U posljednjih godinu dana otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću mnogi će vam bosanskohercegovački analitičari i komentatori reći kako se Milorad Dodik naglo „amerikanizirao“. Opozicija i proopozicioni mediji u Republici Srpskoj će naglasiti i kako se bivši predsjednik tog entiteta „vratio na fabričke postavke“, aludirajući tako na ona vremena kada je njegov SNSD bio američki favorit i „dašak svježeg vjetra“, kada je predstavljao reformsku snagu spremnu za promjene, kada nije imao problem ratne zločince nazivati pravim imenom i kada je „dobro znao šta se desilo u Srebrenici – genocid“.

Otad je prošao frtalj stoljeća, Dodik se od progresivnog socijaldemokrate reformirao i transformirao u autokratskog nacionalistu i kao takav se uspio približiti krugovima bliskim vrhu vlasti u Washingtonu. Dežurni će analitičari na našim televizijskim stanicama spremno zaključiti kako je nekadašnji vođa reformista iz Laktaša „zatvorio pun krug“ u kojem je nakon početne naklonjenosti Americi, preko nikad do kraja dokazane spremnosti za Europu, potpune predanosti Rusiji i nedavnog i brzo zaboravljenog koketiranja s Kinom Dodik na kraju ponovo završio u američkom krilu.

No, situacija nije baš takva. Još je Heraklit objasnio kako se ne može dva puta zakoračiti u istu rijeku – rijeka teče, rijeka se mijenja i u momentu kada čovjek poželi ući u nju to je već neka druga voda i neka druga rijeka. Ista je situacija s američkom vladom – ne možete se dva puta približiti ni istoj administraciji jer su se u međuvremenu promijenili interesi i prioriteti, a kamoli da se može govoriti o završetku jednog kruga u istoj tački u situaciji kada je ishodišna tačka prilično dinamična.

Balkanizacija Zapada i kompetitivni autoritarizam

Dodik možda jeste ponovo završio u američkom krilu, ali to krilo više nije ono iz kojeg se svojevremeno vinuo. U međuvremenu se desilo nešto što ne daje za pravo onima koji novi kurs njegovog režima krajnje simplificirano nazivaju „Dodikovom amerikanizacijom“. Desila se „balkanizacija Zapada“ u kojoj su Sjedinjene Američke Države postale velesila koja načinom na koji se njome upravlja neodoljivo podsjeća na Republiku Srpsku.

Pojam „balkanizacija“ se u američkom političko-medijskom diskursu odavno koristi kao metafora kojom se opisuje izrazita fragmentacija i polarizacija. Balkanizacija podrazumijeva raspad veće političke cjeline, gubitak zajedničkog identiteta, nastanak manjih i međusobno suprotstavljenih entiteta, prisustvo stalnih tenzija te slabljenje institucija i odsustvo konsenzusa. Iako je ovaj pojam izvorno zasnovan na (sasvim utemeljenom) stereotipu o Balkanu kao sinonimu za političku nestabilnost, vremena kada je on na Zapadu korišten samo kao efektan retorički alat su, čini se, prošla.

Opis balkanizacije kao procesa u kojem se jedan politički prostor cijepa na izolirane i sukobljene fragmente, gdje se institucije urušavaju i gdje današnja pravila već koliko sutra nemaju nikakvu upotrebnu vrijednost prilično precizno opisuje stanje političkog Zapada kakvo trenutno gledamo. U toj balkanizaciji Zapada, Sjedinjene Američke Države pod Donaldom Trumpom izgledaju kao Dodikova Republika Srpska na steroidima – odnosno kao jedna velika Република Америчка.

Dakle, umjesto da baratamo floskulama o „zatvaranju kruga“, prije bi vrijedilo obratiti pažnju na činjenicu da je demokratija na Zapadu u krizi u kojem sve više liči na Balkan u njegovom najgorem izdanju. U takvim postavkama se Dodik nije „vratio na početne postavke“, što bi podrazumijevalo povratak u okrilje progresivne liberalne demokratije, nego su upravo on i slični autokratski lideri poslužili kao preteča i model za nove postavke posrćućih zapadnih demokratija.

O tome su politolozi Steven Levitsky i Lucan Way pisali prije gotovo dvadeset godina, kada su skovali izraz kompetitivni autoritarizam, opisujući režime u kojima postoji privid demokratije, ali su javni resursi i pravila igre potpuno stavljeni u funkciju onemogućavanja istinske političke konkurencije. Njihovo djelo „Kompetitivni autoritarizam: Post-hladnoratovski hibridni režimi“ (Competitive Authoritarianism: Hybrid Regimes After the Cold War) objavljeno je 2010. godine, odnosno šest godina prije prvog Trumpovog mandata i bavilo se lažno demokratskim režimima širom svijeta. Danas, u 2026. godini, ovi autori otvoreno upozoravaju kako drugi Trumpov mandat Ameriku uvodi u zonu kompetitivnog autoritarizma.

Trump na Dodikovom putu rušenja institucija

Riječ je tu o potpunoj personalizaciji vlasti u kojoj formalne institucije ostaju prisutne, ali se politička moć i legitimnost koncentriraju oko jedne osobe, pri čemu se granica između javne funkcije i lične vlasti postepeno briše. Iako su Levitsky i Way kao paradigmu takvog vladanja najprije vidjeli lidere poput Vladimira Putina i Viktora Orbana, po svom autoritarno-političkom repertoaru Donald Trump ipak više liči na – Milorada Dodika.

Ovo se najviše ogleda u načinu ophođenja ove dvojice političara prema institucijama koje ograničavaju njihovu moć. Putin i Orban su institucije u svojim državama mogli prilagođavati svojim željama i potrebama, dok Trump i Dodik ipak podliježu određenim ograničenjima – Trumpu na putu stoje čvrste institucije Sjedinjenih Država koje su se dugo gradile kako bi bile čuvari demokratije, dok Dodiku prepreku predstavljaju krhke, ali ipak iznenađujuće otporne institucije države Bosne i Hercegovine.

Bilo da je riječ o američkoj središnjoj banci (FED), Vrhovnom sudu ili regulacionom tijelu za medije s jedne, ili bosanskohercegovačkom pravosuđu, Centralnoj izbornoj komisiji ili Uredu visokog predstavnika s druge strane Atlantika, sve institucije koje ograničavaju samovolju Trumpa i Dodika se suočavaju s javnim blaćenjem, prijetnjama i pritiscima. Razlika je u tome što ovo Dodik radi sa subdržavnog nivoa vlasti, a Trump sa samog vrha države, ali glavno obilježje njihovih autokratskih nastojanja jeste delegitimacija svega što im stoji na putu apsolutne moći.

Jednako tako, kao drugo glavno obilježje stoji potpuna degradacija demokratskih institucija nad kojima ova dvojica lidera imaju kontrolu. I američki Kongres je, baš kao i Narodna skupština RS, pretvoren u karikaturalni rudiment demokratije koji služi za bespogovornu legalizaciju svega što vođa namisli. Vlada SAD je skupina nekompetentnih državnih sekretara, opskurnih karaktera čija je glavna vrlina beskrajna lojalnost Trumpu. Kada lojalnost s bilo koje strane popusti, vijek trajanja na poziciji ističe – baš kao što je slučaj i s Dodikovim povjerenjem u premijere i ministre u vladi Republike Srpske.

I izvršna i zakonodavna vlast su za Dodika i Trumpa samo pozornica za provođenje populističkih igrokaza u njihovoj režiji. Ovu režiju je u trećem stubu vlasti – pravosuđu – malo teže provesti i taj stub vlasti je obojici kamen u cipeli. Zbog toga ne čudi da prema pravosuđu primjenjuju skoro identičan obrazac ponašanja – i jednom i drugom je vlastita pravna odgovornost dokaz progona, a njihovi sudski procesi nisu stvar zakona i ustavnog poretka, nego napad na narod! Dodik svoju presudu tumači kao zavjeru „političkog Sarajeva“ i međunarodne zajednice protiv RS, a Trump svoje optužnice i presude predstavlja kao proizvode „duboke države“ i neprijatelja američkog naroda. Činjenica da se pravosuđe ne bavi ni malim djelićem afera koje bi se ovoj dvojici lidera mogle staviti na teret je pri tome neugodna istina koja ostaje po strani.

Mar-a-Laktaši

Kroz ovakav odnos prema tri stuba na kojima počiva demokratska vlast jasna je averzija Dodika i Trumpa prema demokratskim institucijama i demokratiji uopće. Međutim, sličnosti postaju još očitije kad se njihovi modeli vladanja s institucionalnog svedu u domen ličnog. Tu paralele idu skoro do karikaturalnosti.

Pogledajmo, naprimjer, njihov lični odnos prema državnim objektima koje koriste. Iako je pravilo da je američki predsjednik samo savjesni stanar Bijele kuće, Donald Trump je ovu historijsku građevinu u(ne)redio prema vlastitom ukusu, ukrasio njene prostorije kičerajem, uništio čuveni ružičnjak i krenuo s izgradnjom monstruoznog svečanog salona. S druge strane, Dodik je kao premijer odvojio 200 miliona maraka za zgradu vlade s pepeljarama u visini prosječne plate, a kao predsjednik je milione odvojio za uređenje predsjedničke palače koju ne planira napustiti ni sad, kad je ostao bez mandata.

Tako običan građanin Milorad Dodik koristi predsjedničku palaču, vozi se predsjedničkim helikopterom i resurse republike nesmetano tretira kao svoje vlastite. A zašto i ne bi, kad je vladarska pozicija tamo gdje je on, pa makar to bila i njegova privatna rezidencija? Pravi se dogovori ionako sklapaju van institucija, obično u Dodikovoj rezidenciji u Bakincima kod Laktaša, baš kao što je i centar moći u SAD iz Washingtona odavno preselio tamo gdje Trump provodi većinu vremena igrajući golf, u njegovu rezidenciju Mar-a-Lago na Floridi. U tom poređenju Bakinci dođu kao neki Mar-a-Laktaši, mjesto opuštene atmosfere i unosnih dogovora.

A gdje su unosni dogovori i opuštena atmosfera, tu su i kumovi i pajdaši. Nekom koincidencijom, upravo je Dodikov kum vlasnik zgrade u koju treba useliti uprava za indirektno oporezivanje, kum njegovog zeta je trenutni predsjednik vlade, a rođeni brat Dodikovog advokata je u toj vladi ministar privrede. Na isti način je Trumpov kum Paolo Zampolli (iako nije doslovno kum, riječ je o čovjeku koji je Trumpa upoznao sa sadašnjom suprugom, te im na neki način „kumovao“) imenovan na izmišljenu poziciju specijalnog predstavnika SAD za globalnu saradnju, Trumpov prika je postavljen za ambasadora u Parizu, a svog je advokata Rudyja Giulianija u prvom mandatu Trump imenovao za savjetnika. Ovo su samo neki ilustrativni primjeri od mnogih takvih, a vrhunac kumovsko-jaranskih postavljenja u Trumpovoj administraciji vidjeli smo kada je milijarderu Elonu Musku ispunjen hir da po svom nahođenju vrši rezove u administraciji kao Trumpov „first buddy“.

Naravno, ruku pod ruku sa ovim kronizmom ide i nepotizam, pa su tako još u prvom Trumpovom mandatu njegova kćerka Ivanka i zet Jared Kushner imali savjetničke uloge, dok je u ovom mandatu Kushner imenovan za specijalnog izaslanika SAD za mir – de facto za šefa Trumpove paralelne diplomatije. U svemu ovome je njegov najstariji sin, Donald Trump Jr., ostao u ulozi osobe koja vodi računa o podršci stranke i baze MAGA pokreta, ima ključnu riječ u kadroviranju i imenovanjima, te predvodi medijsku propagandu i udare na protivnike. Sasvim slučajno, ovo dijelom odgovara nekoj vrsti uloge organizacionog sekretara koju u SNSD-u ima Dodikov sin, a dijelom i ulozi medijske i influenserske toljage koju izvrsno igra njegova kćerka.

Ulizice, preletači i bogaćenje

Dakle, sličnosti ova dva sistema ne staju na nekoj teorijskoj ili principijelnoj razini – one su doslovno praktično vidljive do te mjere da se za pojedine ličnosti u jednom sistemu mogu naći bukvalni pandani u drugom. Da sad ne nabrajamo razne stranačke ulizice u SNSD-u koje retorikom i agresivnošću nastoje biti veći dodici od Dodika, izdvojimo samo najekstremniji slučaj zastupnice Sanje Vulić, koja je doslovno izjavila kako je Dodik za nju Bog, i uporedimo to sa Trumpovim medijskim poltronom Seanom Hannityjem koji se, nakon što se Papa kritički osvrnuo na djelovanje Trumpove administracije, javno odrekao katoličanstva.

Najslikovitiji primjeri u ovom kontekstu su, ipak, oni koji su nekad bili Trumpovi najljući protivnici, a sad su njegovi pobočnici, poput samog potpredsjednika J. D. Vancea koji ga je svojevremeno poredio sa Hitlerom, ili državnog sekretara Marca Rubija, koji je sa Trumpom razmjenjivao teške uvrede. Svaka sličnost sa političarima poput Nenada Stevandića ili Nenada Nešića, koji je Dodika u kampanji poredio s medvjedom, je ovdje neizbježna.

Sve ovo stvara neopisivo plodno tlo za bujanje koruptivne mreže i enormno bogaćenje pojedinaca u njoj, a pogotovo onih koji su u njenom korijenu. Javnost samo može nagađati o tome koliko su pojedine kumovske firme samo paravan za Dodikovu poslovnu imperiju, a o povezanosti cijele jedne lepeze poslovnih subjekata s njegovom porodicom i saradnicima saznali smo iz onih sankcija koje je svojevremeno uveo američki OFAC. S druge strane, procjenjuje se kako je u svega petnaestak mjeseci otkako se vratio na vlast Trumpovo bogatstvo poraslo za nevjerovatnih 60%. Raniji predsjednici su se barem za vrijeme mandata suzdržavali od unovčavanja svog statusa i veza, ali Trump je svojim poduhvatima u trgovini kriptovalutama, vjerovatnim iskorištavanjem povlaštenih informacija i drugim zloupotrebama pozicije faktički legalizirao korupciju i transakcionu politiku u Ovalnom uredu.

Preko stabilokratije do degradacije demokratije

Ovaj tekst je ionako predug da bi se poimenice nabrajale i ilustrirale sve sličnosti između onoga što rade Dodik i Trump. Instrumentalizacija medija u svrhu propagande? Imamo je. Stalni napadi na nepodobne novinare i druge kritičare? Tu su. Pritisci na niže nivoe vlasti u kojima je na vlasti opozicija? Definitivno. Pokušaji izbornog inžinjeringa? Antimigrantski i islamofobni narativi? Itekako. Europa i vrijednosti liberalne demokratije kao arhineprijatelji? O, da.

Tačno je da puno toga nabrojanog spada u opća mjesta današnje radikalne desnice u EU i MAGA pokreta u Americi, ali sličnosti koje su nabrojane i opisane nisu nigdje tako groteskno očite kao u poređenju Trumpove Republike Američke sa Dodikovom Republikom Srpskom. Na kraju krajeva, izbori u Mađarskoj kao najilustrativnijem bastionu kompetitivnog autoritarizma su pokazali kako i Orbanova baza ima prag preko kojeg ne može tolerirati korupciju i autokratiju, koliko god taj prag bio visoko postavljen. Za Trumpove i Dodikove sljedbenike on ne postoji i spremni su ići do kraja u degradaciji demokratije.

Upravo zbog toga je besmisleno govoriti o bilo kakvom Dodikovom „zatvaranju kruga“ i „vraćanju na početne postavke“ u situaciji kada je očito da je riječ o pravolinijskom kretanju u kojem današnji Zapad hvata korak s onime što su u ime stabilokratije dugo vremena tetošili na Balkanu. Ako je neko u tome napravio puni krug, onda bi se prije moglo reći kako se današnji Zapad vraća na početne postavke nekadašnjih međusobnih kolonijalnih sukoba, nejakih međunarodnih institucija, informacionih balona i primjetnog šovinizma, nego da se Dodik vraća u tačku iz koje je krenuo njegov uspon. Vrijednosti koje su u to vrijeme proklamirane svejedno više i ne stanuju tamo.