Prije neki dan ulazim u djetetovu sobu, kad dočeka me nesvakidašnji prizor. Leži mirno na patosu i gleda u ogledalo na vratima plakara. Šta to radiš, pitam ga, a on mi samo kratko reče – „Ukrajina!“ Kakva Ukrajina, drago dijete mislim i nisam sigurna jesam li to izgovorila naglas, kad on nastavlja; „U Ukrajini ljudi leže na ulici jer ih je ubio rat i imaju krv“
Stajala sam nad njim nekoliko sekundi ne znajući kako da započnem razgovor, jer mi je bilo jasno da se dijete pita u svojoj glavici, čije su neuronske mreže posložene na nešto drugačiji način, kakve on to slike vidi na TV svaki dan i šta je to rat. „Mama ljudi umru od krva“, slijedeće je što je „ispalio“ (Mama kad ljudi budu ubijeni krv im teče).
Dječije misli
Sjedoh na krevet, tačno mi nije bilo dobro od spoznaje da moje dijete nosi u mislima takav teret kojeg ničim nisam naslućivala. Ko bi pomislio da desetogodišnjak razmišlja o mrtvim ljudima na ulicama Kijeva, Mariupolja, bilo gdje u Ukrajini, nisam ni pomislila da bi slike sa TV-a koje svaki dan vidi onako „usput“, mogle probuditi toliko pažnje i pitanja kod njega.
Sabrah misli za nekoliko minuta i počnem mu objašnjavati šta je to rat, zašto ljudi pucaju jedni na druge, šta su izbjeglice, šta se dešava ali iskreno, ništa ja to dobro nisam znala objasniti, ni ispričati. Nema logičnog pojašnjenja zašto čovjek puca na čovjeka, mogla sam pričati do sutra, ne bih ga umjela naći i ispričati na njemu razumljiv način. Zašto ljudsko tijelo leži mrtvo na ulici i iz njega istekne potok krvi? Zašto djeca plaču glavica prislonjenih uz prozore autobusa, dok im tate mašu izvana? Mnogo toga sam mu pokušala objasniti ali nisam umjela.
Rekla sam mu da su sva djeca na svijetu divna i da su odrasli ljudi bezveze, a oni koji pucaju po ljudima su zločinci i da će ih staviti u zatvore da više nikada ne smiju pucati, a da djeca smiju ići na igralište da se igraju koliko god žele. Ponudila sam mu da ga vodim na igralište da igramo fudbala nas dvoje, na što je u skoku ustao i s osmjehom od uha do uha rekao hajde!
Dok smo se igrali razmišljala sam koliko smo zapali u situaciju da smo nekako mi odrasli u svom deveru, a djeca u svom. Voziš dijete u školu, pitaš je li ispunio sve obaveze, daj zadaću, daj nauči, jesi li uradio/la ovo ili ono, jesu li svi siti, čisti, je li sve „pokriveno“ u dnevnom rasporedu, a vijesti iz svijeta idu uživo, s naših ekrana i pametnih uređaja, čitavo vrijeme, konstantno, a da ih i ne stignemo procesuirati, a da se i ne zapitamo koliko utiču na nas, koliko zapravo uopće možemo uticati na njih?!
Usisati virus
Kao onomad, za vrijeme lockdowna tokom pandemije. Kad mi je dijete donijelo nacrtan corona virus sa svim šiljcima i pored njega usisivač da „tata usisa virus da nestane“. Strah i anksioznost koju im ostavljamo da se snađu sami kako znaju i umiju, sa svim svojim osjećajima, jer mi žurimo i imamo „preča“ posla. Zaraditi, opskrbiti, biti korisni.
Djeca su bila i ostaju najveće žrtve pandemije, najveće su žrtve rata i svake druge nesreće koja se dešava oko nas. U ovom desetljeću definitivno su najugroženija vrsta na planeti. Okružena su lošim vijestima uživo, cyber nasiljem, lošim uzorima, lošim školstvom, lošim rješenjima sistema koje živimo, svuda širom svijeta. Mi odrasli smo ih skućili u sopstveni prostor koji nema nikakvu vezu s logikom i djetinjstvom, podređen je profitu, industrijama, odgajamo serijske potrošače i to im lažno predstavljamo uspjehom. Uništavamo sve resurse planete, ubijamo jedni druge zarad njih, a rado bi smo sve to činili i na drugim planetama da nam se može. Malo li je sve zlo koje se čini na ovoj koju imamo. Dobro nas sve ne istrese u bespuća svemirskog vakuuma da nas usisa i da nestanemo.
Sve je manje ljudskog, iskonskog čovjeka kao socijalnog bića, sve je više „savršenog kruga“ pojedinca iz kog se ne treba izlaziti. Stalno oko sebe čujem kako ljudi govore da im je jedino ostalo izgraditi sopstvene mikro-svjetove te unutar njih naći nešto mira. Ovoliki dunjaluk smo sveli na nešto što treba biti mikro. U suprotnom izgleda nećemo preživjeti. Poludjet ćemo, izgubiti zdrav razum, bez da se pitamo šta time činimo svojoj djeci, šta im oduzimamo i koliko je to zdravorazumska odluka i potez.
