Zašto se ovoliko ljudi ne snalazi u 21. stoljeću, u eri tehnologije i ubrzanog napretka? Moguće je da se odgovor krije u brzini, olako smo i prebrzo, potpuno nespremni, iz svijeta u kojem uopće nije bilo kompjutera prešli u okruženje u kojem se više ništa ne radi bez njih. Dramatični zaokret desio se u svega dvije, tri godine.

Iz naše novinarske perspektive to je izgledalo ovako: sve do 1994. kucali smo tekstove na one stare štampaće mašine. U ljeto pomenute godine u opkoljeno Sarajevo ušla su prva dva Toshibina bijela laptopa i uspješno zaživjela u redakciji magazina Dani. A već 1997. jedino su rijetki novinarski dinosaurusi kucali na mašinama, svi su imali kompjutere i latope. U te tri godine nisu samo žurnalisti izvršili tehnološki prelaz, čak je njihova metamorfoza, prelazak iz mehaničke u digitalnu eru, bila bezazleniji segment globalnog procesa: u ta doba za drakonski civlizacijski iskorak skoro da im nije trebalo ništa više od banalnog poznavanja worda. U te tri ključne godine svi su ostali napustili svoje primitivne alatke i prešli na računala. Toplomjeri više nisu bili na živu. Kompletno svjetsko vođenje finansija s olovke, papira i digitrona prešlo je također u računare. Stare mehaničke kase u trgovinama zamijenjene su malim, brzim mašinama. Počeli su da odumiru oni starinski fotoaparati, što je nekim osebujnim umjetnicima poslužilo kao osnova za intrigantnu originalnost. U eri posvemašnje digitalizacije oni su karijeru gradili tvrdoglavo radeći s filmom. I tako sve dok se jednog dana film nije prestao proizvoditi. Odjednom, prestali su se praviti automobili bez kompjutera, da bi danas bolje upućeni posmatrači imali običaj reći da savremeni auto nije ništa drugo do računalo obloženo limom, motorom i gumama.

Tako dramatičan prelaz u tako kratkom vremenu zatekao je mnoge ljude. Neki su već bili stari za promjene, drugi su po navici i prirodi bili previše konzervativni, antimoderni, okoštali ili jednostavno lijeni da se mijenjaju. Treći opet nisu vidjeli smisla u radikalnim mijenama, smatrajući da ovakav napredak udaljava čovjeka od njegove autentične prirode. Šta god da je po srijedi, danas, 2022. godine, pretkompjuterska era izgleda tako daleko da se o njoj već govori s autoritativnom nostalgijom, koja ima neuvjerljivo pokriće u jedva trodecenijskoj vremenskoj distanci. Ali polako, tek ćemo da vidimo šta su teške i bolne promjene, samo da se ova dva aktuelna belaja na planeti nekako mire.