U sjeni izvještavanja kojima se diskreditiraju politički oponenti aktuelnih vlasti RS-a ostaju brojni socijalno-ekonomski problemi koji opterećuju svakodnevnicu Republike Srpske. O njima se rijetko govori, a i tada paušalno
Centralni dnevnik RTRS-a ostaje zakovan u ulozi sluge vlasti. Javni RTV servis, odnosno njegov informativni program, ponavljamo po ko zna koji put, izgubio je u ovom entitetu sve atribute onog što jeste njegova svrha i uloga. U mjesecu iza nas, do tragikomičnosti je dovedeno izvještavanje o rezultatima lokalnih izbora. RTRS se potpuno poistovjetio s izbornim pobjednicima i to u mjeri da nikoga ne bi iznenadilo da su novinari počeli koristiti i termin “mi”. Toliko daleko nisu otišli, no jednoumlje i favorizovanje, do glorifikacije, jednog političkog bloka toliko su očigledni da su dovedeni do neukusa.
Daleko veću zabrinutost izaziva činjenica da se ne odustaje od prakse neutemeljenog targetiranja osoba bilo iz političkog ili drugih oblasti javnog života koji prema procjeni vlasti na bilo koji način “ugrožavaju” tu istu vlast ili Republiku Srpsku. Izdvajamo primjer tužioca Tužilaštva BiH Miroslava Markovića koji radi na predmetu utvrđivanja krivične odgovornosti predsjednika RS-a Milorada Dodika i članova Komisije za provođenje referenduma o Danu Republike Srpske zbog neprovođenja odluka Ustavnog suda BiH. Rječnikom neprimjerenim u javnom prostoru, komentarima nedostojnim profesionalnog izvještavanja, na Markovića se obrušila propagandna mašinerija RTRS-a. Uz mnogo riječi i nimalo argumenata na kojima svoje stavove zasnivaju.
U sjeni izvještavanja, kome je više cilj diskreditacija političkih oponenata aktuelne vlasti negoli informisanje građana, ostaju brojni ekonomsko-socijalni problemi koji opterećuju svakodnevnicu Republike Srpske. O njima se rijetko govori, a i tada paušalno, bez propitivanja ko za njih snosi odgovornost. I tako se na Javnom RTV servisu nastavlja prikazivanje neke druge, paralelne stvarnosti u kojoj živimo.
Na drugoj strani, BNTV nastavlja biti okrenut životu koji je bremenit problemima radnika, penzionera, nezaposlenih itd. Životu koji obiluje finansijskim aferama, korupcijom koja izjeda samu srž društva.
I to je ona bitna ključna razlika između ova dva medija.
Nažalost, ima i pitanja o kojima postoji konsenzus kako (ne)izvještavati. To su ta takozvana srpska nacionalna pitanja, srpski nacionalni interesi. Kao u posljednjem zabilježenom primjeru dodjele povelja Narodne skupštine RS licima osuđenim za ratne zločine. Imena Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika nisu spomenuta. Niti su se uredništva informativnog programa kako RTRS-a tako ni BNTV-a kritički osvrnula na nemoralnost takve odluke.
Stoga ostaje gorak okus da ni dvadeset godina od okončanja rata, brojnih presuda kako Haškog tribunala tako i domaćih sudova, ne postoji niti želja niti namjera da se ove medijske kuće suoče s prošlošću i prema njoj zauzmu kritički stav.
