Ko je kome servis – država građanima, ili oni njoj? U normalnim državama – zna se. A u Bosni i Hercegovini, e tu vam je sve suprotno od onog kako je u normalnim sredinama.

Ako mi služimo nju, ok, nema problema, ali dajte da se onda ne igramo ni demokratije, ni izbora, ni slobode govora. A ako ona služi nama, e onda bi trebalo stvarno da radi to, da nam bude na usluzi, a ne da pod krinkom servisa od nas pravi podanike, robove, ovce i drugu stoku sitnog zuba.

Evo, prosurfajmo zajedno kroz naše državne i javne ustanove, kroz šalterske službe, bolnice, pošte, fakultete, i pogledajmo koliko se otvara pitanja bez odgovora. Zašto je šalterski službenik neljubazan? Zar smije biti drzak neko kome je ljubaznost temeljni opis radnog mjesta? Ili, zašto u nekoj šalterskoj službi, koja ima šest šaltera, svih šest službenika ide kolektivno na pauzu? Pa zar oni nisu servis nama? Ako jesu, onda bi pauza morala biti sukcesivna, da na doručak idu jedan po jedan, tako da posao ne trpi, a građanin ne čeka. A kada svi odu zajedno, onda jasno potvrđuju da je ta pauza skrojena prema njihovim, a ne prema građaninovim potrebama. I ko je onda tu radi koga? Mistične vještine ljubaznosti, tog najvećeg neprijatelja i najveće nepoznanice našeg šalterskog radnika, trebale bi se polagati kao državni ispit za svakog ko će stati, odnosno (za)sjesti s one strane šaltera i usluživati stranke.

Idemo dalje. Svaki političar trebao bi da postoji radi nas, da radi isključivo za naše dobro. Čak se većina njih i kune u to da su toj općoj dobrobiti i služenju državi, pa čak i građanima, posvećeni 24 sata dnevno, sedam dana tjedno i četiri hefte mjesečno. Ako je to već tako, zašto onda cestama jure s upaljenim rotacijama i zašto bi im se bilo ko morao sklanjati s puta? Ta rotaciona svjetla  najperverznije su svjedočanstvo otuđenosti ovdašnje politike. Prvo pitanje: što nisu pošli na vrijeme, pa ne bi morali juriti? Drugo: ko kome treba da se skloni, oni nama ili mi njima? Ako je tačno sve ono u šta se kunu, onda bi oni morali dati prvenstvo nama. Ali kao što znamo, nije tako. I treće: gdje i zašto, da prostiš, jure političari najsporije zemlje u Evropi? Ako je suditi po brzini njihovih Audija i Passata, mi smo ultramoderna, megabrza zemlja koja je već dostigla, a u nekim slučajevima i prestigla budućnost. A kad tamo, u stvarnom životu, i ćiro je brži od nas. Najbolje viceve o BiH, sporoj državi brzih službenih limuzina, danas pričaju u Albaniji, zemlji na čiji smo se račun decenijama bjesomučno i sramno iživljavali baš posredstvom viceva.

Prije koju godinu ovdašnju je jav nost zapahnula morbidna vijest: Vijeće ministara, pritisnuto protestima, raspravljalo je o smanjenju troškova za internet, vozni park, telefone i reprezentaciju. Kod svakog ko pažljivo prati morbidnosti domaće politike ta je vijest izazvala gnušanje. Zar je trebalo da izgore Predsjedništvo BiH, Arhiv i još desetak zgrada u Sarajevu, Mostaru i Tuzli pa da naši ministri shvate kako ne mogu voziti aute koje vozi Angela Merkel i da je čak i Zastava 750 previše za njihov učinak? Možemo li onda govoriti o odgojnoj vrijednosti i pedagoškom učinku onih paljevina? I možemo li govoriti o zastrašujućoj viziji države čijim činovnicima treba požar da bi reagirali? Ne možemo, jer pet godina kasnije samo je jedan zaključak – ništa se promijenilo nije.

Iz onoga što oni rade i kakve nam poruke šalju posljednjih mjeseci, vidi se da je dejtonska BiH jedan grandiozni, sistematični neuspjeh. Mnogi od njih uložili su svoj život, ugrozili sebe, rade kao crnci dan i noć, 24 sata dnevno, sedam dana sedmično i četiri hefte mjesečno, samo da bi nama bilo loše. I tu se negdje kriju i odgovori na sva druga pitanja: zašto su pred šalterima redovi, zašto je odlazak kod doktora po atmosferi straha i neizvjesnosti jednak odlasku na sud, zašto je većina ovdašnjih službi organizirana da bude građaninu noćna mora, a ne servis koji mu olakšava život…

Od toga hoćemo li disciplinirati sopstvenu administraciju zavisi kvalitet našeg budućeg života. Svaki građanin koji ne ustukne pred neljubaznim službenikom, nego uzvrati svim raspoloživim proceduralnim i zakonskim sredstvima, koji se žali višim instancama i nadležnim službama, koji traži svoja prava i kvalitetnu uslugu, ne gubeći pritom dostojanstvo i živce, učinio je mali, ali važan korak u pravcu discipliniranja države.

Neljubaznog službenika uvijek valja podsjetiti šta mu je posao. Reagirati na svaku birokratsku nekorektnost, traljavost, pisati žalbe, zvati šefove, direktore, alarmirati javnost, koristiti medije, Facebook, telale, sve što imamo na raspolaganju. Mi njih, ustvari, tek trebamo naučiti pameti.

A šta s onima, upitat će neko, koji su već ljubazni, strpljivi, puni empatije i istinski žele da pomognu? Njima svaka čast. Oni su ušli u zonu u kojoj bi trebalo da obitavaju, odnosno rade, svi. Najteže će biti s političkim vrhom. Jer kako da se ponaša vozač koji mirno i u zakonskim okvirima vozi, recimo, cestom M-17, i onda u retrovizoru primijeti kako mu se obijesno primiče kolona crnih limuzina s upaljenim rotacijama? E, njima treba pokazati srednji prst, takozvani ku*ac, u znak trajnog upozorenja da su oni tu radi nas, a ne mi radi njih. Ako neko nekom treba da se sklanja, onda samo i isključivo oni moraju dati prednost nama. Sve drugo je klasična inverzija. Tačnije – tipična bh. politička perverzija.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja