Nedovoljan je, gotovo sraman, procenat žena koje su odlukama stranačkih organa postavljene kao nositeljice izbornih listi. Svega 16 posto
Zakonski imperativ po kojem se na svakoj kandidatskoj listi mora naći minimalno 40% osoba manje zastupljenog spola, daleko je, nažalost, od stvarnosti. Sve je već poznato – samo jedna politička stranka na predstojećim izborima ima kandidatkinju za Predsjedništvo BiH, i to HDZ 1990, a već godinama niti jedna stranka nije ženu stavila na svoje čelo. Žene su proteklih dvije decenije prolazile lošije od svojih kolega s lista na izborima, što se objašnjavalo otrcanom i neuvjerljivom doskočicom da je “politika uglavnom svijet muškaraca”.
Centralna izborna komisija nedavno je objavila ovjerene kandidatske liste političkih partija za predstojeće Opšte izbore koji će se održati 7. oktobra 2018. godine. Između ostalog, pažnju dijela javnosti privukao je i veoma mali procenat žena koje su, odlukama stranačkih organa, postavljene kao nositeljice lista. Naime, procentualno, taj broj iznosi tek 16% od ukupnog broja nositelja lista.
Koje stranke imaju nositeljice listi?
Kada su u pitanju političke partije sa sjedištem u Federaciji BiH, a koje imaju predstavnike u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na svim nivoima, uključujući i kantonalni nivo, piše Istinomjer.ba, po pet nositeljica lista imaju HDZ BiH i DF, slijedi A-SDA sa četiri, SDA, SBB i SDP BiH po tri, HDZ 90 dvije, BPS jednu, dok Nezavisni blok nema žena koje će na narednim izborima nositi liste ovog političkog subjekta. Iako na prošlim Opštim izborima nisu osvojili mandat za Zastupnički dom Parlamenta BiH, kao političku partiju koja se izdvaja kada je riječ o broju nositeljica lista, treba pomenuti Našu stranku sa devet žena na pomenutim pozicijama.
Situacija po ovom pitanju sa političkim partijama koje dolaze iz Republike Srpske, a imaju svoje predstavnike u najvišem zakonodavnom tijelu u Bosni i Hercegovini, još je gora. Naime, ni SNSD ni SDS nemaju niti jednu ženu na čelnim pozicijama svojih lista, kako na entitetskom tako i na državnom nivou, dok DNS ima tek jednu.
Svjedoci smo već godinama kako žene u strankama, a onda i na pozicijama koje dobiju kao dio postizborne podjele, služe “za pokazivanje”, pozitivan primjer: “evo, vidite da i mi imamo žene u vlasti”, a njihova uloga je najčešće u funkciji izvršavanja instrukcija iz stranačkog vrha koji čine mahom muškarci.
Usto, kandidatkinje često upadaju u istu zamku kao i njihove stranačke kolege pa u predizbornoj kampanji, umjesto jasnih poruka, programske strategije ili vizije, ističu vlastita prethodna iskustva koja uglavnom nemaju nikakve veze s pozicijom za koju se utrkuju. Ili, još poraznije, jednostavno objavljuju vlastite fotografije bez ikakve sadržine ili prateće poruke, kao i fotografije sa stranačkim čelnicima, također bez udubljivanja u političke poruke.
I mediji često žene u politici predstavljaju na stereotipan način, ističući njihovu ulogu supruga i majki ili ističući njihov status neudane žene, pa je tako Dnevni avaz prije dvije godine objavio tekst pod naslovom Otkrivamo: ko su muževi bh. političarki.
Jedan od svjetlijih primjera na bh. političkoj sceni bila je proaktivna zastupnica DF-a u Predstavničkom domu PS BiH Maja Gasal-Vražalica, koja je, nažalost, u julu ove godine obznanila da se neće kandidirati na predstojećim izborima poručivši: “DF je jedan čovjek”. Izdvojili bismo u ovoj analizi i djelovanje još jedne parlamentarke: Sabina Ćudić, potpredsjednica Naše stranke i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, imala je brojne inicijative i prijedloge tokom mandata u skupštinskim klupama, pokazujući svojim istupima, ali i putem Facebooka, koliko dobro poznaje materiju o kojoj govori. Poznata je široj javnosti po gorljivom zalaganju za prava trudnica i porodilja te aktivnostima za ukidanje njihove diskriminacije prilikom zapošljavanja.
Negativni primjer
S druge strane, zastupnica SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Dušanka Majkić poznata je, nažalost, samo po slijepom ispunjavanju naloga svog stranačkog šefa Milorada Dodika, po izjavama koje joj ni po čemu ne mogu služiti na čast, kao i po dovitljivosti da pronađe rupu u zakonu i iz budžeta naplati otpremninu u iznosu od 28.000 KM.
Ovakva praksa ne ulijeva povjerenje glasača, koji, poučeni iskustvom i dosadašnjim (ne)angažmanom bh. političkih kandidatkinja, i ne daju glasove ženama.
U priču o ženama na izborima i njihovoj stvarnoj ulozi u donošenju odluka često se uključuju i predstavnici međunarodne zajednice: “Izborni zakon garantuje najmanje 40 posto zastupljenosti manje zastupljenog spola na izbornim listama. Stvarnost je drugačija jer je stvarna zastupljenost nakon izbora negdje blizu 20 posto na nivou entiteta i na državnom nivou, a na lokalnom nivou čak i niža od toga”, izjavio je u martu ove godine šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Bruce G. Berton, dok je njegov kolega, rezidentni koordinator UN-a u BiH David Sonders, dodao: “Ne smijemo zaboraviti da je BiH poznata po veoma snažnim i sposobnim ženama, onima koje vode i rukovode. Nema razloga i izgovora da te žene nemaju veći utjecaj u vođenju politike u BiH. Ukoliko BiH želi biti ekonomski produktivna i snažna, graditi mostove unutar društva, trebat će jaču i snažnu ulogu žena u društvu.”
U čemu je onda problem: u patrijarhalnom društvu, političkim centrima moći u kojima su koncentrisani muškarci, ženama koje i same najčešće pristaju na sporedne uloge u procesima odlučivanja, tradiciji koju baštinimo a koja je puna političkih vođa – muškaraca?
Sve su ovo pitanja koja treba razriješiti, ali prije svega treba pažljivo pratiti poruke koje kandidatkinje upućuju tokom predizborne kampanje te odabrati one koje djeluju zdravorazumski i na pravi način shvataju sopstvenu ulogu u postoktobarskom političkom životu. Koja nikako ne treba biti – ispunjavanje želja njihovih političkih šefova.
