Od posljednje rudarske nesreće u BiH prošlo je tek mjesec dana iako se čini da je bilo mnogo više. U proteklih 30-ak dana desilo se toliko toga i na lokalnom i na globalnom nivou da se pogibija 41-godišnjeg Nermina Šehića, rudara iz Banovića, čini kao davna prošlost.

Podsjetmo se: nekoliko bombaša samoubica diglo se u zrak, desila se otmica aviona i isti stari/novi “problemi” s izbjeglicama, Deen i Dalal proglašeni su za favorite na Evroviziji, a onda je izbila tuča na Vlašiću, ubila se “Mala nevjesta”, ubijena je srbijanska pjevačica Jelena Marjanović, Karadžić je osuđen, a Šešelj oslobođen… Teško je sve popamtiti, a još teže zbog nekih od njih ne popiti tabletu za smirenje. I ko bi se, dakle, u ovakvoj medijskoj stvarnosti i sjećao Šehića cijeli mjesec dana nakon nesreće? Mediji sigurno ne, jer oni za to nemaju ni prostora ni vremena.

Rudnik je opasan i šta tu da se radi?

Arhive portala Klix i Al Jazeera naročito su bogate “rudarskim” sadržajem. Ukupan broj vijesti, autorskih ili agencijskih, koje se direktno bave rudarima ili se u njima spominje pojam “rudar”, na oba portala je trocifren. Tematski se dijele na: Nesreće u svjetskim rudnicima / Nesreće u domaćim rudnicima / Izvještaje o štrajkovima ili protestima rudara / Tekstove pisane povodom Dana rudara / Različite rudarske “kuriozitete” i zanimljivosti / Tekstove koji se bave ukazivanjem na težak položaj rudara. Najbrojniji su oni koji se tiču rudarskih nesreća. U posljednjem od njih, onom o Šehiću, tvrdi se kako je njegova smrt bila povod za ponovno preispitivanje sigurnosti rudara. Zvuči poznato? Ista stvar preispitivala se i prije pola godine, kada su u Kaknju poginula četiri rudara, i prije dvije godine, kada je u jami Raspotočje poginulo pet rudara. Mogli bismo tako ići do 1990. godine čiji se 26. august uzima kao datum najveće rudarske nesreće u BiH, u kojoj je poginulo čak 180 rudara – cijela smjena.

Dalje u tekstu, predsjednik sindikata RMU “Banovići” kaže da je rudnik opremljen najsavremenijom opremom, a do nesreće je došlo kada je Šehić “htio da ugasi mašinu” i “faktički mu je falio samo korak ili korak i po da napusti prostoriju”. Potom kaže da je posao u rudniku opasan i tu se ne može ništa uraditi te da je uprava rudnika pružila svu pomoć porodici. Nije nam potrebna tehnika “close reading” da ustanovimo da se ovdje najmanje govori o samoj žrtvi, a najviše se pravdaju uslovi rada u rudniku i menadžment firme. Od članova porodice se i ne uzima izjava, a sve po savjetu predsjednika sindikata. Na drugom mjestu se u vijesti o istrazi o smrti riječ daje direktoru rudnika, čija je odbrambena retorika o uslovima rada te spremnosti da pomogne porodici slična prethodnoj.

Zanimljivo je da je i u kakanjskoj nesreći od prije pola godine posebna pažnja data likovima kakvi su općinski načelnik i članovi općinskog odbora. Tako se načelnik “koji se u trenutku nesreće nalazio na službenom putovanju odmah zaputio u Kakanj”, a zaposlenicima općine su poginuli rudari i njihove porodice bili u “mislima, molitvama i tužnim i bolnim osjećajima”. S pravom bi se trebalo postaviti pitanje zašto im nisu bili u mislima prije nesreće i zašto nisu nešto uradili da povećaju sigurnost, ali se na portalu na kojem je objavljena ova vijest ne postavljaju takva pitanja. Nema autorskih tekstova koji bi kritički propitivali sigurnost u rudnicima i “novinarstvo” se uglavnom svodi na uzimanje izjava.

Interes traje nekoliko dana

Al Jazeera se pitanjem uslova rada i sigurnosti rudara pozabavila u emisiji “Kontekst” iz oktobra 2011., iako se to desilo tek nakon pogibije kakanjskih rudara, što joj je bilo i povod. Gosti su razgovarali o sigurnosti jamskog rada, unapređenju tehničkih uslova rada, visinama plata i snošenju odgovornosti za pogibije, temama koje su bile aktuelne i u drugim medijima, ali je interes trajao svega nekoliko dana nakon nesreće. A samo mjesec dana prije ove emisije, obilježavala se godišnjica nesreće u jami Raspotočje, u kojoj je pet rudara izgubilo život i nakon koje je bh. medijska javnost opet iskazivala kolektivnu žalost u trajanju od nekoliko dana. Tim povodom je i direktor RMU “Zenica” Esad Ćivić istakao da je pažnja prema rudarima kratkotrajna i traje svega nekoliko dana nakon nesreće: “Ovaj trenutak me pogodio kao i godinu dana prije. Želim da uputim poruku vlastima i vladajućem društvu da više pažnje pokažu prema rudnicima i rudarima. Samo onih prvih nekoliko dana bilo je pažnje i senzibiliteta, međutim, nakon toga izgubio se taj interes i senzibilitet prema rudarima, pa i rudarima Zenice.” Dakle, ako se uzme da su njegove riječi izgovorene nepun mjesec dana prije nove nesreće, sve još više dobija na snazi. Što se tiče same istrage, u tekstu se tvrdi da je istraga i tada, godinu dana nakon nesreće, još bila u fazi priprema za vještačenja s obzirom na “složenost” predmeta, ma šta to značilo.

Između nesreća

Kad ne silaze u jame i ne ginu, rudari, barem prema zapisima medija, protestuju, štrajkuju, obilježavaju svoj dan ili reklamiraju određeni proizvod. Tako su u julu 2015. godine rudari iz Tuzle odbijali izići iz jame, zahtijevajući platu, topli obrok i uplatu doprinosa, a u decembru 2014. godine zenički su rudari tražili od uprave i Elektroprivrede nabavku nove opreme za bušenje. Dan rudara, 21. decembar, očito služi i kao prilika za neke “svjetlije rudarske primjere” i povode za priče u duhu tradicije Alije Sirotanovića. Tako nam mediji donose priču o Salki Hodžiću i Muharemu Bajriću, rudarskim veteranima koji se starački nostalgično prisjećaju kako je nekad “dobro bilo” i kako u rudniku nisu imali ništa osim ruke i lopate i malo svjetla, ali su bili složni i solidarni. Za taj dan ukažu se i pozitivni primjeri tekstova kojima je prvenstvena funkcija da osvijeste javnost o teškom položaju rudara i svedu priču na ljudski nivo, naprimjer, direktnim razgovorom s rudarom s imenom i prezimenom, i to u jami, kakav je tekst Rudari, “sretno”: Heroji koji hljeb zarađuju stotinama metara pod zemljom. U preostalom dijelu godine, a između nesreća, rudari učestvuju i u promidžbenim aktivnostima, naprimjer, Megglea (koji “crnim, ali zlatnim” rukama bh. rudara podijeli 35.000 mlijeka), a mediji nam znaju donijeti i neku “neuobičajenu” rudarsku priču kakva je, recimo, ona o rudarkama iz Breze, Almedini Kaljun i Šemsi Hadžo. Potonju vrijedi citirati zbog ljepote i dirljivosti njene izjave: “Mi žene u rudniku Breza smo među rijetkim rudarkama na Balkanu, a ujedno i posljednja generacija žena u ovom rudniku. Ovaj posao s velikom posvećenošću i preciznošću mogu obavljati i žene, podjednako kao i muškarci. Zbog toga bih voljela svoje mjesto ustupiti nekoj djevojci.”

Tračci svjetla u jami

Dakle, kao što smo vidjeli, većina portalskih i agencijskih vijesti bavi se pukim izvještavanjem o nesreći, spominjanjem broja poginulih rudara, uzimanjem izjava od rukovodećih osoba i, u nekim slučajevima, posjetima porodicama preživjelih. Česti su i historijski presjeci “najvećih rudarskih nesreća” u BiH, koji se reaktualiziraju sa svakom novom nesrećom. Tekstovi koji se izdvajaju po istraživačkom pristupu, propitivanju uslova rada u rudnicima i postavljanjem pitanja o odgovornosti za nesreću objavljeni su na portalima Žurnal i BalkanInsight. Krajem septembra 2014. godine, novinar Semir Mujkić na Žurnalu se pita ko je odgovoran za smrt zeničkih rudara. Podsjeća kako su se tada predsjednik Elektroprivrede Elvedin Grabovica i premijer Federacije Nermin Nikšić spustili u jamu u rudniku Breza, pustili novu mašinu za rad i dali neukusnu izjavu kako će nakon toga za smrt rudara biti kriva samo njihova nespretnost. U tekstu se dalje navode izjave stručnjaka koji su utvrdili da je nemoguće dati takvu izjavu i da sigurnost, i pored nove opreme, nije zagarantovana, te navode druge mjere koje bi trebalo uvesti u rudnicima za povećanje sigurnosti, ali se ne uvode jer su preskupe. Tekst vrijedi pročitati jer iznosi sva bitna pitanja vezana za rudarske opasnosti i osobe odgovorne za to. Tri mjeseca nakon toga, na istom portalu objavljuje se tekst kojim se napominje da su se stvari samo neznatno poboljšale i da rudari i dalje zahtijevaju bolje uslove. Još prije njih, vrijedi spomenuti tekst Aldina Arnautovića, objavljen na BalkanInsightu povodom nesreće u rudniku Breza iz maja 2012. godine, koji jasno iznosi da se rudarska nesreća mogla spriječiti da se uprava jame nije oglušila na bezbjednosne odredbe. Obavljen je i razgovor s rudarima koji su to potvrdili, ali koji nisu smjeli javno govoriti zbog straha od represalija.

Sve je isto ko i lani

Govoreći o svijetlim primjerima medijskog izvještavanja o rudarima, vrijedi se podsjetiti teksta Nisveta Džanke 400 metara ispod Breze, napisanog za Dane povodom Dana rudara davne 2000. godine. U njemu on na svoj karakterističan humoristično human način govori o posjeti rudniku Breza, jer je on, za razliku od današnjih portalskih novinara koji pišu članke o rudarima tako što uzmu izjave od njihovih šefova, zaista otišao u rudnik, sišao u jamu pa tek onda napisao članak o rudarima. U svom karakterističnom stilu piše: “Četiri stotine metara pod zemljom je vjerovatno najbolje mjesto gdje se, i pored oskudnog svjetla sa rudarskih lampi, vidi sve ono što se inače ne vidi ni pod svjetlom reflektora u Narodnom pozorištu ili sarajevskoj Zetri. Čak i bolje.” Nakon kratkog podsjećanja na lik i djelo Alije Sirotanovića, aludirajući na još jednog Aliju, Džanko poentira sa: “Ko zna, možda bi rudarima bilo puno bolje da se po svim kancelarijama direkcije rudnika kako u Brezi, tako u Kaknju, Zenici, Banovićima, sa zidova, umjesto lika koji se sada kao nešto rudarima smiješi, smiješi lik heroja rada, komorata Alije Sirotanovića.”

Iako su i Mujkićev i Arnautovićev tekst nastali prije nekoliko godina, a Džankin čak prije 16, slabo se šta promijenilo i oni bi danas i ubuduće trebali služiti kao orijentiri u znalačkom novinarskom pogledu na problematiku rudara i ispravnom načinu pisanja o rudarskim nesrećama.