Bejrut, Japan i Afrika; N1, 10 minuta
„Horizonti“ je naziv kolažnog programa na N1. Traje desetak minuta i sastoji se od mikropriča tokom kojih bi mlade generacije novinara mogle naučiti dvije bitne zanatske vještine: umijeće sažimanja i umijeće bitnog. Od priloga sa CNN-a urednici na ovoj regionalnoj televiziji prave male storije iz kojih se zaista mnogo sazna. Ovaj put, kao u kakvom kafanskom razgovoru, prosurfali smo životom ljudi u Bejrutu za vrijeme korone, zavirili u pripreme sedamdesetogodišnje Japanke za Paraolimpijske igre i saznali najnovije vijesti o Africi kao o sljedećem centru digitalnih investicija i tehnologija.
Bejrut se, kao i ostatak svijeta, bori s užasavajućim posljedicama korone. Autori nam na početku predstavljaju Abdulrahmana, taksistu koji pokušava zaraditi novac za minimalni porodični obrok. Ali taj dan mu je izrazito težak, jer osim korone, tu je i ramazan, kada većina stanovništva obustavlja znatan dio dnevnih aktivnosti. U još je goroj situaciji mladi stanovnik Bejruta koji radi kao vratar u nešto otmjenijoj zgradi. Prije korone, njegova plata iznosila je oko 260 dolara. Pošto je ekonomija u slobodnom padu, sad to jedva dosegne 30 dolara, a hrana je poskupjela za 400 posto. Njegova porodica živi od ostataka hrane koju mu stanari zgrade gdje radi ostavljaju jer znaju u kakvoj je situaciji.
Ali nema sličnih prilika za izbjeglicu iz Sirije, koji suprugu i dvoje djece prehranjuje tako što po kontejnerima traži ostatke metala i poslije ih pokušava prodati. Tog jutra našao je kesu sa starim hljebom, i to je sav obrok za njih četvero.
Druga priča odnosi se na sedamdesetogodišnju Japanku koja se sprema za Paraolimpijske igre, ne znajući da li će biti uopće organizirane. “Više bih voljela da umrem za stonoteniskim stolom nego u bolnici od korone”, kaže. Život je nije mazio: prvo joj je umro suprug kad je imala 38 godina, nakon toga dobija tumor, a poslije operacije ostaje paralizirana. Spas je našla u stonom tenisu kojeg je od 1946. počela igrati u kolicima. Godine 1956. prvi put učestvuje na paraolimpijadi. Nakon toga slijede dvije teške saobraćajne nesreće u kojima je povrijeđena. „Ali ja sam mentalno jaka i nosim u sebi taj borbeni duh.“ Za razliku od drugih visokorazvijenih zemalja, u Japanu je vakcinu primilo tek jedan posto stanovništva, a postotak starijih od 70 godina još je gori – 0,1 posto.
Treća priča iz ovog dinamičnog programa odnosi se na Afriku kao novo tržište za tehnološke divove. Investicijski giganti iz Silicijske doline ulažu ogromna sredstva u Ganu, Nigeriju, Južnu Afriku… S tog kontinenta dolazi sve više inovacija, mnogo je mladih, obrazovanih ljudi željnih znanja, usavršavanja, rada. I, naravno, zarade. Ogroman je broj uspjelih startupova. Twitter u Gani pravi prvi menadžerski tim, a Google gradi laboratoriju za vještačku inteligenciju. Facebook je još 2015. otvorio ured u Južnoj Africi, a 2020. u Nigeriji. Kina je tu prisutna decenijama i vjerovatno će sada nastupiti investicijska utrka između Zapada i Azije.
Sasvim dovoljno za ozbiljan udarac ovdašnjim rasistima koji, nezadovoljni podrškom velikih sila, vole superiorno reći: „Tretiraju nas kao da smo neka afrička plemena“. Plemenska organizacija društva ima bitne kulturološke vrijednosti i nije nešto čemu se treba rugati, a ako to nije dovoljan argument, onda jeste ovo: život u Africi odavno se ne odvija na plemenskoj razini, to je nivo društvenog uređenja koji se, ima tri decenije, preselio na Balkan i tamo se zaledio. U vremenu i prostoru.