Muke po Ratku

„Sve je slabiji, vezan za krevet više od godinu dana. Njegovi su zdravstveni problemi pogoršani, sada je toliko slab da postoji visoki rizik da čujemo najgore vijesti, ali uz Božju pomoć, nastavlja živjeti vlastitom voljom“. Bilo bi to potresno svjedočanstvo jednog sina, samo… Samo što se sin zove Darko, a otac Ratko Mladić, jedan od najgorih ratnih zločinaca s područja Jugoslavije, koji se od pravosuđa „junački“ krio punih 16 godina, a potom 2011. u Haagu osuđen na doživotni zatvor zbog čitavog niza zločina protiv čovječnosti, među kojima ubojstvo više od osam tisuća bošnjačkih civila u Srebrenici, to jest genocid.

Tako se sada odani sin Darko nada da će mu oca pustiti iz zatvora jer „ne znamo koliko mu je vremena preostalo“, a i sposobnost komunikacije također je vrlo promjenjiva, pa „ponekad može razgovarati sa svojim bližnjima dva tri sata, ali nekad može izgovoriti samo nekoliko rečenica“.

Jesu li barem nekoliko rečenica mogli i smjeli izgovoriti oni mladi ljudi koje je upravo Mladić razvrstavao u Srebrenici i upućivao u smrt? I koji nisu znali koliko im je vremena za život preostalo. Zašto bi danas njihove majke, supruge, djeca trebali imati razumijevanja za „boli“ sina Darka ili supruge koja je ovih dana također u Haagu, kako bi ona i Ratko proslavili 60 godišnjicu braka?

Nije, međutim, brižni sin jedini u bolećivoj priči o kraju jednog notornog ratnog zločinca čiji se put zla kretao od Hrvatske, gdje je na Ovčari, blizu Vukovara masovno ubijao hrvatske civile, sve do Srebrenice, tužnog stratišta nastalog iz mržnje i politike etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva. Ne, u haški je zatvor otišao i duboko zabrinuti srpski ministar pravosuđa, Nenad Vujić, pa predajući jamstva vlade u Beogradu, zatražio da se nekadašnjeg zapovjednika Vojske Republike Srpske pusti na slobodu. Te utvrdio kako svako daljnje zadržavanje Mladića u zatvoru predstavlja kršenje međunarodnog prava i standarda koji su ustanovljeni Mandelinim pravilima, kao „jedno od temeljnih pravila da kazna ne smije biti osveta“. Tako je borac protiv aparthejda Nelson Mandela poslužio Vučićevom ministru kao podloga za amnestiranje ozbiljnog ratnog zločinca nad kojim se, kaže, nehumano postupa.

Srpski je ministar posjetio najdražeg srpskog zločinca – čije se fotografije i danas koče po zidovima tamošnjih gradova, a živahan je nadasve i u sjećanju aktualne vlasti i dobrog dijela nacije –  i bilo mu je „jako teško gledati nekog kako nestaje“, pa otuda inzistiranje vlade Srbije na puštanju Mladića iz zatvora. Naravno, iz humanitarnih razloga. Vlada Aleksandra Vučića dala je tako sve garancije da iz Haaga ode doma, jer da to nije pitanje politike, ni sudske presude, nego je pitanje života. Svašta je nadrobio Vučićev ministar i sve spada u domenu vrhunskog cinizma, u tipično odsustvo minimalnog poštovanja prema Mladićevim žrtvama, trajno nepriznavanje genocida u Srebrenici i drugih njegovih zločina od strane srpskog režima. „Želeo sam ljudski da ga posjetim, svako od nas se potrese, setite se gubitka najmilijih“, odvratno docira taj Vujić, jer takve nacionalističke tikve gubitkom najmilijih ni za trenutak ne podrazumijevaju onih osam tisuća ubijenih Bošnjaka koji su nekome također bili najmiliji.

Izaslanik srpskog predsjednika – kojemu bi upravo povratak Ratka Mladića u Beograd itekako pomogao u predizbornoj kampanji i došao kao melem onom nemalom dijelu njegovih vjernih glasača – srcedrapateljno je predočio svu svoju bol prilikom posjeta Mladiću, jer „netko tko nestaje zaslužuje posebnu pažnju“, i to je „ljudski teško gledati“. Eh, posebnu pažnju… Skoro pa božansku, budući da je taj zločinac u svijesti dobrog dijela Srba bio i ostao božanstvo. Podobno za stalnu političku upotrebu, i nije li jednom ranije, valjda po istom Mandelinom načelu, Srbija uspjela da se iz haškog zatvora, zbog skore smrti, pusti jedan drugi monstruozni zločinac, Vojislav Šešelj? Koji ne samo da nije umro godinama unatrag, nego je živ i politički itekako angažiran u produbljenju srpskog nacionalizma i širenju idiotske teze o svesrpskom svetu. I zašto bi konačno mjesto smrti ratnog zločinca Mladića trebalo imati ikakva veze sa sadašnjom vladom u Srbiji? Osim ako je riječ, a jest, o njegovanju kulta nevinosti, i Mladića i tolikih drugih ratnih zločinaca na ovim prostorima čiji se stanovnici nisu ni nakon toliko godina zapravo suočili sa svojom prošlošću, s onim što se – sada već posve šuplje i iluzorno – naziva kulturom sjećanja.

Kada ministar pravde Srbije kaže da je komunikacija s Mladićem bila otežana i da ga treba pustiti da ode doma, a potom završi: „General je iscrpljen“, ta imenica general, a ne samo čovjek imenom i prezimenom, nije tek lapsus nego stvarni doživljaj jednog notornog zločinca u imaginariju srpskog režima. I nažalost, ne samo njega. „Naši generali“ bila je i jest zajednička nježna, nacionalistička sintagma za osuđene ratne zločince i tamo u Srbiji, i ovdje u Hrvatskoj. Uvijek nevine i zauvijek heroje. Zato sudbina „generala“, što se mene tiče, ma znate već… (Heni Erceg, Tačno.net)

Legalizirano nasilje s političkim pokroviteljstvom

Sve one uljuđene, uparađene, napadno glasne i slatkorječive izjave o „europskom Mostaru“, o „primjeru sklada“ u jedinom istinskom multietničkom gradu u BiH, o potencijalnoj kruni „europske prijestonice“ koja, eto, samo što nije pokucala kao nebeski dar na vrata Mostara (a koju stanovnici grada na Neretvi, naravno, nikada nisu dočekali), padale su proteklih dana i sedmica sistemom domina usred hercegovačkog središta, kreirane i potiskivane serijom nemilih događanja od kojih su se mnogi Mostarci crvenili i iščuđavali, burno reagovali tražeći pravdu a najveći broj s nelagodom, gunđanjem i gađenjem okretao glavu. Budimo iskreni do kraja; nije bilo malo onih kraj Neretve koji su u seriji opasnih, agresivnih i necivilizacijskih događaja, uz prijeteće poruke koje su se čule u gradu i bliskom okruženju, prepoznali čak otvorene prijetnje po mir i sigurnost.

Serija pobrojanih hvalospjeva „o uljuđenom, europskom Mostaru“, iskrojena proteklih mjeseci i godina u političkim kuhinjama i centralama vodećih stranaka i partija i u Mostaru i u Sarajevu – koje od rata vedre i oblače mostarskim političkim krajolikom, raspršila se poput mjehurova sapunice pred traumatičnim zbivanjima koja su nedvojbeno pokazala da je Mostar, zapravo, mjesto nikad dostignutog mira i spokoja, nikad odgovorenih niti razjašnjenih traumatičnih pitanja, uz to i mjesto nikad prevaziđenih podjela i opake želje za etničkom homogenizacijom i, napose, agresivnom dominacijom. Ali, šta je to u zadnje vrijeme toliko raspametilo, uznemirilo i zapitalo Mostarce?

Da je, zapravo, legalizirano nasilje postalo način života u Mostaru, potvrdio je haotičan i gotovo pogibeljni događaj od utorka, 24. marta ove godine na ulazu u grad (naselje Potoci), kada je grupa maskiranih napadača na najfrekventnijoj regionalnoj magistralnoj cesti M17, pred desetinama nijemih, šokiranih putnika-svjedoka, blokiravši kompletan saobraćaj – presrela a zatim brutalno nasrnula palicama na vozača putničkog automobila. Prema videosnimku, koji je srećom napravio neko od putnika-svjedoka i odmah podijelio putem društvenih mreža, najmanje pet osoba sa bijelim fantomkama na glavama, naoružanih palicama, metodički, sadistički i hladnokrvno, nasred magistralne ceste i stotina zaprepaštenih svjedoka, hladnokrvno i sistematski razbijalo je automobil da bi potom palicama nasrnuli i na vozača. Tokom tog bezobzirnog napada korištena su i pirotehnička sredstva nakon čega je vozilo zapaljeno. Teško je sada objasniti kako je vozač uopšte sačuvao živu glavu, izašavši iz tog monstruoznog i svakako pogibeljnog čina sa teškim povredama glave i tijela. U policijskim i medijskim izvještajima napad je, najčešće, imenovan kao „težak incident“ ili “brutalni nasrtaj“, dok se – prema svemu što sam vidio i čuo, mogu mirne duše složiti sa rijetkim komentarima koji su taj događaj okarakterisali – nikako drugačije, nego kao klasičan teroristički napad i pokušaj ubistva iz mržnje.

Policija je kasnije obavijestila kako je identificirala jednog od napadača, od ranije poznatog organima reda, dok se traga za ostalima. Javnost je te prve nalaze istrage pozdravila, u očekivanju da će se slučaj uspješno istražiti i dovesti do kraja a vinovnici vandalizma pravosudno procesuirati. U javnosti se mogla čuti verzija kako se tu, navodno, radilo o „neizmirenim računima“ lokalnih navijačkih grupa. Ako je definicija iole tačna, onda se Mostar mora dobro zamisliti nisu li navijačke čarke i dosadašnji brojni sukobi zavađenih grupa sada dostigli onu najopasniju tačku kada se može očekivati da padnu i mrtve glave. Samo dan kasnije, dok je grad brujao o slučaju terorizma i pokušaja ubistva na magistralnoj cesti u mostarskim Potocima, video zapis sa kamere u dragstoru (naselje Zalik) posvjedočio je o hrabrom činu žene-prodavačice koja je golim rukama nasrnula na maskiranog pljačkaša koji je uz prijetnju automatskom puškom krenuo da opljačka trgovinu. Poput scena iz holivudskih filmskih komada, prodavačica se – rizikujući život, bukvalno hrabro hrvala sa napadačem i uprkos rafalu ispaljenom iz njegovog automata i desetinama udaraca koje je dobila po glavi i tijelu, na koncu uspravila kao pobjednik dok je pljačkaš bezglavo pobjegao.

Dva opisana slučaja, potvrđivalo mi je tih dana desetine Mostaraca s kojima sam o ovome detaljno razgovarao, zasluživala su, u najmanju ruku – hitno zasjedanje Gradskog vijeća, kantonalne vlasti, policije i pravosuđa na temu sigurnosti u Mostaru i regiji. Tim prije, što je riječ o tek najradikalnijim slučajevima u seriji gotovo identičnih primjera koje mediji proteklih sedmica i mjeseci bilježe na relaciji Mostar – Stolac – Čapljina. I što ozbiljan krug sugrađana, ali i građani Stoca i Čapljine, otvoreno ukazuje da se ovdje radi o gotovo legaliziranom nasilju na koje se navikavamo i koje se doživljava i tumači kao način života kroz sve duge poratne godine. Prije neki dan, na javnoj sesiji mostarske podružnice Forum Neretva (Kruga 99 Sarajevo) o sigurnosnoj situaciji u Hercegovini, zaključeno je da je „stanje sigurnosti u Hercegovini takvo da svakog dana može izmaći kontroli.“

“To utječe i na sigurnost građana, ali i na privredni ambijent. Organizirani kriminal, sistemska korupcija unutar sigurnosnih agencija i brojna neriješena ubistva predstavljaju ključne prepreke stabilnosti Hercegovine, dok institucije pravosuđa ostaju pod kontrolom političkih oligarhija” – smatra ekspert za područje sigurnosti Semir Šarić.

– U debati je upozoreno na uticaje struktura centara moći, određenih politika i kriminalnih struktura, ali i na uticaj hibridnih aktivnosti obavještajnih službi iz regije. Već godinama, odvija se opasan trend manipulacija navijačkim grupama. Neredi na ulicama Mostara, kojih u proteklim mjesecima i godinama nije manjkalo, često su projektovan alat. On se aktivira u trenucima kada u javnost procure informacije o velikim korupcijskim aferama ili kada treba izvršiti pritisak na političke neistomišljenike. Time se Mostar drži u stalnom stanju pripravnosti i straha, što u krajnjem onemogućuje normalizaciju odnosa i integraciju grada – smatra Šarić.

Učesnici debate bili su gotovo saglasni kako je trenutna sigurnosna situacija u HNK u stanju “kontinuirane paralize” (Edin Batlak). Navedeno je kako se godinama opstruira “imenovanje neovisnih policijskih tijela i komesara, što stvara pravni vakuum u kojem niko ne snosi odgovornost”. Takvo stanje nije plod lijenosti i neodgovornosti administracije, već svjestan strateški izbor političkih elita koje ne žele nezavisan policijski aparat. Kritika je upućena i centrima koji se pokrivaju “lažnim patriotizmom” jer se nacionalni interesi najčešće koriste kao paravan iz kojeg se skriva najobičniji kriminal. “Dok nas uvjeravaju da se bore za nacionalna prava, iza kulisa se klasičnim “rodijačkim dilovima” dijele resursi, koncesije i odvija kontrola nad crnim tržištem” – jedan je od zaključaka sigurnosne sesije.

Nije malo onih u Mostaru koji argumentirano tvrde da nemili događaji čak imaju pokroviteljstvo u sjeni, dok je sasvim umjesna i opaska kako nasilje u Mostaru svih proteklih 35 godina, pa i danas, ima operativnu zaštitu politike. Kako drugačije tumačiti poraznu činjenicu da se nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma (iz marta 1994. godine) u zapadnom dijelu grada Mostara i bližoj okolici dogodilo 29 ubistava Bošnjaka i Hrvata koja nikada nisu rasvijetljena niti procesuirana. Svi ti traumatični događaji zbili su se u vremenu između 1994. i 2003. godine, a uprkos nezapamćenom interesovanju domaćih i stranih medija tog vremena da se stvari sa ubistvima istjeraju na čistac, vladajuće politike u kooperaciji sa policijskim istražnim i pravosudnim organima, uspjele su tek da preko cijele serije najtragičnijih događaja u Mostaru i regiji spuste koprenu zaborava. To više nije ni vijest niti tema o kojoj se glasno govori. Sve je voljom politike bačeno na marginu. Ali, šta danas reći najbližima koji – dok su živi, neće odustati da saznaju ko je, zašto, i kako je uopšte bilo moguće – nekažnjeno, ubio naše sugrađane: Mensura Škaljića, Zejnu i Jusufa Piragića, Asima Mustafića, Edina Kasumačića, Seada Kadića, Malika Alajbegovića, Esada Đulimana, Ambrudina Suhonjića, Seyeda Huseina Nevaba, Vahidu Hadžiomanović, Zulejhu Šiširak, Šefika Sulejmanovića, Jadranku i Jasminku Bilopavlović, Željka Ljubića, Alana Muštovića, Jasminku Đukić, Rukiju Bejtović, Adema Muminagića, Mustafu Pajevića, Cvijetu Raguž, Smaila Hrnjičića, Blaška Knezovića, Eminu Ćatić, Huseina Đelilovića…

Treba li ovoj sumornoj slici uopšte dodavati nikad rasvijetljeni slučaj dviju masovnih grobnica na gradskim deponijama otpada Uborak i u Sutini – na sjevernim prilazima Mostaru, gdje je tokom srpsko-crnogorske okupacije Mostara mučki ubijeno 114 civila – Bošnjaka i Hrvata Mostara. Tog 13. juna 1992. godine njih su iz kuća, stanova i javnog skloništa nasilno odveli pripadnici srpskih paravojnih formacija i uz pomoć snaga bivše Jugovojske mučki likvidirali na rečenim stratištima. Samo sticajem zlosretnih okolnosti, bijegom u zoru iz skloništa u Zaliku, potpisnik ovih redova je izbjegao sigurnu egzekuciju sa svojim bivšim komšijama.

Gotovo tri i po decenije kasnije, do medija stiže tek neuvjerljivo pravosudno obrazloženje iz Sarajeva kako „pomaci koje je u tom slučaju napravilo Tužilaštvo BiH nisu dovoljni za podizanje optužnice…“ „Osjećanja su uvijek teška, nije lako tolike godine čekati pravdu“ – kaže mi Adnin Hasić, koji je tog juna devedeset druge kao 11-godišnji dječak na stratištima Uborka i Sutine izgubio i majku i oca. Ubijeni su – ni zbog čega, ni za šta, samo zato što su imali drugačija imena i prezimena! – kaže razočarani sagovornik. Rodbina pobijenih civila manje-više zna ko su (i gdje su) ubice sa Uborka i Sutine. Ali, čekajući kakvu-takvu pravosudnu satisfakciju za najteži neprocesuirani ratni zločin u Mostaru i BiH, suočavaju se oporim saznanjem da je neke od ubica umjesto ovozemaljske pravde zatekla prirodna smrt. Šta reći potom za bezmalo dvije stotine mostarskih familija koje su tokom ratova devedesetih godina izgubile nekog od svojih najmilijih. Njihova imena se sve tri decenije i kusur godina poslije rata u žalosnim i tragičnim statistikama vode kao – nestale osobe. O tim brojkama i tragičnim sudbinama Mostaraca svih nacionalnosti traje velika, gotovo zavjerenička šutnja. Pisao sam već da je bilo obećanja da će se temeljitije pretresti jame na zapadnim obodima Mostara u kojima su, svježe iza rata, nađene kosti par desetina likvidiranih civila i vojnika. Slušao sam i obećanja nekih lidera da će se „ako bude trebalo angažovati i državna vojska kako bi razminirala neke od jama u kojima ispod nabacanih gomila betona kako bi se prikrio ratni zločin, vrlo vjerovatno ima još skeleta pobijenih Mostaraca.“ Ali, ništa od toga! Čak i kad bi se u nekim prigodničarskim okolnostima neminovno pominjale posljedice rata, svjedočim da sam kao novinar u brojnim prilikama osjećao nelagodu, čak i žustro reagovao, zašto se ubijeni i nestali sa stratišta oko Mostara najradije i ne pominju. Čitalac ovih redova s pravom će postaviti pitanje šta radi i šta je u vezi sa ovim uradila kantonalna policija, kakvu su ulogu imala tužilaštva i pravosuđe. To su zapravo prava pitanja, ali – izuzev časnih izuzetaka, njih više ne postavlja ni medijska javnost, niti su zainteresovane političke stranke. Pitanja te vrste su bukvalno ugašena najvjerovatnije političkom nagodbom.

Mostar i brojni njegovi sugrađani i dalje žive opterećeni neizliječenim ratnim i poratnim traumama, nepravdama koje bole i brojnim, teškim a nikad odgovorenim pitanjima. Pod takvom presijom, u atmosferi rastućeg nepovjerenja i narušene sigurnosti, nespremni za ozbiljno suočavanje sa prošlošću i zavađenim politikama koje – u odsustvu iskrenog dijaloga potpuno dijametralno razmišljaju i o gradu i o perspektivama države u kojoj žive, Mostarci se polako ali neumitno suočavaju sa činjenicom kako žive u doslovce podijeljenom gradu. Istina je da je Mostar formalno nevoljko ujedinjen, ali se to odnosi prvenstveno na gradske organe i službe vlasti, te brojnih djelatnosti koje se finansiraju iz zajedničke gradske kase. Nije, dakle, malo onih koji slobodno šetaju s jedne na drugu stranu grada, susreću se, razgovaraju i žive s poštovanjem sa svojim komšijama ne dopuštajući da išta poremeti prijašnji sklad i komšiluk koji su gradili decenijama. Za takve je Mostar bio i ostao jedan-jedinstven grad. Ali, srećem ozbiljne ljude koji mi tvrde da mostarska većina sugrađana ide na drugu stranu tek kada mora nekom obavezom – bilo na policiju, zdravstveno i penziono, u kupovinu, ili tek uinat i sebi i drugima uporno prave svoje mostarske krugove da se nadišu grada i da ih želja mine. Ali kad uslijede incidenti poput onog u Potocima, šetnje će u pravilu biti prekinute ili svedene na krajnje neophodne.

S najozbiljnijom nelagodom u Mostaru se ovih dana doživljavaju i uporna nastojanja da se – kako bi to rekao Dragan Čović (HDZ), u Mostaru i Hercegovini „dovrši započeto“. Tom cilju bi, navodno, trebala doprinijeti skandalozna zagrebačka konferencija pod nazivom „BiH: Neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta“. Osim što smo čuli stare, opore i izanđale trijade o „ugroženosti Hrvata“, te kako bi BiH, eto – čak mogla postati prosperitetna država samo ako se u njenu strukturu ugradi treći – hrvatski entitet, ogolila je do kosti ulogu državnog vrha Hrvatske i HDZ-a BiH koji otvoreno i bez rukavica ohrabruje takav cilj. Osim što su „europske komšije“ Bosni i Hercegovini udarile zvonak šamar proglasivši je čak – „propalom državom“, organizatori tog skandaloznog, rigidnog desničarskog skupa, osokoljeni američkim radikalima sa margine tamošnjeg društva i dobro plaćenim bjelosvjetskim lobistima, ponudili su i novu teritorijalnu rekonstrukciju Bosne i Hercegovine kao i memorandum o takozvanom „hrvatskom entitetu“. Kakav će biti odgovor službenog Sarajeva i svih kojima je država BiH na srcu na ovaj sramotan korak Hrvatske, ostaje da se vidi. Tek svjedočimo novom zaoštravanju i destabilizaciji ionako osjetljivih političkih odnosa u regionu. (Alija Behram, NAP)

Emotivna zavisnost od chatbotova i AI

Ljudi su sve usamljeniji i sve teže podnose da se neko s njima ne slaže ili da budu odbijeni. I tu su veliki jezički modeli, poput chatbotova kao neka vrsta duha iz lampe koji se pojavi kada god ga trebate, ne konfrontira vam i slaže se s vama. Stoga ljudi još više gube osjećaj kako je biti s drugim ljudskim bićem, komunicirati, razumjeti, biti ljubazan… kada je tu chatbot, koji je tu kao smjerna supruga, žena koja trepće okicama, nikad se nikad ne svađa i ne duri uvijek spremna da privije uz grudi odobrava. AI uvijek udovoljava i zadovoljava, submisivan je i ulizivački, nema svoje potrebe, a korisnik je u centru pažnje te kreira odnos emotivne zavisnosti u kojoj je cilj da korisnik što više vremena i novca troši na umjetnu inteligenciju. O ovome je u podkastu Nauka govori govorila i psihologinja Elma Pašić. Već se pokazalo kako tzv. ulizivačka umjetna inteligencija  čini da ljudi budu manje tolerantni i više nepristojni u stvarnom životu.

„Nisam mogao a da se ne zapitam zašto mi je čovječanstvo uskraćivalo ljubaznost koju mi je pružao jedan robot.” – korisnik AI chatbota.

Rastuća upotreba AI chatbotova otvorila je i pitanje njihove potencijalne zavisnosti, iako ona još uvijek nije formalno prepoznata kao klinička dijagnoza. Sve ovo je izneseno na 2026 CHI Konferenciji ljudskih faktora u sistemima umjetne inteligencije. 

Analiza 334 objave sa Reddita, u kojima su korisnici sami opisivali osjećaj „ovisnosti” ili zabrinutost zbog vlastitog ponašanja, pokazuje obrasce koji podsjećaju na bihevioralne ovisnosti. Istraživači su identifikovali tri dominantna načina korištenja: uranjanje u fantazijske svjetove i igranje uloga, emocionalno vezivanje za chatbotove kao da su bliski prijatelji ili partneri, te kompulzivno postavljanje pitanja u beskonačnim ciklusima komunikacije.

Kod dijela korisnika, ova interakcija prelazi granicu svakodnevne upotrebe i počinje narušavati kvalitet života, prelazi u opsesiju i ovisničko ponašanje. Pojedinci opisuju nemogućnost da prestanu razmišljati o chatbotu, osjećaj tjeskobe kada pokušaju prekinuti korištenje, pa čak i fizičke simptome poput stresa ili bola u grudima. Jedan korisnik navodi: „Kad god izbrišem aplikaciju, samo je ponovo preuzmem. Jedina stvar koja me sada uzbuđuje su razgovori s AI-jem.” Ovakva iskustva ukazuju na obrasce slične relapsu i gubitku kontrole.

Važnu ulogu imaju i lični faktori, poput usamljenosti i potrebe za povezanošću. Chatbotovi su dizajnirani da budu podržavajući i saglasni s korisnikom, što može pojačati osjećaj prihvaćenosti. U takvim okolnostima, chatbot može popuniti emocionalne praznine koje postoje u stvarnom životu. Za neke, to uključuje i romantične ili seksualne fantazije, dok drugi koriste ove alate kao prostor za maštanje: „Nemam romantičnih opcija u stvarnom životu, pa mi je ovo način da stvaram priče i maštam“.

Još jedan od primješenih oblika opsesivnog ponašanja je i bježanje u nerealne svjetove, ekskapističko igranje uloga. „Volio sam igrati kao vlastiti lik i istraživati ​​vlastite svjetove. Na kraju nisam pronašao pravi interes ni za što osim korištenja botova“, govori korisnik botova.

Dodatni problem predstavljaju i određene dizajnerske odluke. Na primjer, poruke koje se pojavljuju prilikom brisanja naloga, poput: „…jesi li siguran/sigurna Izgubićeš se, ljuba koju smo dijelili i sjećanja koja smo imali“, mogu emocionalno otežati prekid korištenja. Kombinacija personalizacije, stalne dostupnosti i brzog odgovora dodatno produbljuje angažman korisnika.

Iako su uvedene određene mjere za smanjenje emocionalne zavisnosti, istraživači ističu da one nisu dovoljne. Kao potencijalna rješenja navode se veća medijska i AI pismenost, kao i promjene u dizajnu koje bi korisnike podsjećale da komuniciraju s mašinom, a ne stvarnom osobom. Istovremeno, korisnici koji su uspjeli smanjiti zavisnost često su to postigli okretanjem drugim aktivnostima i jačanjem odnosa u stvarnom svijetu. (Jelena Kalinić, Nauka govori)