Budem li morao mrijeti,

ti moraš živjeti

da bi ispričao

moju priču

(Dio pjesme Refata Alarira Ako moram da umrem, ubijenog u bombardovanju 6. 12. 2023. zajedno sa bratom, sestrom i četvero djece)

Knjiga Frančeske Albaneze „Kad svijet spava: Priče, riječi i rane Palestine“ (izdavač Čarobna knjiga, Beograd, 2026, prevod: Gordana Subotić) donosi potresan prikaz višedecenijskih patnji i stradanja palestinskih civila i djece, ispisan iz pera autorice koja im je neposredno svjedočila. Kroz konkretne ljudske sudbine, priče djece i odraslih, autorica prikazuje kako izgleda život na okupiranim teritorijama Palestine i opisuje svakodnevnu brutalnost kojoj su ljudi koji tamo žive izloženi. U knjizi su i ljudi koji nisu Palestinci, ali su na neki način, kroz svoj angažman, duboko vezani za ovo područje.

Možda će konačno nekima, nakon čitanja ove knjige, postati jasnije da ništa nije počelo 7. oktobra 2023. godine, kada je Hamas izveo napad, nego da stradanje Palestinaca, oduzimanje i rušenje njihove imovine, guranje u geto i ograničavanje elementarnih ljudskih prava i sloboda traju decenijama i to kroz najsurovije oblike maltretiranja, ponižavanja i dehumanizacije cijelog jednog naroda. Brojne metode su toliko surove da se čitatelju sve vrijeme okreće želudac od opisa tih prizora, ali i od spoznaje da međunarodne aktere jednostavno nije briga.

Možda relativizatori pogroma palestinskog stanovništva konačno shvate i da je Hamas nastao gotovo 40 godina nakon početka okupacije palestinske teritorije, prije nego nas obaspu „argumentima“ da se ništa ne bi dogodilo da nije bilo Hamasovog napada.

Takve tvrdnje služe samo tome da se decenije okupacije, poniženja i nasilja izbrišu iz konteksta.

Torture, provokacije, poniženja i privođenja svakodnevica su ne samo sudbina trenutnog stanovništva Gaze, već su to trpile i generacije prije njih. Zlostavljač kada vidi da mu svaki oblik mučenja prolazi bez reakcije onih koji bi mogli nešto da urade postaje sve suroviji i bahatiji.

Na početku knjige, Frančeska Albaneze opisuje ravnodušnost i ignoranciju svijeta prema genocidu u Gazi, naglašavajući upravo ono čemu stalno svjedočimo – govori se o sukobu, a ne o genocidu, napadu i etničkom čišćenju ili sukobu koji je počeo 2023. Ovakvu vrstu relativizacije, tobožnje izbalansiranosti i površnosti opisuje kao situaciju u kojoj neko kreće da čita knjigu od sredine, zanemarujući sve stranice koje su prethodile, a koje su stranice ljudske krvi, patnje i bola.

O licemjernosti evropskih politika piše kroz primjere otkazanih gostovanja na univerzitetima u Minhenu i Berlinu. Univerziteti su, suočeni s pritiscima i prijetnjama, odustali od njenog gostovanja, dok su prijetnje išle toliko daleko da se uskraćivanjem finansijskih sredstava zastrašivao svako ko bi pokušao ugostiti specijalnu izvjestiteljicu UN-a.

Proizraelske grupe nazivaju je teroristom i antisemitom. Tu su i evropski zvaničnici koji, ako ne otvoreno, onda prešutno podržavaju Izrael. Ali, ona ne odustaje u svojoj borbi da svijetu kaže šta je istina, iako je nekada i sama zbunjena šta je to što može uraditi, a da se svijet konačno probudi. Njeni se izvještaji često ignorišu, dok podaci i svjedočenja koja navodi, uprkos tome što izazivaju ozbiljnu mučninu, uglavnom ostaju bez ikakve reakcije.

Djetinjstvo u Palestini

Za ove dvije godine i gotovo sedam mjeseci, otkada pratimo genocid na svim mogućim platformama, shvatili smo da svako ko se usudi kritikovati zločinačku genocidnu politiku Izraela automatski postaje antisemita, terorista, radikalni islamista. I to je dio strategije Izraela o čemu će biti riječi u daljem tekstu. Albaneze piše i o surovoj policijskoj represiji i neslobodama u Njemačkoj i drugim evropskim državama, kao i u Americi gdje su sve brojniji napadi na ljude koji ustaju protiv genocida i uništavanja Palestinaca i njihove kulture.

Prisjećajući se brutalno ubijene djevojčice Hind Radžab u januaru 2024, autorica nam objašnjava kako izgleda djetinjstvo u Palestini. Hind je, kako navodi Albaneze, život izgubila više od tri mjeseca nakon početka izraelske brutalnosti, kada su već ubili 20.000 ljudi od čega je najmanje bilo 10.000 djece. Djetinjstvo u Gazi opisuje engleskom riječi – unchilding, odnosno lišavanje djetinjstva.

U podacima koje nudi u poglavlju posvećenom djeci Palestine, navodi da je od 2008. do septembra 2023. ubijeno više od 1400 djece. U momentu kada završava knjigu (u martu 2025.) ti su se podaci više nego udesetostručili, piše da je za 17 mjeseci ubijeno više od 17.000 djece, da je više od hiljadu njih ubijeno dok su još bili bebe i da nisu dobili nikakvu priliku za život.

Dok pišem ovaj tekst, kraj je aprila 2026. i znamo da je taj broj dodatno uvećan, dok svijet spava i međunarodne organizacije daju preporuke kako bi se izraelska vojska trebala ponašati prema djeci.

Ovaj podatak koji Albaneze iznosi u knjizi zvuči kao okrutna ironija, gotovo kao pokušaj lošeg humora, ali zapravo razotkriva licemjerje sistema koji preporukama pokušava pokazati da nešto čini za zaštitu civila, dok se stradanje djece nastavlja.

„Izraelski doseljenički kolonijalizam“, kako ga označava autorica, beskrupulozan je i surov. Prisvaja tuđu teritoriju, lišava ljude primarnih resursa kao što su voda i struja, onemogućava im pristup školama i zdravstvenim ustanovama. Djetinjstvo u okupiranim teritorijama Palestine obilježeno je vojskom, traumom, nasiljem, neeksplodiranim napravama, prenaseljenošću, granicama i bolestima. Prije genocida, a kao posljedica kontaminacije i neuslovnih životnih uslova, sve više ljudi među kojima su i maloljetnici, počelo je obolijevati od raka i leukemije. Djeca s kojom razgovara prerano su odrasla, njihovi odgovori su isuviše ozbiljni za njihov uzrast, pretrpila su brojne gubitke unutar svojih porodica, a osim vlastitih trauma koje nose, Albaneze piše i o međugeneracijskoj traumi, jer su isto tako odrastale i generacije njihovih roditelja, ali i roditelja njihovih roditelja.

Od 2000. do 2023. godine bilo je više od 13.000 uhapšenih, privedenih i zatvorenih maloljetnika, a od oktobra 2023. do momenta predaje knjige u štampu, više ih je od tri stotine. Djetinjstvo u Palestini je i kada četrnaestogodišnje dijete glasom odrasle osobe izgovori da te strah od smrti ne sprječava da umreš, nego ti onemogućava da živiš. Izraelska vojska muči palestinsku djecu, prisiljava ih da im daju informacije o ljudima iz svoje zajednice, često im okuju ruke i noge, drže ih tako dugo, ne daju im da odu u toalet, da bi im se mogli smijati i ponižavati ih.

Alternativna istorija Jerusalema

Frančeska Albaneze piše i o argumentu koji koriste izraelski vodiči kada vode turiste u obilazak starog Jerusalema. „Argument“ u odbranu prava Izraela kao države namijenjene samo Jevrejima temelji se na priči da su se vratili na zemlju sa koje su prognani prije otprilike devetnaest vjekova, nazvavši to arheološkom propagandom. U međuvremenu će ona i njen suprug Maks upoznati Abu Hasana koji većinu vremena provodi u zadimljenom lokalu Mihbaš, u kojem rade istraumirani Palestinci, a koji po struci nisu ugostitelji, ali to im je jedino utočište. Taj lokal postat će i bitno mjesto autorice i njenog supruga, a Abu Hasan ih vodi u „alternativni obilazak“ i objašnjava im stvarnu historiju ovog područja. Pokazuje im kuće koje su otete Palestincima, zidove koje razdvaju naselja, a kada mu Frančeska kaže da je došla u Jerusalem kako bi radila za UNRWA, Abu Hasan kaže da bi bolje bilo bez lešinara iz Ujedinjenih nacija koji svakako ne rade ništa, ali otkad su tu život je poskupio.

Pišući o Hebronu, autorica navodi da je 1994. godine američko-izraelski doseljenik Baruh Goldstajn ušao u uniformi i naoružan u Ibrahimovu džamiju/Grobnicu patrijarha koja je podijeljena na dva dijela za Jevreje i muslimane. Ubio je 29 Palestinaca i ranio oko 100 njih u toku molitve, što je dovelo do erupcije nasilja u kojem je poginulo 20 Palestinaca i četiri Izraelca, a Goldstajn je ubijen. Sahranjen je uz počasti na Zapadnoj obali, a na njegov grob dolaze hodočasnici. Nema riječi o brutalnom napadu na civile. U međuvremenu je postao heroj. Sve ovo zvuči poznato i nama ovdje. Međunarodne organizacije koje dolaze na teritorije pogođene nasiljem, međunarodni stručnjaci koji znaju vrlo malo o sredini u koju dolaze i koji se nerijetko ponašaju privilegovano, dok na domicilno stanovništvo gledaju s prezirom i sa visine, a zločinci postaju heroji.

Abu Hasan će im objasniti da postoje četiri sistema identifikacije Palestinaca: oni koji imaju državljanstvo Izraela i žive u Izraelu, stanovnici istočnog Jerusalema koji nemaju izraelsko državljanstvo, Palestinci sa Zapadne obale i Palestinci iz pojasa Gaze – i jedni i drugi imaju lične karte priznate od Palestinske narodne samouprave, ali Izrael reguliše izdavanje.

Autorica opisuje Jerusalem kao previše religiozan grad, ali malo duhovan. Izraelu je dodijeljeno 55% (iako su činili 35% stanovništva i bili vlasnici manje od 6% imovine), ali je i to bilo nedovoljno, pa su prisvojili 78% teritorije, jer su znali da će proći nekažnjeno. Život Palestinaca u Jerusalemu podrazumijeva i svakodnevno prolaženje pored kuće koju su ti oteli doseljenici i izbacili tvoje stvari, negirajući tvoj identitet. U knjizi Frančeska Albaneze spominje brojna imena. Jedan od njih je i Ibrahim Huseini, potomak Muhammeda a.s. i jerusalemskog muftije Muhammada Amina al-Husseinija, jedne od najdiskreditovanijih ličnosti među cionistima, ali i u BiH, čija se uloga svela na bliskost sa nacistima, pri čemu se potpuno iz sjećanja briše njegov otpor britanskom mandatu u Palestini i stvaranju cionističke države. Osim selektivnog pogleda na „sukob“ i selektivnog prikaza historijskih dešavanja, tu je svakako i selektivni pristup prema brojnim ličnostima koje se samo potrpaju u folder sa oznakom – zločinci.

Kod Zida plača, Frančeska i Ibrahim će sresti Danijela Laurija koji će im poželjeti dobrodošlicu u Izrael, a na Frančeskinu opasku da je to okupirana Palestina, odvratit će joj da Palestina ne postoji. Kada ga Ibrahim pita ako Palestina ne postoji, šta je onda on, odgovorit će mu – ti ne postojiš!

Godinama kasnije autorica ga prepoznaje u dokumentarcu o doseljenicima, gdje Lauria govori o svom angažmanu na „olakšavanju“ prodaje palestinskih kuća i zemljišta u službi povratka Jevreja. U istom dokumentarnom okviru pojavljuje se i viralna scena s Munom El-Kurd, kojoj drugi doseljenik, optužen da joj krade kuću, bez stida odgovara: „Ako je ja ne ukradem, ukrast će je neko drugi.“

I ovo zvuči poznato nama koji smo prošli strahote devedesetih, samo strahote Palestinaca traju gotovo 80 godina i čini se da im nema kraja.

Pišući o antisemitizmu, navodi da je IHRA (International Holocaust Remembrance Alliance) dala definiciju ovog termina, dodavši 11 praktičnih primjera antisemitizma, što zapravo podrazumijeva da se svaka kritika upućena na račun Izraela smatra antisemitizmom.

Aparthejd koji provodi Izrael

Autorica se u svom djelu osvrće i na pojam aparthejda, o čemu, kako priznaje, nije razmišljala do 2017. godine na jednoj konferenciji na Zapadnoj obali.

U dijelu knjige u kojem piše o aparthejdu, međunarodnom pravu i njegovim instrumentima, autorica se povremeno oslanja na pojednostavljen, gotovo školski prikaz pravnih normi. To posebno dolazi do izražaja kada podsjeća da je vojna okupacija, prema humanitarnom pravu, prihvatljiva samo ako je privremena, vezana za precizne vojne potrebe i provedena uz puno poštovanje prava civila. Za čitatelje koji dobro znaju koliko rezolucije UN-a često ostaju bez posljedica, takav uvod može djelovati odveć normativno. Ipak, autoričina namjera nije da idealizira međunarodno pravo, nego da pokaže kako je izraelska okupacija upravo kroz dugotrajnost, naseljavanje, eksproprijacije i negiranje palestinskog samoopredjeljenja razorila okvir u kojem se uopšte mogla pravdati kao privremeno stanje.

Na pomenutoj konferenciji Ingrid Džaradat Gasner, kao dugogodišnja stručnjakinja za Palestinu, insistirala je na upotrebi riječi aparthejd, što je za mnoge prisutne bilo nedovoljno razumljivo. Zapravo, njen govor je osnažio različita udruženja za ljudska prava da se konačno ozbiljnije pozabave ovom temom. Tako je npr. 2021. godine Human Rights Watch definisao izraelski aparthejd, kao i zločin progona i sistematskog lišavanja jedne grupe njihovih prava. Godinu dana poslije Amnesty International je potvrdio da Izrael primjenjuje aparthejd i na okupiranoj teritoriji i unutar svojih granica, obuhvatajući i palestinske izbjeglice.

Zapadni imperijalizam i „nezavisni mediji“

Gasan Abu Sita je hirurg, Palestinac i naturalizovani Britanac koji je proveo nekoliko sedmica u Gazi nakon brutalne odmazde koju je započeo Izrael nakon Hamasovog napada iz 7. oktobra 2023. On tvrdi da je veza između Izraela i zapadnog imperijalizma neprekidna i da je Izrael sastavni dio imperijalističkog projekta. Vrativši se u UK, on shvata da je genocid ledeni brijeg, čiji je Izrael vidljivi vrh, dok je ostatak sadržan u cijeloj medijskoj mašineriji koja zapravo taj genocid i omogućava. Tu su prije svega: CNN, BBC, Washington Post, The Wall Street Journal, kao i organizacije koje ga podržavaju.

Dovoljno se sjetiti izvještaja zapadnih mainstream medija o djeci koja su „umrla“, a ne brutalno ubijena. Po povratku u UK, Gasan počinje saradnju sa Scotland Yardom gdje svjedoči o ratnim zločinima koje je počinio Izrael, o cunamiju nasilja, o povredama koje su izazvane korištenjem bijelog fosfora, koji je zabranjen međunarodnim pravom.

Tu su i priče o doktoru Abu Adžvi, kojeg su Izraelci uhapsili i traženo je da mu polome prste kako više nikada ne bi mogao operisati. Doktor Adnan el Burš, primarijus doktor ortopedske hirurgije u bolnici El Šifa, umro je u aprilu 2024. godine nakon zatvaranja na okupiranoj Zapadnoj obali. Neke kolege iz zatvora su izjavile da je umro od posljedica seksualnog zlostavljanja što je dovelo do perforacije crijeva. Izrael uništava zdravstveni sistem Palestine tako što muči i ubija zdravstvene radnike.

Ejal Vajcman, forenzički arhitekta, u svojoj knjizi Hollow Land opisuje na koje je načine Izrael učvrstio svoju kontrolu nad palestinskim teritorijama, kako su uspjeli pritjerati uza zid Palestince, kako je došlo do nasilne eksproprijacije, kako je preoblikovan gradski prostor i kako su projektovana izraelska naselja koja su dovela do rasparčavanja teritorije i uništavanja životnih uslova iznutra.

U knjizi autorica piše i o talentovanoj umjetnici Malak Matar, čija je porodica uspjela izbjeći iz Gaze, koja je na studijama u Londonu i čiji otac, koji se sa ostatkom porodice uspio prebaciti u Egipat, govori njoj da mora crtati, da mora naslikati borbu svog naroda i sve ono kroz šta prolazi. Život izbjeglice nikada ne može biti lak, ali Malak se prisjeća svog prijatelja Ahmeda kojem su svi iz porodice ubijeni u toku proteklih mjeseci i on više nema nikoga.

I na samom kraju knjige, prije zaključaka i zahvalnica, Frančeska Albaneze posvećuje jednu priču Gaboru Mateu, čuvenom ljekaru i psihoterapeutu koji se bavi traumom, a čije knjige su popularne i kod nas. Gabor Mate, i sam potomak mađarskih Jevreja čija je porodica prošla strahote nacističkog režima, vrlo decidno govori o stanju u Palestini – Izrael je ugnjetavač, a Palestinci su ugnjeteni. Po njegovom sudu, trauma mijenja opažanje svijeta, hrani osjećaj nepovjerenja, prijetnje i straha, trauma nastavlja da živi unutar ljudi. Kako navodi autorica, važno je da o temama genocida govori upravo Gabor Mate, čovjek koji je na sopstvenoj koži osjetio bolna iskustva i posljedice ličnih i historijskih trauma samo zato što je Jevrej.

***

Kada se piše prikaz knjige, nastojimo zainteresovati publiku da je pročita, ali i da ne odajemo previše detalja iz samog sadržaja. Svaka stranica ove knjige u sebi nosi mnoge podatke, dijaloge, dokumente, izlaganja, tako da je u ovom tekstu zapravo korišteno veoma malo detalja iz samog sadržaja, jer nije cilj prepričati knjigu. Svaka stranica je, da se poslužim riječima autorice, stranica ispisana ljudskom boli i krvlju. Iako mislimo da smo vidjeli sve moguće brutalnosti, ova knjiga, iako obimom ne prevelika, djelo je koje se čita danima. Sadržaj je izuzetno uznemirujući, pa se nemojte čuditi ako poslije svega pet ili šest pročitanih stranica, odložite knjigu i dugo se zagledate u jednu tačku, nadajući se da će se svijet probuditi iz dubokog zimskog sna.