Bosna i Hercegovina je postala geopolitički talac Moskve na Balkanu. Kremlj Vladimira Putina razvio je široku lepezu alata u izvođenju svoje antizapadne ofanzive, a više ih je sada raspoređeno na Zapadnom Balkanu kako bi se Bosna i Hercegovina zadržala u statusu  zamrznute države s neriješenim unutrašnjim sukobom, koji se može potaknuti  u korist Rusije.

Zapadni lideri traže stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu iako nekoliko država smatraju nespremnim za članstvo u EU. Nasuprot tome, Moskva podržava nestabilnost i nesigurnost, jer joj to pomaže u postizanju četiri glavna cilja. (Janusz Bugajski, Žurnal.info)

Novi Pazar je paradigma današnje Srbije

Novinarka lista Danas Safeta Biševac kaže da je posljednjih godina ulagano u bolnicu u Novom Pazaru, ali da se sve vrijeme očigledno vodila i loša kadrovska politika u toj medicinskoj ustanovi. Novopazarski zdravstveni sistem doživio je potpuni kolaps, nakon što je taj grad s oko 70.000 stanovnika na jugoistoku Srbije postao novo korona žarište u zemlji.

Na društvenim mrežama Facebook i Twitter su obavljene fotografije pacijenata iz novopazarske bolnice, na kojima se vidi da ljudi borave u nehumanim uslovima. Neki od bolesnika su infuziju primali u bolničkom hodniku, dok su drugi ležali na podu. Premijerka Srbije Ana Brnabić, koja je posjetila Novi Pazar u utorak, zajedno s ministrom zdravlja Srbije Zlatiborom Lončarom, cijeli slučaj nazvala je politizacijom.

Safeta Biševac kaže da je potpuno sigurna da u Novom Pazaru nema politizacije, a pogotovo je uvjerena da nema nacionalizma. Grupa građana protestovala je tokom posjete premijerke Novom Pazaru, pa je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao da neće dozvoliti da se narušavaju dobri odnosi Srba i Bošnjaka u tom gradu, gdje “ekstremisti ruše nacionalni mir i stabilnost”.

“Niko nije pominjao činjenicu da je Novi Pazar većinski Bošnjački grad, sem vrha ove države, Ane Brnabić i Aleksandra Vučića, koji je govorio o bošnjačko-srpskim odnosima. Čini mi se da su oni glavni krivci za pokušaj prebacivanja [zdravstvenog] problema na politiku međunacionalnih odnosa”, rekla je Safeta Biševac za Al Jazeeru. (Armin Aljović, Al Jazeera)

EU je zajednica nejednakih i neravnopravnih

Evropa nije konstituirana ni kao demokratska zajednica, ni kao društvo solidarnosti. To je razina problema, a ne postojanje ili nepostojanje empatije. Empatija je puki osjećaj, kontingentan i efemeran, ali nije nikakva institucija, ni zakon, ni relevantna politička snaga. Tko je spao na to da mu prijeko potrebna pomoć u slučaju nesreće ovisi o suosjećanju drugih, da na nju dakle ne polaže nikakvo pravo niti ima moć da ju ostvari, taj je doista vrijedan našeg suosjećanja, ili da budem precizan, našeg sažaljenja. Pomoć Kube Italiji bila je ionako simboličke naravi, korisna da nas podsjeti da male i siromašne zemlje – kao što je Kuba, već decenijama izložena američkim sankcijama – mogu imati daleko superiorniju zdravstvenu organizaciju od razvijenih, bogatih i moćnih zemalja. Prava pomoć ili solidarnost o kojoj ovdje govorimo tiče se konstitucije Evropske Unije, odnosno preciznije, njezine nedovršene demokratske konstitucije. U tom smislu, Evropska Unija ne postoji, odnosno postoji kao zajednica nejednakih i neravnopravnih, zajednica koja služi interesima nekih, ali ne svih. (Boris Buden, Tačno.net)

Svi udesno

Stranke, uslovno rečeno, lijeve orijentacije obećale su građanima da će prevazići međusobne nesuglasice i razlike te ujedinjene nastupiti na izborima 2020. godine. Odavno je već jasno da od toga nema ništa, da svakim danom jaz između njih postaje sve veći i da su im u praksi – iz njima znanih razloga –mnogo bliskiji postali politički subjekti s one druge, desne strane.

Demokratskoj fronti i Željku Komšiću zamjera se da su se potpuno podredili interesima SDA, a oni naglasniji u takvim ocjenama, SDP i Naša stranka, i sami su našli bliskog partnera u Narodu i pravdi, stranci Elmedina Konakovića kojeg je nedavno, ne u lijepom kontekstu, spomenuo State Department u svom izvještaju o stanju vjerskih sloboda u BiH.

Konaković se nametnuo kao lider stranaka koje nakon propasti šestorke čine opoziciju u Kantonu Sarajevo. I u vrijeme dok je bio predsjedavajući Skupštine mnogi su se pitali da li on zapravo obavlja i dužnost kantonalnog premijera jer je Edin Forto iz NS-a često stajao iza Dininih leđa. Da li je Konaković i kako preuzeo lidersku poziciju nad ljevicom i opozicijom, o kakvoj se koaliciji radi i kako će ona utjecati na birače – sve su to otvorena pitanja na koja će trebati dati odgovore. (Inforadar)

Novi balkanski identitetski obračuni

Vesti o novim balkanskim identitetskim sukobima ne dolaze iz nekog nezavisnog izvora, nego ih objavljuju zaraćene strane, ograničavajući se na sukobe u kojima učestvuju. Međutim, nema sumnje da su ovi sukobi međusobno povezani, da se prelivaju jedan u drugi i da se bolje razumeju kad se posmatraju zajedno. Tada se može primetiti da glavi uzrok ovih sukoba i glavni izvor panike i mržnje koje ih prate nisu čuvene balkanske razlike – etničke, kulturne ili verske – nego jedno balkanskim političkim i kulturnim elitama zajedničko shvatanje NI i njegovo korišćenje za postizanje iste vrste ciljeva. Njegovu vrednost svi preuveličavaju i precenjuju, svodeći politiku na takozvanu politiku identiteta, a time kulturu na instrument takve, na NI utemeljene politike. Kako je primetio Stef Jansen, istražujući život ljudi u savremenoj Bosni i Hercegovini, „naglašavanjem (etno), nacionalne ‘kulture’, stanovnici BiH se prevashodno, ako ne i isključivo, prikazuju u identitetskom registru“, koji je privilegovan kao „relevantan kriterijum za razumevanje života“. Na tome se, dodaje on, zasniva nacionalistička retorika zahvaljujući kojoj se „moglo mobilisati mnogo ljudi, ali su se njom mogli i demobilisati alternativni pristupi politici“.⁴ Primeri identitetskih obračuna koje sam ovde prikazao svedoče o tome da je politika zasnovana na „identitetskom registru“ danas dominantna i u drugim balkanskim zemljama, da ona traži da svaki narod koji pretenduje na status nacije mora pre svega da ima autonomnu i homogenu kulturu, što znači da mu je osnovni zadatka da se za nju žrtvuje, bori i strada u obračunu sa onima koji prete njenom NI. To što je taj zadatak neostvarljiv ne zabrinjava mnogo balkanske političke i kulturne elite, jer je neprekidna borba za NI ono što im obezbeđuje moć i privilegije. (Ivan Čolović, Peščanik)