Tradicionalno patrijarhalno društvo smatra da je odgoj djece, zajedno s održavanjem čistoće doma i pripremanjem svih obroka osim onih koji se pripremaju na roštilju, ženski posao. Roštiljanje je muški posao. I zamjena pregorjele žarulje. I to bi, ukratko, bilo to.
Kad je i kako došlo do ove podjele, teško je reći, no prilično je sigurno da je poslove dijelio muškarac. I to loše. Uz adekvatan trud i napor i žene bi uspjele savladati zahtjevnu radnju okretanja mesa na roštilju, a nakon toga im ni okretanje žarulje ne bi bilo nemoguće. Čemu uopće muški poslovi? Neka žene rade sve.
Muškarcu je ionako teže. Njegov posao zahtijeva nadnaravnu snagu tijela i uma. Kad dođe kući nakon napornog rada toliko je vitalno ugrožen glađu da ga mora dočekati već pripremljen i serviran obrok. Uz to je silno iscrpljen pa nakon obroka obavezno mora prileći. Žena se, za razliku od njega, na poslu odmara i ne radi ništa bitno. Slabost njenog tijela i uma lišava je bilo kakvog ozbiljnog napora. U njenom slučaju, radno vrijeme provedeno na poslu zapravo je namijenjeno skupljanju snage za kućni rad, koji nije samo njena dužnost, već i pravo, prilika za ispunjenje svrhe koju ima kao žena i majka.
Sve u svoje vrijeme
Počinje odmah po povratku kući. Ručak je skuhala još sinoć oko ponoći, prije spavanja, da bi sad imala dovoljno vremena za ostale aktivnosti. Može početi s podgrijavanjem i serviranjem obroka te pranjem suđa nakon jela. Zatim na red dolaze podovi koje treba redovno usisavati i prati, prozori, to ogledalo urednosti i čistoće svake prave domaćice, brisanje prašine, mijenjanje posteljine, čišćenje sanitarija, selektiranje i pranje rublja, vješanje da se osuši, peglanje, slaganje i spremanje. Kad završi, valja djeci pomoći oko domaćih zadaća pa ih odvesti na sportske i ostale aktivnosti, obaviti kupovinu i, prije spavanja, skuhati ručak za sutra. Nakon što je pokazala kako je omnipotentna domaćica i brižna majka, zadnje, ali ne i manje važno, jest pokazati neobuzdanu strast u bračnoj ložnici. Ako kaže da je umorna i iscrpljena, to je pouzdan znak nedovoljne seksualne zainteresiranosti za vlastitog supruga i neporeciv dokaz maštanja o drugim muškarcima. Šta ima biti umorna, odmorit će se kad umre.
Prema rezultatima istraživanja rodne ravnopravnosti u zemljama Europske unije, koje je 2018. proveo Eurostat, pokazalo se kako 92 posto Europljanki svakodnevno skrbi o djeci, dok to čini samo 68 posto muškaraca. U Hrvatskoj je prosjek još niži, tek 54 posto muškaraca svakodnevno brine o svojoj djeci. Kad je riječ o kućanskim poslovima, svakog ih dana obavlja 79 posto žena Europske unije i samo 34 posto muškaraca. Hrvatske rezultate bilo bi bolje prešutjeti. Samo 12 posto muškaraca svakodnevno obavlja kućanske poslove i kuha, što nas stavlja na samo začelje tablice rodne ravnopravnosti. Na vrhu tablice su Danci i Dankinje te Slovenci i Slovenke, koji ravnopravno dijele obaveze u kućanstvu. „U Danskoj je potpuno normalno da oba roditelja sudjeluju u svim kućanskim poslovima, posebno ako su oboje zaposleni. To pitanje kod nas zapravo nikad ni nije bilo sporno”, objasnio je Christian Schiott Drost, četrdesetogodišnji menadžer iz Kopenhagena.
Suspektne legende
Ova podjela na muške i ženske poslove, navodno, korijen vuče još iz prapovijesnih vremena. Postoje, naime, neke suspektne legende o muškarcima lovcima i ženama koje se, za vrijeme dok muškarci love, motaju oko ognjišta i djece. No, nepouzdana je sva ta mitologija. Ona mnogo više služi potvrđivanju naših prethodno stečenih uvjerenja, nego što se temelji na nepobitnim dokazima. Slično radimo i kad u prapovijesne spiljske crteže utiskujemo interpretaciju o njihovom magijskom karakteru. Volimo zamišljati da su na zidovima spilja slikali bizone i divlje konje zato da bi pred crtežima izvodili rituale u svrhu ovladavanja dušom životinja i zadobivanja sreće u lovu. Moguće je, međutim, da crteži nemaju nikakve magijske konotacije, da su naprosto slika tadašnjeg čovjekovog svijeta. Moguće je i da ih je nacrtao organizator lova objašnjavajući ekipi strategiju kojom će napasti lovinu. No, čak da je i postojala primitivna podjela rada između prapovijesnih muškaraca i žena, kakve to veze ima s nama današnjima? Argumentom dugovječnosti pokušava se dokazati kako je ispravno i dobro sve što je opstalo hiljadama godina. Da nije, kažu, odavno bi bilo odbačeno. No, ovaj navodni argument zapravo je tek proizvoljna tvrdnja. Test vremena nije nikakav jamac istinitosti. Mnoga užasna vjerovanja i okrutne prakse preživjele su stoljećima pa to ne smatramo potvrdom njihove ispravnosti, prije svjedočanstvom sporosti napredovanja ljudske svijesti i generalne nesklonosti promjenama onih koji imaju moć, a postojeće stanje im odgovara.
Ako je u vrijeme kad žene nisu bile zaposlene izvan kuće bilo razumno očekivati njihov angažman oko domaćinstva i potomstva, više nije tako, žene sada rade. Promjena okolnosti zahtijeva reviziju očekivanja.
Ponekad ćemo čuti muškarce, koji sebe smatraju pažljivim i dobrim supruzima, kako kažu da rado pomažu svojim ženama u kućanskim poslovima. Iako su dobronamjerni, način na koji jezično oblikuju svoju spremnost na zajednički kućanski rad pokazuje koliko je teško iskorijeniti stara stereotipna očekivanja čak i tamo gdje postoji dobra volja da se to učini. Pomaganje, naime, pretpostavlja da poslovi nisu zajednička dužnost, nego dužnost žene.
Reklame često stvaraju nove i učvršćuju već postojeće predrasude. Sasvim je uobičajeno, primjerice, da deterdžente za rublje promoviraju žene. Razlog je tome pogrešna, ali zato vrlo uvriježena pretpostavka da je pranje rublja ženski posao. S druge strane, u reklamama nećemo vidjeti žene koje se grle i piju pivo dok navijaju za svoj omiljeni nogometni klub. Znači li to da žene ne piju pivo, ne druže se, ne grle niti prate nogomet? Ukoliko je spol biološka datost, a rod društveni konstrukt, tada je vrijeme da, kao društvo, revidiramo sadržaj tih konstrukata. Tradicija nije i ne smije biti okamenjena u svojoj nepromjenjivosti, tim prije što smo mnoga svoja uvjerenja već promijenili. Čemu bi inače uopće služila znanost nego da nam pomogne da kvalitetnije, informiranije, pravednije i sretnije živimo?
Osim kućanskih poslova, stereotipna je i rodna karakterizacija zanimanja, za koju također nemamo nikakvo racionalno opravdanje. Možda je zapošljavanje gotovo isključivo muškaraca na radno mjesto vozača autobusa i kamiona u neku ruku i bilo opravdano u vrijeme prije izuma servo volana, kad je upravljanje autobusom i kamionom zahtijevalo fizičku snagu. Koji je razlog da i danas nastavljamo s takvom praksom? Jesu li upravljačke pozicije u tvrtkama rezervirane za muškarce zato što oni statistički češće imaju dobre organizacijske sposobnosti? Ovu predrasudu nerijetko na životu održavaju i same žene koje u anketama u značajnom postotku iskazuju da bi na rukovodećoj poziciji radije gledale muškarca, nego drugu ženu. Zapravo, svaki posao može raditi bilo koja osoba, neovisno o spolu, ukoliko ispunjava uvijete koje zahtijeva specifičnost tog posla. Ima žena koje su fizički mnogo snažnije od mnogih muškaraca pa, utoliko, niti kad je riječ o fizički vrlo zahtjevnim poslovima, nema razloga da budu isključene. Muškarcima, s druge strane, predstoji dug put savladavanja temeljnih vještina preživljavanja. Vrijeme je da odrastu i svojim ženama prestanu biti djeca, a postanu partneri.
Kaže Damir Martinović Mrle iz Leta3: „Teške kućanske poslove, naravno, obavljam sam jer žena, naravski, služi samo za ljubav”.