Tanka je linija između Trumpa i Dodika, Čovića, pa i Izetbegovića. Zato je neprimjereno zauzimati superiorno moralno stajalište. Korisnije je tragati za odgovorom  na pitanje kako je i zašto, zaista, Trump uspio?

Nemoguće je, i nelogično, svoditi uspjeh Donalda Trumpa na samo jedno pitanje, kako je uopšte uspio pobijediti na izborima. Odgovor je skriven u drugom pitanju: Kako je iko mogao očekivati razuman ishod od države koja je za predsjednika izabrala Georgea W. Busha, i to dvaput?

Zaključak koji se nameće, a koji je nekorektan i reduktivan, glasi da su “oni Amerikanci” koji su glasali za Donalda obični idioti. Ovakvo mišljenje je često, staro, neoriginalno i istrošeno – ali i užasno naivno. Posebno jer su se ovi izbori odigrali nakon Brexita, gdje je kompletan svijet bio slično iznenađen naizgled nepredvidivim političkim događajem, a u vrijeme kada kandidati krajnje desnice širom Evrope dobijaju na snazi, i to vrlo brzo. Kada se iznenađujemo ili smijemo “onim Amerikancima” i tome što su sad uradili, apstrahujemo Trumpov populizam do nivoa na kojem nećemo biti u stanju prepoznati istu političku i društvenu dinamiku kada se pojavi u našem dvorištu, ali i negiramo da su slične političke vođe devedesetih našu zemlju odvele u ambis. Još nepotrebnije, isprazno i donekle dvolično je s visine gledati na Ameriku i američke građane koji su se našli u teškim sumnjama u pogledu  budućnosti, a ne obraćati pažnju na marginalizovane zajednice u vlastitom okruženju koje su godinama, ako ne i decenijama, ugrožavane sličnom politikom. Tanka je linija između Trumpa i, recimo, Dodika, Čovića, pa i Izetbegovića. Zato je neprimjereno zauzimati superiornu moralnu polaznu tačku, te bi bilo korisnije tragati za odgovorima na sljedeća pitanja: Kako je, zaista, Trump uspio pobijediti? Kako je Demokratska stranka sa svojom kandidatkinjom Hillary Clinton uspjela izgubiti na ovogodišnjim izborima? Postoje li već neki indikatori kako će Trump vladati naredne četiri godine? I na kraju, kakvu društvenu atmosferu stvara demagog poput Trumpa od prvog dana nakon pobjede na izborima? Odgovori na ta pitanja pomoći će nam ne samo da shvatimo “šta su to Amerikanci opet uradili” već i da budemo u stanju da prepoznamo indikatore dalje eskalacije takvih trendova kada se pojave pred našim očima, u našem društvu.

Otpor američkoj strukturi moći

Pogledajmo prvo šta je dovelo do ovakvog rezultata na američkim predsjedničkim izborima. Robert Reich iz Guardiana pravilno zaključuje da ono što se desilo ne smije biti posmatrano kao “pobjeda mržnje nad pristojnosti”, već otpor američkoj političkoj strukturi moći. U centru te strukture, Reich ističe, nalaze se političke vođe obje stranke, njihovi operativci i finansijeri, kao i velike medijske kuće sa centrima u New Yorku i Washingtonu, velike korporacije, njihovi menadžeri, najveće banke s Wall Streeta, njihovi menadžeri, bogati pojedinci, i ostala ekonomska svita sa svim svojim političkim lakejima. Za takve, Bernie Sanders, kao jedini legitimni demokratski kandidat koji je od početka isticao da je američki politički i ekonomski sistem postavljen u korist velikih korporacija, bio je neprihvatljiv. Potpuno je logično zašto su radije podržali Hillary Clinton, koja je već godinama, kako kroz svoju porodičnu fondaciju tako i kroz razne veze, konektovana s jedan posto najbogatijih. Dovoljno je prisjetiti se stranačkih predizbora, gdje je uporno i sa podsmijehom odbijala da odgovori na Sandersov zahtjev da javno objavi transkripte svojih govora za razne korporativne klijente. U isto vrijeme, Trump im je bio jednostavno smiješan.

Suprotstavimo ovome činjenicu da se veliki broj Amerikanaca osjeća itekako finansijski nesigurno. Prosječna primanja američke porodice su niža nego prije 16 godina, kada se uzme u obzir inflacija. Radnici bez fakultetskih diploma – ili stara radnička klasa, kako ih definiše Reich – najugroženiji su ovim padom. Većinu pozitivnih aspekata rasta ekonomije tokom Obamine vladavine osjetili su uglavnom oni na vrhu. Oni najbogatiji su taj rast iskoristili da putem političke moći iznude posebne poreske olakšice, spašavanje banaka, povoljne ekonomske dogovore i povećanu moć na tržištu, bez ometanja onih koji bi se trebali brinuti da se ne stvara dalji monopol. Sve nas to vodi zaključku da u Americi 2016. novac, moć i “jaranski” kapitalizam jednostavno idu ruku pod ruku. Kako onda očekivati da će oni obespravljeni, kada su im jedine mogućnosti održavanje tog statusa quo i neko ko im je uspio prodati ideju “velike Amerike, ponovo”, izabrati ovo prvo? Suočeni s upitnom egzistencijom, većina ljudi će izabrati faustovsku pogodbu po cijenu ličnih prava, posebno ako su ta prava nečija tuđa.

Donald Trump je u posljednjoj reklami pred izbore rekao upravo ono što su baš ti ljudi željeli da čuju sve ove godine: “Naš pokret će zamijeniti propali i korumpirani politički establišment novom vlašću, koju ćete kontrolisati upravo vi, američki narod”. Istina je suprotna: Donald je već danas okupio prelazni tim koji će njegovu administraciju predati u ruke ekipi korporacijskih lobista i republikanskih moćnika. Kako piše Lee Fang iz The Intercepta, u timu se nalaze i savjetnik za energetska pitanja Michael Catanzaro, lobist za Koch Industries – čiji su vlasnici, porodica Koch, žestoki protivnici bilo kakvog ekološki odgovornog poslovanja, savjetnik Eric Ueland, bivši lobist za Goldman Sachs, jednu od najproblematičnijih finansijskih kompanija na svijetu, i generalni savjetnik za tranziciju William Palatucci, čija firma predstavlja osiguravajuću kuću Aetnu i još jednu krajnje dehumanizirajuću korporaciju, IT i komunikacijskog magnata Verizon.

Faustovska nagodba

Što se tiče interne politike Donalda Trumpa, iz ovog se već da sagledati da od obećanja o kraju statusa quo nema ništa, i da je faustovska nagodba o kojoj smo ranije pričali bila uzaludna. David Remnick iz New Yorkera primjereno citira Georgea Orwella, koji je rekao da “javno mnijenje nije ništa mudrije nego što su ljudi urođeno dobri”. Ljudi se mogu jednako destruktivno ponašati i pojedinačno i u grupi, i sve što je nekad potrebno jeste lukav vođa koji će prepoznati sva pojedinačna i kolektivna nezadovoljstva i obraćati se istima do pobjede. Nakon pobjede, e, to je već drugi par rukava.

U međuvremenu, čini se da su lokalni rasisti, ksenofobi, homofobi i islamofobi već dobili vjetar u leđa pobjedom “Velikog vođe”. Sean O’Kane, reporter The Vergea, objavio je na svom Mediumu članak pod naslovom “Prvi dan u Trumpovoj Americi” (“Day 1 in Trump’s America”). Spisak je to velikog broja ispada, dobrim dijelom potkrijepljenim fotografijama, silne količine mržnje za koju neki osjećaju da je konačno imaju pravo ispoljiti. Nekoliko primjera: svastika i riječi “Make America White Again” (“Bijela Amerika, ponovo”) oslikani su sprejem na igralištu za bejzbol u Wellsvilleu, New York. Na Univerzitetu u Louisiani u Lafayetteu policija je dobila prijavu da su dvojica muškaraca opljačkali studenticu, ukravši joj novčanik i hidžab. Napadač je nosio bijeli kačket na kojem je pisalo “Trump”. Svastika i riječi “Seig Heil 2016” ispisane su na radnji u južnom dijelu Philadelphije. Studentica u Albuquerqueju, New Mexico, rekla je da je “Trumpov pristalica” pokušao da joj skine hidžab. Druga žena na Državnom univerzitetu u San Joseu prijavila je da su joj tako nasilno vukli hidžab da se počela gušiti. Zastave u duginim bojama zapaljene su u Rochesteru, New York. Adresiranje nezadovoljstva stvaranjem straha od drugačijih, koje je proizvelo mržnju, sada očito za rezultat kod drugih stvara strah i ugroženost, te je više nego očito da će Amerika u naredne četiri godine biti zemlja još izraženijih međurasnih i međureligijskih tenzija.

Još je problematičnije šta bi Donald mogao uraditi po pitanju vanjske politike. Fred Kaplan iz Slatea piše da se za poziciju državnog sekretara već sada nameću Trumpovi stari prijatelji, Newt Gingrich i John Bolton. General-major u penziji Michael Flynn mogao bi biti državni savjetnik za bezbjednost ili direktor državne obavještajne službe, dok bi Rudy Guiliani mogao biti ili državni tužilac ili sekretar domovinske sigurnosti. Ovo su imena od kojih se diže kosa na glavi, ili kako Kaplan kaže, “arogantni advokati jake državne moći koji ne trpe nikakav otpor, za koje ne postoji sporazum o kontroli naoružanja kojeg podržavaju, i koji ne podnose nikog ko ih je ikada u životu preskočio”. Sama imena, uz Trumpove predizborne stavove, dovode nas do zaključka da će svijet u naredne četiri godine biti bitno nesigurnije mjesto: sav napredak po pitanju Palestine (ako ga se tako može nazvati) već je doveden u pitanje; rješenje situacije u Siriji, ali i u Jemenu, nije na vidiku, dok je Trump već najavio razmatranje povlačenja američkih trupa iz Azije, bez obzira što bi to moglo značiti da će Japan i Južna Koreja na to odgovoriti razvojem vlastitog nuklearnog arsenala.

Nakon svega predočenog, jedino što preostaje jeste zaključiti da su pred Amerikom, ali i svijetom, izrazito teške i zahtjevne godine, te se samo možemo nadati da Trumpova pobjeda neće označiti početak kraja, kako američkog naroda tako i drugih izvan Amerike. Svaki narod, svaka osoba zaslužuje bolje. Građanima i građankama Amerike koji su pali na Trumpovu jeftinu demagogiju ne treba zamjerati. Od njih se samo može – i mora – nešto naučiti. Ta lekcija, nadajmo se, neće doći sa strašnom cijenom po sve.