Ako postoji politička i etnička snaga u Evropi koja nije smjela podržati Recepa Tayyipa Erdogana i Tursku, odnosno njihov napad na Kurde, onda su to Bošnjaci, Sarajevo, SDA i Bakir Izetbegović. Ima među publikom našeg portala mnogo onih koji su na svojoj koži osjetili svu grozu rata, agresije i ubijanja, što bi se ono kolokvijalnim izvjestiteljskim rječnikom reklo – nevinih ljudi. (Pa čim na njih padne prva granata, ljudi po automatizmu postaju nevini i taj pridjev stiče status jezičkog viška, odnosno etičkog pleonazma.) I oni vrlo dobro znaju šta među onima po kojima padaju projektili znači spoljna podrška onima koji ih ispaljuju.

Jedan je segment te nepodnošljivosti – biti žrtva ubijanja i progona, drugi – argumentacija progonitelja i agresora, jer se svaka agresija umotava u oblandu mira i odbrane, a treći – one političke snage u zemlji i svijetu koje podržavaju takvo ponašanje.

E, na našu sramotu, sad smo i sami dio ovog trećeg segmenta. Bakir Izetbegović, kao (ne)formalni lider Bošnjaka, nedvosmisleno je podržao Erdoganovu suspektnu akciju i tako pokazao da biti jednom žrtva em ne znači biti zauvijek na pravoj strani, em izgleda pruža pouzdane garancije da objekt nečijeg granatiranja i snajperisanja neće iz toga ništa naučiti. I kad dođe neka nova krizna situacija neće se solidarizirati sa sljedećom žrtvom ratnog divljanja.

Dok je Sarajevo četiri godine zvjerski zasipano granatama, rijetki trenuci utjehe sastojali su se od informacija o tome ko je sve u svijetu protestirao zbog patnji ubijanog grada ili ko se sve – novinarski, politički, umjetnički – usprotivio tim zvjerstvima. Sad je idealna prilika da grad iskaže karmičku zahvalnost i nešto od te stare podrške vrati onima kojima je najpotrebnija. Brz na pištolju, tj. pametovanju, ali ne i na masovnim protestima i iskazima solidarnosti, glavni grad Bosne i Hercegovine mogao bi pred turskom ambasadom, na primjer, organizirati prosvjede i iskazati protivljenje ubijanju naroda koji je najveća žrtva sirijskog rata, strateških redefiniranja velikih sila i unutrašnjih sukoba.

Naravno, teško je zamisliti takvu prosvjednu akciju. Mi smo oni iz amaneta i ne priliči na taj način usprotiviti se svom predsjedniku. U maniru najboljeg globalnog cinizma, Turska je vojnu ofanzivu na Kurde nazvala Izvor mira. Baš nam je drago. Cinični duh davno je zapisao: Boriti se za mir isto je što i jebati se za nevinost, a mi po ko zna koji put dokazujemo da nevinih odavno nema. Ili da bar mi nismo među njima.

Postoji još jedan globalni aspekt ove priče koji bi mogao postati i lokalni. To jest, balkanski. Odnosno, bosanskohercegovački. Najpreciznije – bošnjački. U svjetlu najnovijih strategija i raspleta, javnih akcija i tajnih dogovora, da li se iko upitao s bošnjačke strane, sad kad je Trump ovako olako žrtvovao Kurde, pouzdane i relevantne saveznike, može li se desiti da…

Ili, šta bi bilo ako bi sad u istom strateškom raspoloženju odlučio…

Odnosno, ako u najnovijem preraspoređivanju interesnih zona Balkan bude prepušten…

Ova kviz-pitanja dovršite sami. Za braću Kurde ionako je kasno.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja