Prodavači novina u Sarajevu govore o mizernoj prodaji. Dnevne novine još kupuju samo stariji. Za magazine niko i ne pita

Sve češće se u javnosti postavlja pitanje ko i zašto čita novine u njihovom printanom izdanju te dokad će njihovo izdavanje uopšte trajati. Opravdanost takvih pitanja provjerili smo kroz razgovor s prodavačicama i prodavačima novina.

Paromlinska je relativno mala i slabo prometna ulica u sarajevskom naselju Dolac Malta. Ima jednu trafiku. Dnevno dođe oko deset primjeraka Dnevnog avaza i Oslobođenja. Od ostalih dnevnih novina, kakve su Dnevni i Večernji list, najčešće po jedan primjerak. Trafikantkinja kaže da novine samo kupuju penzioneri, a i oni sve rjeđe: “Nedavno jednom po navici dajem i novine. On došo filter tube da kupi. Kaže, neću. Sve što čujem uveče na dnevniku, pročitam ujutro u novinama. Trideset maraka mjesečno nije malo, penzije su male.” Međutim, nije bilo tako davno, prije četiri godine, kad ju je, kako kaže, prodaja novina, pored prodaje cigara, najviše umarala: “Tad sam radila na Autobuskoj. Čujem se ja i danas s kolegicama što su tamo ostale: kažu, ni trećinu novina ne prodaju ko tad. Doduše, isto kažu i da se broj putnika smanjio.”

Odmah do trafike je taksi štand. Dvojica taksista čekaju mušterije. Ponekad na trafici pogledaju naslove i, ako im je baš nešto zanimljivo, prelistaju novine, ali rijetko ih kupe. Mušterije im nikad i ne traže novine: “Male su relacije, gdje god da ti kreneš u Sarajevu, ne možeš stić pročitat novine. A ne čitaju ni kad idemo van Sarajeva, ima radio”, kaže jedan od njih.

Susjedna ulica, Envera Šehovića, znatno je prometnija. Ipak, ni tu ne stoje dobro s prodajom novina. Prodavačica kaže da novine prodaje samo navika koju su sebi stvorili stariji ljudi, ali da vremenom i ona nestaje.

– I cigare su navika, prodaju li se one bolje od novina?

– Ne može se to mjerit… Cigare vazda idu, a vazda im cijena raste. Novinama vazda cijena stoji jednu marku, a prodaja pada.

Na Autobuskoj stanici, u dvije trafike, prodavačice potvrđuju priču trafikantkinje s početka teksta. Međutim, dodaju i da sve veći broj autobusa ima Wi-Fi, a dosta ljudi koristi i mobilni internet.

Najbliži tržni centar Autobuskoj stanici je Alta. U prizemlju se mogu kupiti novine.

– Šta ima danas zanimljivo u novinama?

– Ne znam, ne pratim – kaže prodavačica.

– Može li se prelistati?

– Ima tu u kafiću, oni kupuju za goste pa pogledajte.

U kafiću Avaz i Oslobođenje. Nisu zauzeti. Konobar kaže da ih tek poneko ko sjedne sam, da prekrati čekanje, upita za novine. Možete ih pogledati i ako nećete sjediti i naručiti piće.

Zabranjeno listati

U tržnom centru Importane prodavačica također nije zadovoljna prodajom novina. Ista priča. Mlađi se pretežno informišu preko interneta, stariji kupuju po navici, a i oni sve rjeđe, jer imaju TV i radio. Međutim, dodaje da ponekad zavisi i od naslovne stranice: “Tako u Avazu svaki dan na naslovnoj Sebija bila (Izetbegović, op.a.); nekima to u početku bilo zanimljivo, a onda ljudi prestali to pratit. Pa nije samo ona na svijetu…”

U tržnom centru SCC na Marindvoru prodavačica je zadovoljna prodajom dnevnih novina tek petkom, kad izlazi TV program. Ostalim danima one su mamac dokonim ljudima koji ništa ne kupuju, ali uđu da pogledaju šta je na naslovnim stranama i da listaju: “Voljela bih da sve novine dolaze u celofanu, samo da se ovih što listaju nekako riješiti.”

Na tramvajskoj stanici ispred tržnog centra prodavač kaže: “Samo karte za tramvaj i cigare, to ide, a novine i ne obraćam pažnju, ponekad neko kupi, ali rijetko.”

U tramvaju, iako nije gužva, niko nije rastvorio novine. To je generalno rijedak prizor.

U tržnom centru BBI na mjestu gdje se prodaju novine stoji natpis na kojem piše da ih je zabranjeno listati. To bi moglo značiti da je interes za novine veliki. Prodavačica to demantuje: “Ne možemo biti skoncentrisani na njih, jer se desi da i ukradu novine. Imamo puno mušterija koje kupuju druge stvari.” Dnevne novine, kao i svugdje, kupuju stariji. Prema njenim riječima, ljudi od 40-ak godina kupuju tematski usmjerene časopise, najčešće o automobilizmu. Žene, opet, o ljepoti, zdravlju, modi, kulinarstvu. Mladi, između 20 i 30, bez obzira na spol, gotovo nikad ne kupe novine.

U izlogu im je i jedan primjerak New York Timesa: “To stranci kupe, proda se jedan do dva primjerka, kad dođu.” Iako BiH u najvećoj mjeri posjećuju Arapi, nema nijednih novina na arapskom. “Prođe ovde dosta Arapa, ali niko od njih ne pita za novine”, kaže prodavačica.

Gdje su nestali kolporteri?

Kolporteri su u Sarajevu gotovo nestali. Tek u Titovoj ulici, u jednom od prolaza, namjestio se jedan: “Ne bih ni ja da nisam u penziji, već mi dosadno. Ovo ja radim radi razgovora s ljudima, više nego radi para. Na deset prodatih primjeraka Oslobođenja dobijem marku i po; isto je tako s Avazom. A to bude samo petkom kad ljudi kupuju novine zbog TV programa. Ove ostale novine gotovo nikad i ne prodam.”

Iz ovog kratkog istraživanja najzanimljiviji zaključak je da se dnevne novine prodaju rekordno (a to je najčešće desetak primjeraka dnevno po prodajnom mjestu), najviše zahvaljujući posredstvu drugog medija – televizije, zbog TV programa. Dakle, i kad se mogu pohvaliti interesom javnosti za njih, one same po sebi nisu uzrok tog interesa. I to samo sarajevske, Dnevni Avaz i Oslobođenje. Rijetkost je na sarajevskim trafikama vidjeti novine iz Republike Srpske. Stanje je vjerovatno obrnuto u Republici Srpskoj. Češće su novine iz Srbije – Politika, NIN, Vreme. Po tome bi se dalo zaključiti da sarajevski čitatelji novina više vjeruju medijima iz Srbije nego iz RS-a.

Sedmičnika gotovo da i nema. Osim Stava, kojeg niko od prodavačica i prodavača nije smatrao vrijednim pomena. Dani su prešli u mjesečnik kojeg također niko ne spominje kao predmet interesa kupaca. Slobodna Bosna je već dugo samo na internetu.

Ove činjenice ipak ne obeshrabruju vlasnike i urednike novina da govore o tome kako su najtiražniji, najuticajniji i sl. Međutim, u razgovoru s prodavcima novina to samohvalisanje djeluje tragikomično, a dosadašnja prijetnja: “Staviću te u novine” može se tumačiti jednako kao i: “Poslaću te u anonimnost!”