Politički diktat moćnika, ugrožena sigurnost, prijetnje, ograničeno i slabo tržište – sve to predstavlja realnost novinarske profesije u Bosni i Hercegovini i zemljama Balkana. Sve su to ujedno i razlozi koji su doveli do toga da je autocenzura stvar koja se često i podrazumijeva, da novinari rade za male plate, u medijskim kućama za koje ne znaju ko su im vlasnici, odakle se finansiraju i u ime čijih interesa rade, komentari su koje – skoro bez razlike – imaju desetine novinara i medijskih stručnjaka iz BiH, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Albanije i Turske.

Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija, kaže da je nedostatak slobodnog pristupa informacijama najveća opasnost za slobodu medija.

„Bez pristupa informacijama, medijski radnici nisu u mogućnosti da traže i dobiju informacije o pitanjima važnim za javnost. Bez toga, vlasti ne mogu biti pozvane na odgovornost za njihova djela i biti otvorene za oči javnosti. Postoje i pokušaji da se blokiraju, počiste i ugase websiteovi da bi se potisnula sloboda medija na internetu, čime se svima sprečava pravo na pristup informacijama. To pravo mora biti sačuvano“, istakla je Mijatović.

Jedna od onih koji su pritiske osjetili na vlastitoj koži, urednica mostarskog portala Tačno.net, Štefica Galić, smatra da su rijetki oni mediji koji nude poštenu i profesionalnu informaciju u javnom prostoru.

„Najčešće su [mediji] servisi političke moći, dileri mržnje, saučesnici rehabilitacije mračnih ideologija, sluge su vlasti, a ne njihovi kritičari. Netransparentnog su vlasništva. Cenzura i autocenzura se podrazumijeva. A novinarska sloboda je san“, kaže Galić, „Ne sankcioniraju se napadi na novinare, a ni govor mržnje. Policija i sudstvo su često u službi politike. Govorim iz vlastitog iskustva. Demokratska država bi trebala podupirati nezavisne medije i novinare. A ovdje ni države ni demokracije. Podupiru se samo oni koji služe sistemu a ne istini“.

Više na media.ba