Velika je radost što se u Sarajevo Prajd održava i po drugi put. Ali bi za političku živinku i najavljeni kontraskup trebao biti radost golema.

S jedne strane, da nije kontraskupa ne bismo bili u poziciji da propitujemo ideje „vjere, naroda i države” na koje se isti poziva. No to je očiglednost i vodi tek u moralističko zgražanje liberala: te nismo li u 21. vijeku, te nisu li moderne države po definiciji sekularne, te kakav primitivizam itd.

Prežvakano i politički nekonsekventno.

Bitnije je to da nakon decenija stapanja svega u jedno te isto konačno krećemo u ideološku konfrontaciju. Dosta više muljanja i tolerancije, tranzicijska demokratijo! Konačno izbijamo na brisani prostor.

Jer, kako je dosad bivalo: radionica, seminar, nahvatali dvije žene, jednog Roma (a možda je i Rumun? Goranac?) i dva vikend-vegetarijanca – eto ga pluralizam i demokratija! Tri konstitutivna naroda, pa nije li to dovoljno?

E pa i nije. Provuklo se kroz to liberalno pseudosito svačega. Možda da se malo ipak prebere ovaj demokratizovani mulj.

Velika zasluga pokreta LGBTIQA+ upravo je u tome što je cijelo društvo suočio s dometima tranzicijske demokratije i suživota. Određeni obrasci („imamo mi prijatelja Muslimana…”, „u nas zet katolik…” itd.) bili su normalizovani i lako se bilo sakriti. Malo je teže bilo s Romima, malo još teže s migrantima (mada se tu tolerancije znalo i uhvatiti, u rinfuzi, na bh. iskustvo izbjeglištva). Naučilo se naizust i reprodukovalo po potrebi. Slika nas o nama samima nalikovala je instagramski filtriranom portretu.

A nije bilo zahtjevno. Lako se naime omeđi i kontroliše i bogomoljenje i lingvistički standard i škole i policije i izborne jedinice, ali ‘one stvari’… Hm.

Kako to? Nije to pitanje samo društvene norme i tabua. Ovo pitanje seže dublje, a razotkrivanje te dubine, koja se počinje nazirati – paradoksalno – ovim kontraprotestom, naredni je korak za pokret LGBTIQA+. A i ono ljevice što ima na margini. U toj dubini su korijeni poretka kojem – prvenstveno a ipak nevidljivo – svi robujemo svojim tijelima. Tijelima u rudniku ili tijelima u trudovima ili tijelima kojima čiste maternicu ili tijelima koja kupaju druga, onemoćala tijela ili tijelima kojima se sukladno korporativnim zahtjevima krivi kičma na štiklama ili tijelima koja se pumpaju steroidima da bi izgledala opako. Sve su one navodne podjele na površini poretka. Instrumentalne. Ali kad se tijelo počne otimati poretku – ode repromaterijal. Jer LGBTIQA+ nije ništa ako ne otimanje tijela poretku koji se reprodukuje eksploatacijom tijela. Prajd oslobađa robove i njihova tijela. Ne mogu zajedno Prajd i žena-služavka koja podiže djecu, kupa starce i robuje kući da bi muškarac sretno radio kod bogatog gazde za minimalac i da ne bi umro prije nego gazdi zaradi maksimum. Ne mogu zajedno Prajd i kapitalizam – uprkos uvjerenjima možda čak i nekih iz samog pokreta.

Liberali koji se prse da podrže Prajd – navodna politička alternativa otjelovljena u sarajevsko kantonalnoj vladi, razne ambasade i međunarodni demokratizatori i dobrotvori opšteg tipa – svjesni su svega ovoga. Odatle deklarativna podrška (da se razumijemo, apsolutno neophodna Prajdu i pokretu u ovoj fazi borbe) – jasno je njima da otimanje tijela ljulja poredak kojem liberali služe vjerno kao i konzervativci. Otud potreba da se Prajd gurne u okvire identiteta. Da se onoj početnoj kombinaciji – tri konstitutivca plus jedan manjinac plus dvije žene plus vegetarijanac – doda i jedan duginih boja. I da se na tome završi.

Tome su se svi nekako i nadali nakon prvog Prajda 2019. godine u Sarajevu. Pjesme, zastave, šetnjica – jednom godišnje. Nekoliko sastanaka o zakonskoj regulativi. Podrška. Zajednička fotografija. Još podrške.

Ali ovaj kontraskup sve mijenja. Zaoštrava se ideološka borba. Na klasičnu desnicu uvijek se može osloniti – oni uvijek iscrtaju liniju. Nema cifranja ni celofana, govore direktno i otvoreno. Ne daju se preodgojiti na radionicama. Brane, kažu, istinske vrijednosti: vjeru, narod, državu, porodicu. Ono što oni vide kao stubove poretka. I u pravu su ljudi. Ništa od toga ne definiše poredak – sve je to upregnuto u poredak. Sve to čuva poredak. S liberalne strane kao i s konzervativne.

Kontraskup definitivno otima Prajd liberalima, smještajući ga s one strane poretka. Prajd više ne može biti civilizacijska tekovina za pokazivanje niti cvjetić u ikebani demokratizacijskog multikulturalizma u kojoj sjede i neki umiveni pripadnici institucionalne desnice. Prajd nije obesmišljeno prisustvo Drugog na radionici o pluralizmu, nego klin u sami monolit poretka. Kako to odavno priželjkuju radikalne struje samog pokreta. Pokret je društveno revolucionaran, bez kompromisa razara osnovnu ćeliju privatnog vlasništva – što je desnica pronicljivo uočila.

Pokret koji organizuje ovaj prajdovski Otpor s margine dosegao je tačku preloma, tačku ka kojoj polako idu i ostali pokreti otpora u ovoj zemlji: za rijeke, za rudare, za žene, za radništvo.  Ili si protiv poretka ili si kotačić koji će ga održavati na životu. A osobito je slatka ironija da nas je do te tačke pogurala i desnica koja se konačno politički autovala. (Naglasak je na politički jer kamenjem se autovala još 2008. godine prigodom Q-festa.)

Možda smo konačno izašli iz tranzicije u kojoj su se smiksale ljevica i desnica. Možda konačno počinje doba obračuna i revolucije.