Izbori u susjednoj Srbiji su na javnim servisima uglavnom praćeni kroz prizmu izbornog toka i prvobitnog sumiranja rezultata. FTV je, istina, pripremila mnogo bolji prilog u izvedbi svog stalnog dopisnika koji je življe, uzbudljivije i potpunije uporedio predizborna očekivanja s prvim postizbornim odjecima.

Ali ono što je nedostajalo u pripremi oba javna servisa jeste politička sadržina, odnosno izvještavanje se više svelo na kratki matematički presjek nego na predstavljanje političke opcije/tendencije koja je pobijedila. A to se moglo postići kroz svega dvije-tri rečenice u kojima bi se sublimirala ideologija i/ili politika Naprednjaka. Naprimjer, pitanjima. Da li se radi o reformsko-evropskom kursu, kako se pojednostavljeno prezentuje u pojedinim zapadnim medijima? Ili se radi o politici štednje koja budžetske praznine popunjava smanjenjem penzija i plata u javnom sektoru? Po čemu se to izdvajaju Naprednjaci u svom dosadašnjem mandatu? Ekonomsko-socijalne teme su nadvladale rasprave o Kosovu? Ili po tome što su medijske slobode nikad ugroženije, kako tvrdi nemali broj medijskih radnika? Ovdje su se mogle istaći najčešće primjedbe uglednih novinara. Sve ove ocjene izostale su u prvim izvještavanjima, pretvarajući postizbornu noć u domaćoj TV ponudi u prostu matematičku računicu.

No, zašto se urednici ne odlučuju na seciranje političke scene u Srbiji? Da li zbog toga što je ista tijesno povezana s domaćim prilikama pa je bolje suzdržati se od komentara? Ili je u pitanju indiferentnost koja političku stvarnost susjeda svodi na događajnu atmosferu spektakla u kojoj je novost činjenica da su se izbori održali.

Našim gledaocima je nedostajao duži osvrt na sve ono što je bila stvarna, sadržajna novost izbora, kao što je ulazak nove opozicije u parlament u liku Saše Radulovića, koji nije imao podršku uhodane stranačke infrastrukture. Radi se o pokretu koji je izuzetno zanimljiv za medijske obrade jer se njihov lider pokušava nametnuti kao prototip novog, drugačijeg političara koji komunicira svoju poruku savremenim medijima i na sadržajniji način. Istovremeno, pojavljuju se i prve kritike koje u njegovoj politici (borba protiv parazitizma i partokratije) ne vide ništa novo, pripisujući joj istu ideološku potku kao onu na kojoj jašu Naprednjaci.

Nažalost, pravi noviteti srpskih izbora nisu bili predmet centralnih informativnih emisija kod nas iako su dobili popriličnu minutažu. Paradoks je još veći ako shvatimo da, izgleda, više ključnih informacija dobijemo o pojedinostima američkih stranačkih nominacija ili austrijskih predsjedničkih izbora na osnovu agencijskih crtica. Jer urednička odluka je da se u najbližem susjedstvu u izborno vrijeme zaustavimo na matematici, brojkama i opipavanju atmosfere. Jer izbori su festival demokratije. Događaj, i ništa više od toga.