Već se godinama pokazuje da stranke ne dobivaju izbore niti ih gube temeljem kvalitetnih ekonomskih programa ili izostanka istih, već ostrašćenim stavom o takozvanim svjetonazorskim pitanjima. Jedno od takvih pitanja, koje je privuklo najveću pažnju javnosti uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, ono je o pobačaju.
Zapravo, nije riječ o jednom, nego o nekoliko pitanja: Je li prekid trudnoće ubojstvo? Treba li ga zakonom zabraniti? Ako treba, postoje li okolnosti u kojima on ipak ne bi trebao biti zabranjen? Treba li žena imati isključivo pravo odlučivanja o svom tijelu i njegovom sadržaju? Ova je tema u Hrvatskoj bila posebno zanimljiva kandidatima desnog spektra, koji su ju višekratno potencirali u javnom diskursu pretpostavljajući da će time najučinkovitije privući potencijalne birače. Prvo je, 8. lipnja, kandidat Mosta Nino Raspudić, u emisiji Pressing N1 televizije rekao kako život počinje začećem, da je pobačaj ubojstvo te da ga treba zakonom zabraniti, ističući da se to odnosi i na trudnoću koja je posljedica silovanja.
Ne bi im čovjek trećeg našao
Zatim je Miroslav Škoro, čelnik stranke Domovinski pokret, 18. lipnja u studiju Večernjeg lista iznio stav da se žena, ukoliko zatrudni nakon silovanja, mora dogovoriti s obitelji o tome što će učiniti. Njihove su izjave izazvale mnoštvo, uglavnom osuđujućih reakcija, ali i strah da bi izborna pobjeda ovih opcija mogla dovesti do redukcije ili potpunog ukidanja davno stečenog prava čime bi se hrvatsko društvo vratilo desetljećima unatrag u stanje potpune dominacije tradicionalnog konzervativizma, ideološki predvođenog katoličkom crkvom i njenim moralnim svjetonazorom. Crkveni nauk je u tom pogledu nedvosmisleno jasan, životni put započinje oplodnjom jajne stanice pa od tog trenutka započinju i ljudska prava. Kako je pravo na život temeljno pravo koje nadilazi pravo biranja, svaki namjerno izazvan prekid trudnoće istovjetan je ubojstvu čovjeka i zato moralno neprihvatljiv te ga treba zakonom zabraniti. Ova se zabrana odnosi na svaku zamislivu situaciju. Na pitanje, treba li devetogodišnja djevojčica koja je silovana iznijeti trudnoću i roditi, iako njeno tijelo nije spremno za trudnoću kao što niti mentalno nije zrela za ulogu majke, te bi održavanje takve trudnoće pa i sam porod mogli rezultirati ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, katolička crkva odgovara kako pobačaj, niti u jednom slučaju pa tako niti u ovome, nije moguće opravdati niti dopustiti. Islam je, u tom pogledu, malčice uviđavniji. Prema riječima muftije dr. Hasanovića, u islamu je pobačaj dozvoljen, ali samo kad trudnoća ugrožava život majke, dok svaka druga situacija nalaže da se dijete rodi.
Jugoslavija je pobačaj legalizirala još 1952., mnogo prije od, na primjer, SAD-a koje ga legaliziraju tek 1973. godine. Prema sadašnjem zakonu (jednako hrvatskom kao i bosanskohercegovačkom), pobačaj se na zahtjev žene, bez navođenja ikakvih razloga, ali uz plaćanje, može obaviti do 10. tjedna od začeća, a nakon toga samo ukoliko postoje medicinski razlozi. Budući da je Irska u maju 2018. na referendumu odbacila zabranu pobačaja, ta je mjera na snazi još samo u nekoliko manjih europskih država. Maltežankama radi prekida trudnoće prijeti kazna zatvora do tri godine, jednako kao i osobi koja izvodi postupak, ali Malta je država u kojoj do 2011. zakon nije dopuštao niti razvod braka. U Andori se kažnjava zatvorskom kaznom u trajanju do šest mjeseci. San Marino je još restriktivniji, zabranjujući pobačaj čak i u slučaju opasnosti za ženin život, a u Poljskoj je dopušten, ali samo u slučaju silovanja, incesta, teških malformacija ploda ili opasnosti za ženino zdravlje ili život. Najliberalnija je, s druge strane, Švedska u kojoj je, na zahtjev žene, moguće pobaciti do 18. tjedna trudnoće, besplatno i bez suglasnosti roditelja u slučaju maloljetne trudnice.
Nemoguće ga je iskorijeniti
Pobačaj niti u jednoj zemlji, u kojoj je zabranjen, nije iskorijenjen. Razlika je u tome što se u tom slučaju obavlja u ilegali, često nestručno i u nehigijenskim uvjetima zbog čega nerijetko završava trajnim zdravstvenim komplikacijama ili smrću žene. U svijetu se godišnje izvede oko 40 milijuna pobačaja od čega gotovo polovina u uvjetima opasnim za zdravlje žene. Zato umjereniji pro-life aktivisti smatraju da pobačaj, iako predstavlja ubojstvo djeteta i kao takav je moralno apsolutno neprihvatljiv, istovremeno mora zakonom biti dopušten. Ono što ih pritom vodi je argument manjeg zla.
Zagovaratelji kompromisnih varijanti često ističu kako je pobačaj moralno neprihvatljiv, ali da je jednako neprihvatljivo zakonom nametati pojedincima moralne vrijednosti budući da ih nije moguće apsolutno utemeljiti. Ne postoji, kažu, “objektivno” dobro koje bi bilo prihvatljivo za sve i zato država, koja ne želi biti totalitarna, ne smije zadirati u slobodne odabire pojedinaca. U drugoj se varijanti zalažu za djelomičnu zakonsku dopustivost pobačaja ograničenu na samo određene okolnosti poput silovanja, incesta, ugrožavanja ženinog fizičkog i mentalnog zdravlja, malformacije ploda ili lošeg socijalnog i ekonomskog statusa žene.
Nasuprot pro-life (“za život”), stoji pro-choice (“za izbor”) opcija čiji pobornici smatraju da je pobačaj uvijek moralno dopustiv te da odluku o pobačaju ima pravo donijeti isključivo trudna žena, a zakon joj to treba omogućiti.
Da bismo zauzeli racionalan, a ne ostrašćen stav o ovom problemu, trebalo bi odgovoriti na pitanje je li točno da je, kako tvrde zagovaratelji pro-life opcije, embrio čovjek, kojemu onda pripadaju i ljudska prava. U tome bi nam mogao pomoći tekst “Praktična etika” suvremenog bioetičara Petera Singera. Da bismo rani embrio mogli smatrati čovjekom, kaže Singer, on bi morao biti jedinka, ali rani embrio to nije, nego je nakupina stanica koja se u bilo koje vrijeme do 14. dana nakon oplodnje, potpuno prirodno, može podijeliti na dva ili više genetski identična embrija što vodi formiranju identičnih blizanaca. Prema tome, tvrditi da je čovjek u punom i pravom smislu čovjek od trenutka začeća je potpuno besmisleno. Drugo važno objašnjenje potječe od antičkog filozofa Aristotela. Poznavanje njegovog nauka omogućuje nam da shvatimo kako u velikom dijelu suvremenih “problema” zapravo nema ništa problematično, nego taj dojam proizlazi iz nerazumijevanja odnosa potencije i realizacije. Kao što djetetu ne priznajemo pravo na mirovinu zato što će jednom, možda, biti umirovljenik, tako niti embrionalnoj nakupini stanica ne možemo priznati ljudska prava zato što će jednom, možda, biti čovjek. Prava se stječu aktualizacijom, a ne potencijom. Ako prihvatimo ovo objašnjenje, sljedeće je pitanje, treba li fetus smatrati čovjekom (budući da ima moždanu aktivnost kao i npr. osjet boli) ili je čovjek, kako naučava znanost, tek rođeno dijete koje živi samostalnim, od majčinog tijela neovisnim, životom.
Na kraju, pokušajmo umjesto sukoba vidjeti ima li ičega oko čega se suprotstavljene strane slažu. Čini se da ima – nitko, naime, ne smatra da je pobačaj, kao takav, dobar i poželjan te da ga treba što češće prakticirati kao poželjno sredstvo kontracepcije. Konsenzus postoji i u pogledu važnosti prevencije i edukacije koje se pokazuju puno učinkovitijima od zabrana. Možda bismo, napokon, trebali početi raditi na tome.