Podržavajući reakciju državnog vrha, oporba i mediji pristaju na tezu da je zločin u Mrkonjiću počinjen u ime svih građana Hrvatske. Takozvani “slučaj Orašje” pokazao je kolika je moralna odgovornost novinarskog posla i kako je mali broj medija u stanju nositi se s tolikim teretom

Sud Bosne i Hercegovine je drugog studenog 2016. godine desetorici bivših časnika HVO-a odredio jednomjesečni pritvor zbog sumnje da su počinili ratni zločin nad srpskim stanovništvom u Posavini. Ovo pritvaranje časnika HVO-a izazvalo je burne reakcije na političkoj sceni Hrvatske i BiH. Vlada Republike Hrvatske zasjedala je satima zbog ovoga slučaja. Predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović vijest je zatekla iznenađenu i nespretno je najavila izvanredni sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost još taj dan, a iz Bosne i Hercegovine su reagirali zvaničnici Hrvatskog narodnog sabora, na čelu s Božom Ljubićem.

Zanimljivo je primijetiti da su pri komentiranju događaja jednim glasom govorile i hrvatske vlasti i opozicija, i javni i privatni mainstream mediji, razni društveno-politički komentatori, analitičari, kolumnisti, novinari, televizijski voditelji… Nije bilo disonantnih tonova u javnom prostoru, reklo bi se.
U javnosti je stvoren dojam da je riječ o događaju od vitalnog nacionalnog interesa i da, prema tome, nema mjesta za različite stavove.

Politički pritisak, ali čiji?

Uhićenje desetorice časnika HVO-a u Orašju bila je tog drugog studenog glavna tema Dnevnika u 19h na Hrvatskoj radioteleviziji. Gost u studiju bio je Ivo Lučić, povjesničar i bivši(?) obavještajac. Na pozadini u studiju nalazio se crtež hrvatskog vojnika s krunicom oko vrata. Ivo Lučić je objasnio gledateljima da je riječ o montiranoj političkoj optužnici koja je usmjerena protiv Hrvata i Hrvatske, a dolazi iz institucija pravosuđa BiH, koje je, po njegovim tvrdnjama, pod snažnim utjecajem bošnjačke politike iz Sarajeva i srpske politike iz Banjaluke. Kako je dalje objasnio, razlog dizanja optužnice leži u namjeri da se izvrši politički pritisak na Hrvate koji su jedini u BiH za ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju i europske integracije.

Teza o Hrvatima kao o jedinom iskreno proeuropski i prozapadno orijentiranom narodu u BiH nije nešto što bi trebalo iznenaditi bilo koga tko je od ranije upoznat s rigidno nacionalističkim stavovima Ive Lučića, ali svakako dolazi kao iznenađenje kada istu tezu sutradan, trećeg studenog, pronađe kod Indexovog liberalnog kolumniste Gorana Vojkovića. U kolumni pod naslovom Bosanska pljuska jadnoj hrvatskoj politici, Vojković podgrijava priču o Bošnjacima koji ne žele u EU i o Hrvatima koji žele. Poput Lučića, i on antagonizira Sarajevo kao politički antihrvatsko mjesto. Sarajevo i Bošnjaci su protiv ravnopravnosti Hrvata i Bošnjaka: “Postoje u BiH sigurno snage koje ne žele ravnopravnost hrvatskog i bošnjačkog naroda, već učiniti život Hrvata nesigurnim i problematičnim kako bi Hrvati što više odlazili i kako bi se ‘prirodnim putem’ došlo do ciljeva koji nisu ostvareni u ratu. Angažiranje Republike Hrvatske u BiH, a posebno borba za ravnopravnost Hrvata u BiH, nije kod svih u Sarajevu dobrodošla i toga se treba biti svjestan.” Za razliku od nacionaliste Lučića, liberal Vojković ide i korak dalje u demonizaciji Bošnjaka, te u tom kontekstu, ničim izazvan, napominje: “Treba biti svjestan i da se iz BiH, po procjenama, 350 ljudi otišlo boriti za ISIL, znači, simpatizera je puno više.” Sada bi, valjda, svakome trebalo biti jasno da Hrvati u BiH protiv sebe imaju ISIL i njegove simpatizere.
“Stvarna ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH značila bi Dayton 2, značila bi promjenu ustavnog ustrojstva BiH, moguće i treći entitet, no svakako duboke političke promjene koje bošnjačko rukovodstvo ne želi, jer demografski vrijeme radi za njih”, zaključuje Vojković. Istu stvar će ponoviti Ivo Lučić, koji će tu noć opet gostovati na HRT-u u emisiji Otvoreno. Hrvati u BiH su institucionalno nezaštićeni, i da se zaštite od politički montiranih optužnica iz Sarajeva i Banjaluke, potreban im je treći entitet, zaključit će Lučić.

Rat naslova

Pogledajmo sada neke od naslova dva najčitanija dnevna lista u Hrvatskoj. Jutarnji list: CRNA LISTA IZ SARAJEVA Sastavljene su optužnice protiv 483 časnika HV-a i 397 časnika HVO-a!; Večernji list: 1. Ništa nije tako ujedinilo Hrvatsku i Hrvate u BiH kao uhićenja u Orašju, 2. Uhićenja u Orašju su dio plana da se stvori BiH bez Hrvata.

Postavlja se pitanje zašto hrvatski nacionalisti i hrvatski liberali pričaju jednim tonom o pozadini optužnice protiv časnika HVO-a? Zašto pozadinu HRT-ovog Dnevnika krasi crtež hrvatskog vojnika s krunicom oko vrata, vraćajući nas tako u ratna vremena? Zašto se u HRT-ovim dijaloškim emisijama na ovu temu političari iz redova vlasti i opozicije ne konfrontiraju kao obično? I zašto se u medijima stvara atmosfera napada na Hrvatsku i Hrvate u BiH, atmosfera nacionalne krize i atmosfera potrebe za nacionalnim zajedništvom?
Portal Lupiga.com jedan je od rijetkih medija u Hrvatskoj koji je napravio otklon od propisane matrice izvještavanja o ovoj temi i jedan je od rijetkih koji nam daje dubinski uvid u pozadinu priče o optužnicama. Dok su vodeći hrvatski mediji dokazivali svoju nacionalnu odanost, Lupiga se bavila istraživanjem priče o počinjenim zločinima. Lupiga otkriva kako Hrvatska pokušava sabotirati pravosuđe u BiH zbog zločina u Mrkonjiću, u kojem je ubijeno preko 180 civila srpske nacionalnosti. “Hrvatski politički vrh želi od istrage i eventualne optužnice za ratni zločin počinjen u susjednoj državi zaštititi aktualnog ministra obrane i potpredsjednika Vlade Damira Krstičevića te nekolicinu drugih ljudi koji su u Domovinskom ratu imali istaknute zapovjedne uloge, među kojima je i general Ante Gotovina.”  Kako piše novinar Vjeran Grković, “(…) pod nacionalni interes svedeno je zataškavanje krupnog ratnog zločina, na što je, kako se čini, pristala cjelokupna hrvatska javnost. Drugim riječima, pristajući uz reakciju državnog vrha, oporba i hrvatski mediji pristali su da je zločin u Mrkonjiću počinjen u ime svih građana Hrvatske te da je zaštita odgovornih od istrage i optužnica u interesu svakog hrvatskog građanina.”

Takozvani “slučaj Orašje” pokazao je koliko veliku moralnu odgovornost sa sobom nosi novinarski posao. Pokazao je, također, i kako je malen broj medija koji ima snagu nositi se s tolikim teretom. Odanost istini mora biti jača od odanosti autoritetu, a kao u priči o Davidu i Golijatu, malena Lupiga je pokazala snagu nositi se s teretom pred kojim su medijski golijati HRT (najgledanija hrvatska TV-kuća), Index.hr (najčitaniji hrvatski portal) i Jutarnji i Večernji list (najčitanije hrvatske dnevne novine) tako sramotno pokleknuli. Lupiga nije pristala učestvovati u zataškavanju ratnog zločina, a u danima koji su pred nama, pokazat će se vrlo brzo da su napori hrvatskog državnog vrha, opozicije i medija, bili uzaludni.