Nekada u decembru mjesecu, izašla je vijest, i to ona koja nije imala status udarne (neke manje bitne su imale), da je svaki drugi učenik u BiH funkcionalno nepismen, a taj zaključak je proizašao na osnovu rezultata PISA testa. Mnogi stručnjaci kažu da djeca imaju „kapacitet“ i krive obrazovni sistem. Naravno, krive cijeli politički sistem, ali okrivljenom treba dodati i činjenicu da nemamo dovoljno educiran kadar, gdje recimo nastavnik demokratije postaje svaki profesor bez obzira na svoj „bazični predmet“ koji završi CIVITAS pogram, i na taj način stiče osnovno znanje o demokratiji, koliko god to bilo nelogično.
Koristeći opciju pretraživanja vijesti, tražili smo da li se sindikat prosvjetnih radnika oglasio zbog loših PISA retultata. Takav članak nije pronađen, ali bi se vjerovatno oglasili da su im plaće spuštene za 0.10 kf. Vjerovatno smatraju da nemaju razloga reagovati, izdati saopćenje, uputiti zahtjev vlastima za promjenama… Ne ulazeći u stvarne mogućnosti sindikata koje su propisane zakonima i statutima, ipak, izostala je bilo kakva reakcija. Nije to poraz isključivo sistema, već i djelatnika toga sistema. Naravno, istraživanje je bilo u online formi masovne komunikacije, tako da ne mogu tvrditi da se nisu nigdje drugdje oglasili.
Problemske situacije
Ono što test PISA provjerava nije znanje definicija, naziva ili velikih i malih slova u maternjem jeziku, već se učenici stavljaju u „problemske situacije“ koje trebaju riješiti, ili bi makar trebali. Neću tražiti uzrok toga, već vezu s medijskom (ne)pismenošću. Ukoliko bi se tražio uzrok morali bi se istražiti svi mogući čimbenici takvog lošeg rezultata, a to je preopširno. Postavlja se pitanje kako jedna kompletna generacija učenika nije funkcionalno pismena da razumije natpise i naslove u medijima, kako da ih analizira, kako da se kritički osvrne na njih? Nekako je logično postaviti pitanje i to kako će praviti napredak kada nema ko da ih kvalitetno poduči npr. kritičkom razmišljanju.
Danas, kada je „kulturna industrija“, koju davno definiraše kreatori kritičke teorije društva (Horkheimer i Adorno), na svome vrhuncu ili kada masovne komunikacije diktiraju savremeni kreatori društva spektakla (Guy Debord), generacije funkcionalno nepismenih trebaju da se na takve stvari kritički osvrnu, da ih nauče koristiti, da nauče čitati između redova. Definiciju medijske pismenosti prenosimo s jednog portala, gdje piše da je to “sposobnost građana/ki da pristupe, analiziraju i proizvode informacije sa konkretnim učincima“. Šira općeprihvaćena definicija ne postoji. U BiH postoji niz aktivnosti koji bi povećali tu pismenost, i razne grupe istraživača se bave ne samo povećanjem već i njenim definiranjem. Ljudi koji se trude povećati medijsku pismenost sigurno će imati veliku kočnicu u obrazovnom sistemu osnovnih i srednjih škola, ali i osoblju.
Robotizirane vijesti
U svijetu prezasićenosti informacijama ljudi gube svoju privatnost. Skoro pa je doslovno „prodaju“ pametnim mobitelima i svijetu interneta. Ludilo opće dostupnosti pojedinaca pravi od ljudi robote. Danas bi se moglo reći, da su ljudi glavna sprava (uslovno rečeno sprava, ali zasigurno postaju organizam koji slijedi inpute iz masovnih medija i ponašaju se, razmišljaju i rade u skladu sa njima) kojom „robotizirane“ vijesti upravljaju. Ne u smislu da nas usmjerava šta da radimo i mislimo, već u smislu da smo zasićeni onime što je bilo u Americi (ili bilo gdje drugdje) npr. sa slavnim ličnostima.
Nije iskustven za mnoge ljude, irelevantan je, skreće se sa teme što je lokalna uprava preko „namještenog“ tendera za određenu firmu uzela određenu količinu novca ili što se država zadužila novim kreditom (to se dešava i u BiH, gdje je recimo entitet RS u svoje ime uzeo kreditno zaduženje od nekoliko desetina miliona KM). Vijest da je ministar optužen za zloupotrebu položaja, okarakterisana je kao ona koja nije značajna za javnost. To nije okarakterizirao niti jedan medij, koji bi trebao izdvajati šta je društveno značajno a šta ne, već samo tužilaštvo (sistem određuje šta je za javnost bitno, a ne sama javnost posredstvom medija). Sasvim je logično zapitati se kako će učenici koji ne znaju kiritički rasuđivati, shvatiti da je nešto „robotizirana“, „politička laboratorijska“ proizvedena vijest ili informacija?
Kako očekivati da sistem popravlja pismenost, isti onaj koji državničku funkciju smatra nebitnom za javnost? Kako da reagiraju sindikati kada ni sami ne znaju što žele ni koga predstavljaju (politiku ili prosvjetare). Jasno je, ako mladi budu pismeniji, vjerovatno će biti u stanju da nešto promijene. Treba priznati da je situacija daleko od idealne. Politička laboratorija je ključna za suvremeno društvo. Taj termin označava suvremeni bazen informacija, u kojem obučeni ljudi (spin savjetnici – ne spin majstori) kreiraju vijesti iz centrala političkih stranaka ili kabineta svojih političkih nalogodavaca, kojima bezprijekorno pružaju pomoć u obmanjivanju javnosti trivijalnim informacijama i okretanjem vrijednosne piramide, čime politička laboratorija postaje osnovna instanca u domenu pismenosti (funkcionalne i medijske, ali i kompletne jezičke – djelujući na obrazovni sistem).
Politika kao kreator pismenosti
Politika ima glavnu riječ u društvu. Ne postoji mogućnost da intelektuaci krenu u javnu i kritičku podršku reforme države (njenih sistema i podsistema). Ne zato što nisu sposobni, već što je politika ta koja je dio, kreator obrazovnog sistema, pa time može odrediti i sudbinu onih koji se upuste u borbu protiv „odgovarajućeg sistema“. Kapitalizam u državi kreira obrazovanje na jedan svojstven način. Uči nas računati kamate na kredite, uči nas i kako je neka država, koja nije demokratska, ali je na svome putu za demokratiju imala građanski rat jer su postojale demokratske snage koje su vodile narod putem demokratije. Pruža nam osnovna znanja o kapitalu, kretanju roba i radnika, tokova novca, te nas poziva na ulazak na tržište. Politika se toliko infiltrira u obrazovanje, da je vrlo teško osmisliti neki politički neutralan ili apolitičan sistem obrazovanja. U sklopu predmeta demokratije uči se i o vladavini prava, te kako koristiti birokratski aparat demokratije. Logično, postavlja se pitanje zašto se onda to ne zove društvo i demokratske institucije. Politika postavlja svoje ljude u školske ustanove. To nije nova praksa. Novo je samo to što ti ljudi ne moraju više biti kvalitetni radnici, što se može bilo koja politički podbna osoba pojaviti kao nastavnik demokratije itd. Takvi obrazovni radnici ne mogu doprinijeti povećanju funkcionalne pismenosti, jer su i oni sami žrtve vlastitog nepromišljanja i(li) manjka funkcionalne pismenosti.
Izvještavanje o virusu
Korona virus „hara“ svijetom. Oko 81 hiljada ljudi je zaraženo, od čega oko 77 hiljada u Kini, pretežno u epicentru Wuhanu (koji ima oko 11 miliona stanovnika). Preminulo je oko 2.800 (globalno), od čega većina u Kini, oko 1.400. Paralelno sa virusom, Izrael je napao Gazu. Automobilom je čovjek počinio zločin u Njemačkoj, oko 30 ljudi je povrijeđeno. U Njemačkoj su također otkriveni maljoljetni neonacisti, koji su crtali nacističke simbole. Rasprava o tome je brzo nestala, možda i nije postojala. Tako je virus postao najveće medijsko oružje uz pomoć kojeg se nastoji skrenuti pažnja javnosti.
Funkcionalna i medijska pismenost su bitne
Trebalo bi se nešto zaključiti, protumčiti, iznijeti stav, ako se to još smije uraditi. Niko nije nebitan, svačiji glas bi trebao biti bitan, onaj racionalni i argumentirani. Funkcionalna pismenost će se poboljšati secesijom politike od sindikata, politike od obrazovog sistema, makar u mjeri kreiranja nastavnih planova i programa prema pretenzijama političkih lidera. To se može postići pritiskom prosvjetara, koji shvataju da se obrzovanje treba poboljšati. Moraju se prije svega upustiti u borbu protiv politčkih orijentiranih sindikata, jer bi sindikati trebali biti radnički. Uz pomoć njih bi mogli djelovati na obrazovni sistem, da ga izmijene i unaprijede, daju ideje za nove knjige, programe itd. Na taj način, će politika gubiti moć u obrazovanju, a politički moćnici će gubiti svoju retoriku. Ta njihova borba će zasigurno predstavljati Sizifov posao, ali povratak sindikata prosvjetarima, kao jedinim kojima je on bitan je nužan.
Umiješanost politike u sindikate, moći će se regulirati isključivo slanjem amadnamana na postojeće zakone gdje će se pokušati ograničiti utjecaj politike na njih i na taj način, krenuti u promijenu obrazovanja. U tom procesu, morat će stalno izvještavati i javno iznositi svoje stavove i što žele postići, kako bi se i fokus javnosti prebacio na to pitanje, čime bi prosvjetari imali nužnu podršku građanstva koja im izostaje. Medijska pismenost će zasigurno pratiti razvoj funkcionalne nepismenosti, jer, ako se stvori generacija mislećih, smjelih ljudi, ljudi sa stavovima, posao razvoja medijske pismenosti će zasigurno, makar djelomično, biti olakšan. U suštini, dok god se članovi ili onima kojima je namjenj sindikat prepuštaju vlastodršcima i političkim moćnicima koji imaju veoma malo ili nikakvog znanja o obrazovanju, nepismenost (funcionalna i medijska) će postati osnova obnašanja budućih političkih, prosvjetnih i drugih funkcija u društvu.
