Na bh. i regionalnim televizijama, forma intervjua najčešće ne podrazumijeva dijalogiziranje s gostom u studiju, a pogotovo ne zbiljsko problematiziranje neke od tema koje su od šireg društvenog značaja. Uz sve to, veoma se često desi da su voditelji intervjua, koji je veoma zahtjevna forma, nepripremljeni za intervju, ne raspolažu informacijama i previše se oslanjaju na improviziranje.

Ležernost (i)li neinformiranost?

Tako je u emisiji Telering (urednik i voditelj Mato Đaković) od 22. novembra 2015., na televiziji OBN, gost bio Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. Povod za pozivanje Mektića bili su teroristički napadi u Parizu i Rajlovcu. No, sve ovo nije bilo dovoljno da se gledateljima pruži zanimljiv intervju. Voditelj je često skretao u populizam i kolokvijalnost, kao kada je svog gosta na samom početku emisije pitao:“Može li gore?”

Osim toga, voditelj nije reagirao na očite greške gosta poput one kada je ministar Mektić rekao da “imamo problem s radikalnim organizacijama iz kojih se po pravilu, gotovo po nekom sistemu zakonitosti, rađa ekstremni nacionalizam.” Iako je islamistički ekstremizam izrazito antinacionalan i antinacionalistički fenomen, voditelj nije našao za shodno da od ministra zatraži pojašnjenje. Osim toga, Đakovićeva pitanja su preduga i do te mjere nekoncizna da se i na samom gostu s vremena na vrijeme mogla primijetiti zbunjenost. Svoju neinformiranost voditelj je pokazao i pitanjem “Kako je moguće da se pojave u ovoj zemlji Vijesti Ummeta?” U medijima je još davno objavljeno da se stranica Vijesti Ummeta, iako je na bosanskom jeziku, ne administrira niti vodi iz BiH, što je na kraju emisije rekao i sam ministar. Neinformiranost se ogleda i u pitanju pri kojem se voditelj referirao na djelovanje institucija nakon napada u Zvorniku: “Tada je donesena, meni se čini, odluka da je formirano neko tijelo, nešto je formirano…”, ali i u nepoznavanju definicije terorizma: “Ubistvo dvojice vojnika može biti samo terorizam, ništa drugo. Zamislite samo da su u bivšoj Jugoslaviji ubijena dva vojnika?” Ostaje potpuno nejasno i na osnovu čega je voditelj izveo poređenje s bivšom Jugoslavijom. Ovakvu dozu kolokvijalnosti i neinformiranosti voditelj intervjua ne bi sebi smio dozvoliti. Osim toga, sav intervju je bio svojevrstan ping-pong opštim mjestima, pri čemu je voditelj često upadao u populizam, poput tvrdnje da “što se tiče roditelja i djece tih vojnika, njima je država ubijena”.

Kako vladati emisijom?

Sasvim drugačiji su intervjui koje je na televiziji N1, u emisiji Pressing, vodio Amir Zukić. Tako je u ovoj emisiji drugog decembra 2015. gost bio Igor Crnadak, ministar vanjskih poslova BiH. Voditelj je bio odlično pripremljen za intervju i veoma je odgovorno vodio emisiju. Tako se, naprimjer, u dijelu koji govori o terorizmu, potrudio da se problem ne umanji, ali niti da se predimenzionira, već da se sagleda prava slika. Osim toga, voditelj je insistirao na nekim detaljima o kojima se često ne govori u javnosti, poput onoga da se o nalogodavcima terorističkih napada i dalje ništa ne zna. Intervju je imao i dozu analitike, pa je tako voditelj od ministra vanjskih poslova tražio mišljenje o tvrdnjama da je na sceni Treći svjetski rat, o odnosima Rusije i Turske i pozicioniranju malih zemalja poput BiH u tome. Voditelj nije izbjegavao niti kritički stav prema političkoj opciji kojoj gost pripada, te je tako logički utemeljeno i dosljedno insistirao na tome da se prešutno put BiH prema NATO savezu vezuje za put Srbije iako je gost to negirao.

Veoma složen i informativan, a ipak itekako pogodan za šire gledateljstvo, intervju je pružio građanima priliku da se informiraju o problemima terorizma, pristupanja BiH NATO-u, ali i o izboru konzularnih predstavnika i nadležnosti u BiH. Naravno, neizostavna je bila i priča o stavu i budućim odlukama političke opcije iz koje dolazi gost prema presudi Ustavnog suda BiH o Danu Republike Srpske. Svoju voditeljsku umješnost ovaj voditelj je dokazao i pri gostovanju Momčila Krajišnika u emisiji Pressing (17. novembar 2015). Iako je svrha pozivanja presuđenog ratnog zločinca u emisiju veoma problematična, voditelj nije dao gostu da se raspline. Momčilo Krajišnik pokušao je od emisije napraviti “one man show” pričama o svojoj nevinosti i tome kako su koncentracioni logori zapravo bili sabirni centri Crvenog krsta, no voditelj mu to nije dozvolio, pažljivo slijedeći i argumentirano reagirajući na tvrdnje sugovornika, ne libivši se nazvati ga presuđenim ratnim zločincem i spomenuti mu žrtve i navode iz presuda.

TV predavanja Vlajkija i Dodika

Emisija Intervju (voditelj Siniša Mihailović) na RTRS-u je paradigmatski primjer toga kako se intervju ne smije voditi. U gostovanjima Emila Vlajkija (prvi decembar 2015.) i u ranijem gostovanju Milorada Dodika (20. novembar 2015.), voditelj je demonstrirao zavidan nivo snishodljivosti prema sugovornicima. Tako su u obje emisije gosti govorili i po desetak minuta bez prestanka, iz pozadine se čulo samo voditeljevo povlađivanje i to kolokvijalnim riječima (“aha, aha”). U emisiji u kojoj je gostovao Emil Vlajki, voditelj se “uključio” tek u devetoj minuti (emisija traje 45 minuta) tvrdnjom da “odluka Ustavnog suda pogoduje opozicionim partijama”, umotanom u ruho pitanja nakon kojeg je uslijedio još jedan dugotrajni monolog gosta. Reći da voditelj nije postavio niti jedno provokativno pitanje bilo bi nepotrebno, budući da gost nije postavio niti jedno pitanje uopće. Ono malo pitanja koja su “postavljena” bila su retorička.

Voditelj je prekidao sugovornike u dugačkim monolozima jedino da bi u vidu retoričkog pitanja izrekao tvrdnju kojom samo potvrđuje ono što su gosti rekli. Osim toga, u intervjuu s Emilom Vlajkijem voditelj nije (a to mu je bila obaveza budući da je RTRS javni servis) ukazao na to da RS ne treba biti ono što je Emil Vlajki insistirao, entitet samo jednog konstitutivnog naroda. Na sličan način na koji nije branio prava drugih naroda i ostalih u RS-u, voditelj ne samo da nije našao za shodno da “brani” opoziciju, već je u retoričkim pitanjima često sam definirao opoziciju kao glavnog krivca za sve (od loše ekonomske situacije do funkcioniranja državnog sudstva). To je u emisijama išlo tako daleko da voditelj nije reagirao čak niti kada je Milorad Dodik u eter rekao kako Branislav Borenović, jedan od opozicionih političara, “nema one stvari”. Ako postoji način kako ne raditi intervju i kako biti snishodljiv prema gostima, onda je to način na koji se realizira emisija Intervju na RTRS-u. Ona više izgleda kao marketinška služba establišmenta nego kao intervju.

“Šta mislite o…”

Zanimljiva forma intervjua je i Interview 20 na BHT-u, koji uređuje i vodi Sanela Prašović-Gadžo, koja je 25. novembra 2015. ugostila Nedima Ademovića. Iako su se i ovoj emisiji događala opšta mjesta poput onog kada voditeljica pita Ademovića o tome šta političari u BiH mogu učiniti da se postigne dogovor, i iako je voditeljica često postavljala pitanja na koja je Ademović zapravo odgovorio ranije, emisija je bila zanimljiva i informativna. Posebno stoga što su razmatrani slučajevi kakvi su Šalaka i Zornić, o kojima se u javnosti malo priča. Osim toga, u emisiji je bilo odličnih poentiranja, poput onoga da je slika ugroženih kolektiviteta u BiH lažna, što je odlično objašnjeno. Na isti način je u emisiji objašnjena i vezanost pitanja referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH s organiziranim kriminalom, te vaninstitucionalnim centrima moći. Kako i priliči državnoj televiziji, voditeljica se nije referirala samo na diskriminaciju u RS-u, već i na onu koja postoji u FBiH i kantonima. Iako u intervjuu nema kritičkog otklona spram onoga što govori gost i iako se desi da voditeljica potone u opća mjesta, može se reći da je Interview 20 s Nedimom Ademovićem bio značajan odmak od onoga što se svaki dan ponavlja o problemima Ustava, Daytonu i referendumu. Uz pomoć gosta, voditeljica je uspjela ovu problematiku izvesti iz domena dnevne politike i naglabanja.

Iako Al Jazeera Balkans ima dobre intervjue u emisiji Recite Al Jazeeri, ovoga puta to nije slučaj. Voditeljica Dalija Hasanbegović napravila je intervju s Cihatom Erginayom, turskim ambasadorom u BiH. Prvi dio intervjua koncipiran je kao PR Turske u kojem ambasador govori o postignućima te zemlje u BiH i regionu. Osim toga, voditeljica niti jednom nije postavila “potpitanje” ambasadoru niti problematizirala neku od tvrdnji. Nadalje, postavlja se pitanje na osnovu čega je turski ambasador (ili ambasador bilo koje druge zemlje) pozvan da komentira je li BiH, s obzirom na Dejtonski sporazum, održiva zemlja. Drugi dio intervjua, koji se tiče međunarodnih odnosa, bio je donekle zanimljiv iako je voditeljica intervju koncipirala na pukom postavljanju “šta mislite o” pitanja sugovorniku. Čak je u jednom trenutku voditeljica pitala ambasadora da li očekuje odmazdu od Rusije, na šta ju je ambasador upozorio da on nije pozvan da govori o tim pitanjima. Voditeljica se, prije intervjua, morala informirati o tome šta spada u nadležnosti ambasadora. Ono što je svakako pohvalno jesu besprijekorna engleska dikcija i ležerno, ali ipak profesionalno držanje voditeljice.

Sve u svemu, televizijski intervju je veoma zahtjevna forma koja podrazumijeva objektivnost, ali i kritičnost, te izuzetno dobru pripremu, pa se može reći da neki voditelji prosto nisu dorasli toj formi.