svojoj okoreloj građi sličan začetniku Čeke Feliksu Đeržinskom a po modelu zamišljene akcije protiv „obojenih revolucija“ nimalo različit od Lavrentija Berije. On je bio adresa za Vulinove raporte iz Beograda i denunciranje disidenata koji su se zatekli u Beogradu. U istinskom staljinizmu, Patrušev bi bio surov kao Ježov, Jagoda i Berija zajedno.

Konačno je Vladimir Vladimirovič uočio svu ideološku zatupelost Patruševa, i postavio ga na mesto koje nije operativno. Novi čovek za održavanje Vulina sada je Sergej Šojgu, smenjeni ministar odbrane. Možda je Šojgu nešto mekši od Patruševa, ali je Vulin sa svojom tragičnom mentalnom konstrukcijom postao tvrđi u poimanju svoje uloge. A ona se svodi na pomoć hazjajinu u Srbiji da učvrsti i očuva vlast. Povratak u staljinizam je prirodno razrešenje razvojnog puta A. Vulina.

Vulinu nije bila dovoljna literatura, njegovo oskudno obrazovanje je slab temelj za istraživanja a preturanje po prašini koja pokriva Staljinova dela i nedela suviše je zamorno za njega. On želi brza rešenja na davno overenim iskustvima, sa velikim ljudima iz sovjetske istorije.

Staljin je umeo sa ljudima. Bio je genije, tako o njemu misli Vulin, a genijalnost je uglavnom jednostavna: taj čovek je problem? Nema čoveka, nema problema!

To bi mogao da bude prvi princip staljinizma. Visarionovič Džugašvili danas se ponovo slavi kao pobednik velikog otadžbinskog rata. Tu ima istine koliko u tvrdnji da je sve to uradio sam. Pod njegovom rukom stradalo je više Rusa nego Nemaca. Smrt jednoga je tragedija, smrt miliona statistika.

To je filozofija Josifa Staljina nastala iz vladarskog iskustva. Vlast po svaku cenu, milioni ubijenih i zatočenih u zaleđenim logorima i sibirskim rudnicima bili su nevažni brojevi, važna je bila samo apsolutna moć „vođe naprednog čovečanstva“. Staljinova uloga je doživela reviziju sopstvene revizije, referat Hruščova o njegovim zločinima nigde se više ne spominje.

Prilike su neuporedive, ali vladavina ima svoja pravila. U iluziji o večnosti na prestolu prestaje svaka samilost. Vulin je iskustva iz ere staljinizma skupljao selektivno. Ono što je primenjivo o kultu ličnosti, zabranama, uzdizanju kiča i zatiranju kulture i ljudi, svireposti kao načinu odbrane od promena. Sve to može da donese u manju od svoje dve otadžbine i započne malanje gospodara u kip bez roka trajanja.

Vulin je otišao na Staljinov grob, položio cveće i oživeo ga u Srbiji. Ovdašnji hazjajin tek počinje da liči na njega. Može se naći dovoljno istorijskih kostura na sve strane čije bi izabrane osobine konačno oblikovale komandanta Srbije. Za takve potrebe Vulin je ipak otišao u grobnu posetu svom omiljenom lešu. (Ljubodrag Stojadinović, Peščanik)

Umijeće šutnje

Kada je, nema tome davno, Marko Purišić, poznatiji kao Baby Lasagna, osvojio drugo mjesto na eurovizijskom natjecanju, u Zagrebu je dočekan kao pobjednik Eurovizije, tout le Zagreb okupio se na središnjem trgu da pozdravi novog heroja. Nelagodu je vješto skrivao tek mladi pjevač, putujući satima od aerodroma do središta grada u otvorenom autobusu, mašući usput okupljenima koji, kako je kazala jedna građanka, „opet slave zajedništvo“, a ukazao se na slavlju i sam premijer jer dobra je svaka prilika za poticanje populizma i kolektivnog zanosa. Potom je šef filoustaške vladajuće koalicije slavodobitno objavio da mladiću uručuje 50.000 eura, zato što je svojim nastupom „golemo doprinio promociji Hrvatske“, sve onako carskim ukazom, a da nitko ne propitkuje kako, zašto, pogotovo jer se ne radi tek o nekakvoj sići, nego o iznosu s kojim bi se mogla obnoviti jedna od onih, još prije četiri godine, u potresu porušenih kuća na Baniji.

No onda je pjevač suptilno očitao lekciju velmoži na čelu vlade, zahvalio se i kazao kako taj novac neće primiti, nego neka se podijeli dvjema bolnicama, za pomoć teško oboljeloj djeci.

Zašto sad spominjem tu euforiju zajedništva i galantnost vlasti prema osvajaču drugog mjesta – makar tako dragom, mladom čovjeku – na jednom banalnom natjecanju? Zato jer je ubrzo nakon toga u Hrvatsku stigla Zlatna palma, kao prva nagrada na filmskom festivalu u Cannesu, za kratkometražni film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, scenarista i režisera Nebojše Slijepčevića. I prva takva od osnutka Hrvatske. Pa je li Slijepčeviću upriličen masovan doček u centru Zagreba? Je li se premijer pojavio da mu zahvali na „jačanju zajedništva“? Je li mu ponudio 50.000 eura zbog „goleme promocije Hrvatske u svijetu“? Naravno da nije, budući da taj kratki film govori o Tomi Buzovu, čovjeku s kojim nijedno od ovdašnjih nacionalističkih društava ne zna što bi, pa je on zapravo kamen razdora, a nikako ne zajedništva, on je duboka brazda novije povijesti preko koje ni danas nema mosta na kojemu bi se konačno, suočeni s odgovornošću za krvave ratne događaje, ljudski susrela zavađena hrvatska i srpska plemena.

Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, Hrvat, porijeklom iz okolice Splita, s prebivalištem u Beogradu, otišao je te ratne 1993. u posjet sinu, vlakom broj 671, na liniji Beograd – Bar, a kojeg su na stanici Štrpci, u BiH, zaustavili četnici Milana Lukića, kasnije osuđenog u Haagu zbog stravičnih zločina nad Bošnjacima u Višegradu. Naređeno je: iz vlaka trebaju izaći svi putnici muslimanskog prezimena! Tomo Buzov nije spadao među njih, ni među onih 500 putnika vlaka 671. Svejedno Lukićeva ga je horda izvela iz vlaka i ubila, a da mu se ni danas ne zna grob. Zato što je bio čovjek koji nije znao šutjeti, pa se usprotivio Lukićevom naređenju.

Čin ludosti? Ili ljudskog dostojanstva i hrabrosti koja bi – samo da ju je bilo kod običnog svijeta – možda spriječila tolike zločine, i ne samo na našim prostorima. Šutjeti je lako. I ljudski je bojati se. Ali ljudski bi bilo i jako ozdravljujuće naknadno prezreti vlastitu i opću šutnju iz doba kad „ionako nismo mogli ništa napraviti“.

Slijepčevićev film ne veliča hrabrost, samo ukazuje na mogućnost da se može i ne šutjeti, no recepcija filma u Hrvatskoj, napose u njenim desničarskim, kvazikulturnim krugovima, govori tek o odiumu prema Tomi Buzovu koji da je mogao, a eto nije, „kao toliki oficiri JNA“, na vrijeme prijeći na „ispravnu“, hrvatsku stranu, umjesto što je nastavio živjeti u Beogradu. Baš kao što je general Trifunović – koji je Hrvatima ’91. predao kasarnu u Varaždinu bez ispaljenog metka, osuđen u Srbiji kao izdajnik, u Hrvatskoj kao ratni zločinac – bio ničiji, te i umro sam u skromnoj sobici hotela Bristol u Beogradu, tako je i Tomo Buzov – ubijen jer se usprotivio zločincu – ničiji. On je, nikada pronađeni, artefakt jednog razdoblja koje traje i danas, u kojemu nacionalisti i tamo i ovdje priznaju i veličaju samo svoje „heroje“, svoje ratne zločince. U Hrvatskoj Buzova pamte samo prijatelji iz rodnog mjesta, u Srbiji je svojevremeno postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio u Beogradu i ubrzo srušena; uglavnom, nijednom društvu ne odgovara čovjek koji nije mogao šutjeti, pa svoj čin otpora platio životom.

Zato je Slijepčevićev film, kako detektira povjesničar Dragan Markovina – divna diverzija iz Cannesa! Na ovom prostoru, u državama koje odbijaju svako suočavanje s vlastitom prošlošću, u kojoj su jedni, u ime nacije, činili užasne zločine – poput ubijanja 18 Bošnjaka i Hrvata Tome Buzova iz vlaka 671 – a drugi, većina to jest, šutjela. Ili odobravala. Zato se Hrvatima, osim uskog kruga, fućka za dokument o ljudskoj reakciji Tome Buzova na okrutnost jednog zločinca, baš kao i za još jednu „diverziju“ Slijepčevića, film Srbenka o kazališnoj predstavi Olivera Frljića u čijoj je osnovi strašna priča o djevojčici Aleksandri Zec koju su zajedno s roditeljima u Zagrebu ubili „naši“ momci i potom bacili na smetlište. I zato je, kao podsjećanje na nedopustivi zločin, kao loša savjest društva, film godinama čamio u bunkeru HTV-a.

Zato se ono što se nagrađuje u Cannesu, u ovim čemernim državama dočekuje s nelagodom, a ne s otrežnjenjem. S nijemom porukom: ne želimo da našu zajedničku šutnju o zločinu remeti čovjek koji nije mogao šutjeti. (Heni Erceg, Mladina)