Krajem prošle sedmice na ovom smo mjestu napisali da je u Bosni i Hercegovini galama jedan od najučinkovitijih i najuvjerljivijih političkih alata. Čim neko osjeti da u trenutnom odnosu snaga gubi stečene pozicije i da se ravnoteža narušava u korist protivničke strane, on udari u dobro organiziranu, sistemsku kuknjavu.

Vikom se nadomješta deficit realne moći. Međutim, nisu prošla ni tri dana od tog skromnog zapažanja, a na političkoj sceni desilo se čudo neviđeno: u neizvjesnu i – na kraju će se ispostaviti po njega štetnu – avanturu ciljane galame uputio se vrhovni poglavar kompletnog političkog života u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt osobno. Bio je to istinski spektakl iz kojeg se da zaključiti da je i moć visokog predstavnika upitna stvar. Negdje na putu između želja i realnosti doživjela je ozbiljan debakl.

Bilo je mučno gledati prvog čovjeka OHR-a kako gubi kontrolu nad sopstvenim ponašanjem i dijeli uvrede lijevo i desno. Što se tiče galame kao forme političkog izražavanja, mnogo zavisi od toga ko je galamždija. Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. A onda su došli novi jahači apokalipse, žestoki demokrati, koji također otvaraju nepoznate prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Uljuđena komunikacija ne trpi žestinu, bar ne ovu našu. A žestoki visoki predstavnik je contradictio in adjecto, praktična negacija institucije i funkcije koju gosn Schmidt predstavlja. Michael Colreone, jedan od rijetkih filmskih likova koji je u interpetaciji Al Pacina, kažu kritičari, dosegao šekspirijansku snagu i tragiku, u tri nastavka i više od sedam sati sage o mafiji samo je dva puta povisio glas. Njegovu moć Mario Puzo i Francis Ford Copola gradili su upravo kroz deficit vikanja. Ali takvi maniri daleko su od Christiana Schmidta. Prve reakcija iz Njemačke na goraždanski ispad očekivane su i logične – mnogi se pitaju da li je uopće dorastao funkciji na koju je postavljen. Pri tome ne zaboravimo da Schmidtu ovo nije prvi nastup ispunjen vikom i bijesom, prije nekoliko sedmica već je imao sličan ispad. Ni tada mu nije uspjelo, ali čovjek očigledno nije naučio lekciju.

Vikanje u javnosti je flagrantno kršenje dobrih diplomatskih praksi i običaja. Iz svega što smo do sada vidjeli i čuli na javnoj sceni, mogao bi se izvući depresivan zaključak: Bosna i Hercegovina nije imala sreće s političkim kastingom, s odabirom ljudi koji joj određuju sadašnjost i budućnost (posljedično i prošlost). Ali zašto je tako loše predestinirana pa da joj ni međunarodni kuratori ne znaju vladati sobom, e to je već pitalica na koju je u ovom trenutku teško odgovoriti. A najveća iskušenja, najteži dani i sedmice – tvrde dobro obaviješteni posmatrači – tek dolaze…