- Ratne trube iz Washingtona i Teherana
Budimo ultra obazrivi sa procjenama i crnim slutnjama koje proriču da uzajamne horror prijetnje ovoga puta vode izravno u ratni sukob povjesno najmlađe, sa jednom od najstarijih imperija na plavoj planeti. Naročito oko svrstavanja tradicionalnih, ali i novih saveznika na jednoj i drugoj strani.
Na trenutak, pogledajmo šta na zadatu temu kaže globalno prestižni Institut RUSSI – The Royal United Services Institute for Defence and Security Studies – koji se poodavno, od 1831. (!) bavi izučavanjem ratovanja kroz istoriju. Osnivač RUSSI-a je Vojvoda od Wellingtona, pobjednik nad Napoleonom u bitci na Waterloou, godine 1815. Dakle, ugao posmatranja RUSSI-a po definiciji nadilazi percepciju aktuelnih igrača, lidera involviranih zemalja i njihovih kao noć-i-dan suprotstavljenih svjetonazora. Usput, da se malo odmorimo od kakofonije dežurnih proxi eksperata i galopirajuće inflacije kalimero komentatora hipotetičkih ratova.
Riječ je o pokaznoj, tematskoj studiji koja naslovom obuhvata glavne aspekte regionalnog i šireg medjunarodnog nastupa Irana, pripadajuće strateške ciljeve, realnu snagu i slabosti – Iran’s foreign policy objectives through a strategic lens, considering strengths, weaknesses, and proxy relationships. Autor iste je Dr Jack Watling, član-odlikaš RUSSI-a, akademski odgovoran u rather british maniru – za izučavanja Ratovanja na kopnu, uključivo za one gradjanske, terorizam i sl.
Na ukupno 38 stranica teksta ove panoramske studije Watling nudi slijedeće, ovdje pažljivo parafrazirane premise, prije nego se donesu smisleni zaključci glede konstruktivnijih (čitaj: umjesto ratobornih, više mirotvornih) odnosa Zapada i ostatka svijeta sa Iranom:
- Vanjska politika Irana je skrojena po viziji tvrdih nacionalista koja dubinski vjeruje da ovoj zemlji neupitno pripadaju prerogativi – (a) regionalne sile i (b) lidera prvenstveno Shia, potom i vascijelog Muslimanskog svijeta;
- Naravno, vlada u Teheranu percipira SAD i Izael kao najozbiljniju prijetnju gore zacrtanim ciljevima. Istorijsko rivalstvo sa Saudi Arabijom je posebna, dominantno Shia vs. Sunni priča. Zato, Iran kontinuirano razvija snažne balističke instrumente odvračanja u vidu palete sve sofisticiranijih raketa rasporedjenjih ne samo kod kuće, nego i drugdje u regionu. Spremne da u slučaju rata/agresije rečenog tandema ‘din-dušmana’, udare na američke baze i ekonomsku strukturu u regionu, te na izraelske gradove i ključnu infrastrukturu te zemlje.
- Sasvim legitimno, nadležni u Teheranu čvrsto vjeruju da naučene lekcije iz neslavnih američkih ratova u Iraku i Afganistanu (uz slična ranija iskustva SAD sa Kubom i Vijetnamom) govore da invazija na Iran s kopna nije kredibilna opcija.
- Istovremeno, u javnom diskursu i medijima na Zapadu ima dosta pretjerivanja o iranskoj moći vis a vis relevantnih ‘proxi’ snaga u tekućim regionalnim sukobima. Zapravo, Hizzbulah u Libanu i Kta’ib Hizbullah u Iraku ostaju jedine značajnije militantne grupacije pod njegovom solidnom kontrolom.
* * *
Dobra je vijest da se poslednjih dana osjetno stišala uzajamna, nikad ratobornija retorika – kako ona supremacijska iz Washingtona, tako i ona pravovjernički odlučna iz Teherana. Recimo da 50 posto zasluga za ovu de-eskalaciju pripada državama supotpisnicama po formuli P5 +1 (pet članica Vijeća sigurnosti SAD, UK, Rusija, Francuska i Kina plus Njemačka i obaška EU), nesklonim da slijede Trumpovu administraciju u razvaljivanju neprocjenjivog nuklearnog Sporazuma sa Iranom.
Preostalih 50 posto zasluga pripada američkom Kongresu u novom ozračju na Kapitolu nakon pobjede Demokrata na tzv. mid-term izborima. Preciznije, Predstavničkom domu odnedavno pod kontrolom Demokrata, ali i suzdržanosti Pentagona v.s. *twiteraško-kaubojskih valunga predsjednika SAD Donalda Trumpa i njemu nadalje mjesečarski odanog Senata.
- Amerikanac u Bruxellesu
Iduće sedmice održavaju se izbori za Europski parlament – od 23. do 26. maja/svibnja 2019., potom se iznova pokreće kadrovski točak za raspodjelu najviših pozicija EU u Bruxellesu, Luxembourgu i Strasbourgu, tamo do novembra o.g.
Napokon, ide to odmjeravanje snaga narastajućih populističkih i ultra-desnih sa do jučer dominantnim političkim partijama tradicionalnog eurounijskog spektra. Suverenisti kontra eurokonzervativaca i ostalih unionista. Agende jednih i drugih su manje-više poznate. Prvi će u centar Kosmosa postaviti odbranu krščanske Europe od invazije arabo-afro-azijskih migranata plus drastično smanjenje prerogativa EUP i EU Komisije. Drugi imaju nekoliko paralelnih vizija, u dijapazonu koji se kreće od opreznih reformskih projekcija do jačanja euro-federalizma sve do stvaranja ‘Sjedinjenih Europskih Država’.
Amerikanac u Bruxellesu. Mediji ga prate u stopu. U pripremama ovog prevažnog političkog događaja posebno je bio i ostaje proaktivan ‘apostol neo-nacizma’ Stephen Bannon, sa njegovim snažnim pedigreom ikone Brexita i stratega izborne pobjede Donalda Trumpa 2016. Ali i sa nadimkom ‘Trumpov privatni Mefisto’. Da se ne lažemo, kao bivši bankar, finansijski i politički guru, zapravo je uspješan prodavač ksenofobije, te straha od uspona Kine, kao trgovački putnik američkog vojno-industrijskog kompleksa.
U nedavnom razgovoru za Neue Zuercher Zeitung, izmedju ostalog, Bannon tvrdi da su predstojeći izbori za EUP 2019 – uvod u reprizu ‘opsade Staljingrada’. Uskoro čemo saznati koliko posto, i da li je uopće u pravu.
Makar, jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna zajednica poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa – kao Zajednica europskih nezavisnih država – Communauté des etats indépendants – ostaje već sedam decenija najuspješnji mirovni projekat i okvir blagostanja za gradjane država-članica.
Neka tako i produži, naravno uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?
Nastaviće se…
* Nije za poređenje, ali sličan prijeteći performans nije upalio niti u slučaju Sjeverne Koreje.
