Avionska nesreća

Svijet je ponovo na jedan dan bio u znaku Jevgenija Prigožina. Mediji su u prvi mah požurili da objave smrt u avionskoj nesreći sve dok vječito oprezni BBC nije stvari postavio na pravo mjesto, informacijom da je jedan od najsurovijih svjetskih zločinaca bio na listi putnika aviona oborenog u Rusiji. Vrlo moguće da je i poginuo, ali s ovakvim ljudima nikad se ne zna. Pa je i ostatak informativnog svijeta kasnije podešavao informacije u skladu s tom činjenicom.

Uglavnom, Putinovi neistomišljenici, protivnici i neprijatelji sinhronizirano nestaju na nekoliko provjerenih načina. Ili popiju pogrešan čaj, ili se previše približe prozoru, ili na neki misteriozan način dođu u dodir s otrovom. I nakon svega u regiji još postoji masa neinteligentnih stvorenja koja ga otvoreno slave. Ili čak rade za njega i njegovu mašineriju. Što se tiče Prigožina, neko jučer na duhovit način komentira odlazak krvnika: „Otiš’o si, polonij 210 prob’o nisi…“

Osmaci i oko njih

Administrativni jezik ima zastrašujuću sposobnost da potpuno zamagli i iskrivi pravo stanje stvari. Povodom „nemilog slučaja“ koji se desio u Republici Srpskoj Policijska uprava Zvornik izvijestila je javnost da su službenici Policijske stanice Osmaci “nezakonito postupili prilikom uzimanja izjave od maloljetnog lica”.

Iza ovog eufemističkog izvještaja krije se pravi horor, sačinjen od patnje, boli i mučenja: policajci iz Osmaka priveli su kao svjedoka maloljetnog A. J. i zvjerski ga pretukli. Jauke nesretnog djeteta slušao je otac u susjednoj prostoriji. Entitetski MUP obećava disciplinski postupak, možda i krivičnu prijavu i upozorava bošnjačke političare da ovaj događaj ne zloupotrebljavaju „u dnevno-političke svrhe“.

Pa hajmo mimo dnevnih i političkih svrha postaviti nekoliko pitanja: kakva zvijer od čovjeka moraš biti da onako prebiješ dijete? Kakva te mržnja goni na iživljavanje? Je li ti vođa dao zeleno svjetlo stalnim demoniziranjem i omalovažavanjem populacije koja nije dobro došla u tvom okruženju?

Ni disciplinske mjere ni eventualni krivični postupak neće ponuditi odgovore, a svima ostaje da se u strahu od eskalacije dodatno upitaju: s kakvim to psihološkim profilima živimo i šta sve možemo očekivati od njih?

Venecijanska komisija

Povodom posljednjeg sastanka vladajućih struktura na kojem je dogovoreno usvajanje reformskih zakona koji baš i nisu u skladu s evropskim standardima, ponovo se pojavio jedan vječni argument – u eteru se pojavila čuvena Venecijansku komisiju.

Najmisteriozniji politički toponim svih naših pregovora je to savjetodavno tijelo punog naziva Evropska komisija za demokraciju kroz pravo. Domaća javnost malo zna o ovom fenomenu, ali svi koji daju objave pozivaju se na njega i tvrde – ovo naše, s tim se složila i Venecijanska komisija. Kod ovdašnjih pregovarača rečeno povjerenstvo ima status Đele Hadžiselimovića, što oni odobre, to vam je kapak. Ali zanimljiva stvar, u Bosni i Hercegovini imamo nekoliko desetina medija koji prate tekuća zbivanja i odavno se niko nije sjetio napisati kakav informativan tekst o Komisiji i potruditi se da ezoterično tijelo predstavi pučanstvu. Na nju se pozivaju svi, od ekstremnog Karamatića, preko Čovića i Izetbegovića do Dodika i Stevandića. Čak su svojevremeno i u NSRS, prilikom otcjepiteljskog akta kojim su navodno trebali da uvedu nekakvo svoje VSTV, rekli da je to u skladu s najvišim europskim pravnim normama i da je – pogađate – sve odobrila Venecijanska komisija. E pa stvarno, slavno prosudbeno tijelo počet će u ljubovnim sporovima da zazivaju i zajapureni parovi, jer više nema tog separatističkog čina, svađe ili ozbiljne ratnohuškačke djelatnosti čiji nositelji ne urlaju – nas je podržala Venecijanska komisija.

Uglavnom, pregovori prođoše, Komisija nikad…