TAKO TI JE, MALA MOJA, KAD LJUBI BOSANAC

Izdvajamo
Za kraj, potrebno je naglasiti da su u tekstu problematizirani isključivo mainstream portali u Srbiji i Hrvatskoj, jer kao najposjećeniji služe za izvor informisanja najvećeg broja građana. Slika je drugačija kada se u obzir uzmu alternativni i specijalizirani portali, posebno iz domena politike, kulture i sporta, koji su definitivno svjetlija strana internetskih medija u ove dvije države, kao i regionalne mainstream inicijative, poput N1. Činjenica da je njihova popularnost znatno niža žalosna je, ali u isto vrijeme pruža satisfakciju da alternativni izvori kvalitetnih informacija itekako postoje, te mogućnost da, uz sve veću informatičku pismenost, postoji nada da će alternativni izvori informisanja dolaziti do sve većeg broja redovnih čitalaca.

TAKO TI JE, MALA MOJA, KAD LJUBI BOSANAC

Ako je vjerovati stereotipima, Bosanci i Hercegovci su među narodima i narodnostima bivše Jugoslavije uvijek važili za zabavljače – smiješne, ali i počesto priglupe osobe, u čijem karakteru do posebnog izražaja dolazi bazičan, a moglo bi se reći i primitivan hedonizam. Prva asocijacija, i najbolji primjer, definitivno je pjesma Bijelog dugmeta Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, u kojoj je neimenovani, i samim tim prosječni, građanin BiH obilježen kao mačo muškarac koji obećava i prevari, više puta poludi, tuče se sa jaranima i prije svega laže. Iako se u pjesmi provlači ideja neotesanog šarma kao simpatične, ako ne i privlačne osobine, ova karikatura Bosanca danas se itekako može prepoznati u prikazu skoro svakog lika u filmovima i TV serijama u regionu, gdje Bosanac kao pripovjedački element uvijek služi da unese notu humora, pri čemu se najčešće smijemo njemu, a ne s njim. Ista je stvar i sa sinhronizacijom stranih animiranih filmova, naprimjer, gdje čak i kada u izvornoj verziji filma takav lik nema regionalni naglasak, u regionalnim sinhronizacijama njega obično glasom (i naglaskom) tumači glumac iz Bosne i Hercegovine.

U osnaživanju ovih stereotipa u periodu nakon sticanja nezavisnosti bivših republika bitnu ulogu igraju i regionalni portali. Koristeći termine pretrage “Bosna”, “BiH” i “Bosna i Hercegovina” kao i “Bosanac”, “Bosanka” i njihove varijacije na najčitanijim srbijanskim i hrvatskim portalima, već na prvi pogled je jasno da novinari ovih portala rijetko odolijevaju potrebi da pri pisanju o bilo kojoj temi iz BiH koriste najmanje zajedničke sadržioce. U manjoj ili većoj mjeri, ovakav tretman tema iz Bosne i Hercegovine prisutan je na portalima svih profila, od onih u vlasništvu državnih medija, preko privatnih novinskih kuća, do medija koji postoje isključivo na internetu čija je ciljna grupa znatno šira, a pristup vijestima  najjednostavnije kategoriziran kao infotainment.

Krenimo od Hrvatske: portal Hrvatske Radio Televizije Bosnu i Hercegovinu najčešće tretira u temama vezanim za političku scenu, gdje su bosanski Hrvati često tretirani odvojeno od Bosanaca i Hercegovaca. Dobar primjer nadasve nekorektnog “brojanja krvnih zrnaca” vidljiv je u tekstu “Karamarko: Svi Hrvati trebaju živjeti zajedno u Europskoj uniji” od 29. oktobra 2015., koji već u naslovu tretira Hrvate kao suprateritorijalni identitet. Kada se još uzme u obzir da je predsjednik HDZ-a ovo rekao u Mostaru, te da je u okviru samog teksta u prvi plan istaknuta neravnopravnost hrvatskog naroda u BiH (koji je, treba podsjetiti, za razliku od Bosanaca i Hercegovaca, jedan od tri konstitutivna – ergo, ravnopravna – naroda u BiH po važećem ustavu), nemoguće je ne primijetiti preferencijalan i ispolitiziran tretman samo jednog segmenta bh. društva u glavnom državnom mediju u Hrvatskoj. Kontrasta radi, a u kontekstu stereotipnog pisanja o BiH, bitno je spomenuti članak “HRT: Harmonike i sevdalinke u Zenici: BiH lovi prvi EP!” od 13. novembra. HRT o Hrvatima, dakle, govori kroz neravnopravnost, a o Bosancima: preko harmonike.

NARKOMANI I SITNI KRIMINALCI NA ALLAHOVOM PUTU

Portal Jutarnjeg lista je u proteklih mjesec dana objavio 24 članka u kojima je koristio termine naše pretrage i analize. Tematska raspodjela je interesantna: 12 članaka o sportu, dvije lične priče/reportaže, jedan članak iz kulture i jedan o “Velikom bratu”, te nama najzanimljivijih devet članaka o politici, od kojih čak pet na temu islamskog terorizma u BiH (koji se dalje mogu proširiti sa još barem dva članka iste tematike bez termina pretrage): “EUROPOM ĆE TEĆI KRV! Radikalni portal na bošnjačkom objavio novu prijetnju: ‘Slijedi osveta i u Bosni i Hercegovini’” od 15. novembra, “POZADINA KRVAVOG POHODA U SARAJEVU Tko je zapravo ubojica dvojice vojnika i kako se našao u raljama radikalizma” od 19. novembra, “EKSKLUZIVNO U NEDJELJNOM JUTARNJEM: ISIL OTVARA BALKANSKI FRONT Tajne službe su sada na najvišem stupnju pripravnosti!” od 28. novembra, “HRVATSKE TAJNE SLUŽBE U NAJVEĆEM STUPNJU PRIPRAVNOSTI ‘ISIL je pozvao vehabije iz BiH, Kosova i Albanije da nas napadnu. To je objava rata‘” od 30. novembra i “VISOKI IZVORI IZ VLADE I SIGURNOSNIH SLUŽBI ‘Hrvatskoj uopće ne prijeti terorizam iz BiH, cijeli se Balkan radikalizira na sasvim drugom mjestu!’” od 3. decembra.

Pomalo kontradiktoran pristup tematici u drugom je planu u odnosu na vrlo eksplozivan tretman teme napada na pripadnike Vojske BiH, i to u trenutku gdje su službene informacije bile šture, dok se u medijima u BiH i regiji itekako špekulisalo motivom ovog napada. Činjenica da do danas nije potvrđeno da je Enes Omeragić pripadnik bilo koje radikalne grupe nije spriječila autora Mirzu Dautbegovića da navede da je napad “odmah okarakteriziran kao teroristički čin” – što je netačan navod u kritičnom momentu za ovakvu vijest. Autor, čini se potpuno nesvjesno, sam sebi proturječi izjavama neimenovanih svjedoka, od kojih nijedan nije potvrdio navode o terorizmu. Neimenovanog svjedoka Dautbegović koristi u svrhu vrlo labave teorije koja nema osnove u logici, gdje tvrdi da je Omeragić kao evidentirani narkoman vrbovan od strane vehabija jer “ono što javnost manje zna – činjenica je da se bombaši koji se raznose u ‘ime Allaha’ uglavnom vrbuju među narkomanima i sitnim kriminalcima”, za šta autor ponovo ne navodi nikakve dokaze. Nepostojanost ovakve tvrdnje u logici se karakterizira kao potpuna logička pogreška: ako kornjače imaju četiri noge, i kornjače su životinje, da li to znači da sve životinje imaju četiri noge – nešto što vas uče na prvoj godini novinarstva, što bi autor teksta morao znati, ali i primjenjivati.

I kod Jutarnjeg lista, kao i kod ostalih hrvatskih portala, također je primjetno da je “Bosanac/Bosanka” najčešće, umjesto unitarnog termina za sve državljane BiH, u praksi zamjenski termin samo za pripadnike islamske vjeroispovijesti i bošnjačke nacionalnosti, dok im se čak uspio potkrasti i očit frojdovski lapsus u tekstu o portalu “Vijesti ummeta” (koji je, iako izuzetno šizofrenog sadržaja, ustvari obični WordPress blog, što sigurno umanjuje njegovu relevantnost), gdje je bosanski jezik u naslovu okarakterisan kao “bošnjački”.

BOSANAC U SNIJEGU

Tagovi na Indexu u vezi s Bosnom od posebnog su interesa jer stvaraju zanimljivu sliku onoga što urednici i novinari ovog portala smatraju da bi prosječni čitalac mogao tražiti. Tako Index, između ostalog, ima odvojene tagove “Bosanac”, “Bosanci” i “Bosanke”.

Tag “Bosanac” sadrži naslove gdje su uredničke odluke izuzetno problematične, kao što su “Bosanac zadavio suprugu u Austriji dok su joj djeca i majka bili u susjednoj sobi” od 30. maja 2014., i “Bosanac pobio čitavu svoju obitelj u Francuskoj, preživio samo najstariji sin”, gdje je odluka da se nacionalnost izvršioca zločina stavi u naslov članka pogotovo upitna. Poređenja radi, termin “Hrvat” je daleko manje korišten u člancima iz crne hronike, iako i tu ima problematičnih prestupa, kao što je članak naslova “Hrvat upucao Srbina usred Beča”. Opet, termin “Hrvat” se na Indexu češće koristi da obilježi žrtvu nasilnog događaja u ovoj rubrici, što nije toliko čest slučaj sa člancima obilježenim tagom “Bosanac”. U svakom slučaju, nacionalnost počinioca zločina, osim u rijetkim slučajevima, nikako ne bi trebala biti istaknuta već u naslovu, pogotovo ako će rezultirati u daljem ojačavanju već postojećih stereotipa u društvu.

Ostali članci obilježeni sa “Bosanac” su također indikativni po pitanju stereotipa: “Bosanac oduševio improviziranom snimkom ‘spusta’ i, naravno, komentarima”, “Bosanac zaplivao u zaleđenoj rijeci – prijatelji šokirani”, i posebno “Bosanac se u gaćama s prvog kata bacio u snijeg kako bi spasio ‘goli život’” (podnaslova “BEAR Zeze ilustrira prvu lekciju iz vatrogastva, preživljavanja i brige za žene i djecu – uoči, zanemari, skoči”) indiciraju stereotip neotesanog polučovjeka u borbi sa prirodom, a opet zabavljačkog karaktera. Niti jedan članak iz domena kulture vezan za Bosance i Hercegovce i BiH uopšte nije obilježen ovim tagom.

Pod tagom “Bosanci” nalazi se i članak naslova “Video – Cazinski Nadrealisti: Bosanci su poznati po dobroj hrani, rock sceni i naravno humoru”, kao i članci o nesretnom spotu Omladinskog kulturnog centra iz Gradačca pred popis stanovništva iz 2013., kojeg je Index okarakterisao kao “degutantan”, a u kojem troje djece igra glavne uloge u interpretaciji bošnjačke porodice koja se nalazi pred nedoumicom kako se izjasniti na popisu. Uradak je amaterski banalan, i kao takvog ga najbolje bilo ignorisati, ali to nije spriječilo Index, kao i mnoge druge portale u regiji da na osnovu njega skupe što više klikova. Već naredni članak pod istim tagom naslovljen je sa “Bosanci u snijegu – pivo za kolegu”, koji ponovo igra na kartu stereotipa neimenovanih “veselih Bosanaca” koji piju pivo u havajskom šorcu na snijegu i minusu (stalna i očita fascinacija Indexa Bosancima u snijegu je autoru ovog članka pogotovo nejasna). Šala čitaoca koji je poslao vlastitu fotografiju na stranu, šteta je očita u komentarima na članak, poput onog čitaoca “ScipionAfrickiRatnik”, koji kaže “Ovaj natpis nije potreban, svima je na prvi pogled jasno da su u pitanju Bosanci”. Varijacije na ovaj komentar ponovit će i dobar dio ostalih komentatora na članak.

LJEPOTA ŠERIJATSKIH BESPUĆA

Tag “Bosanke” je još indikativniji: pod ovim tagom nalaze se samo dva članka, “Dvije maloljetne Bosanke udale se za sirijske islamiste” iz jula 2014. i “Djevojke iz BiH među najljepšim ženama svijeta: U čemu je tajna ljepote Bosanki i Hercegovki?” iz septembra 2013. Nemoguće je, i vrlo reduktivno, da su dvije austrijske djevojčice bosanskog porijekla i objektificirane žene jedine koje su se mogle obilježiti ovim tagom. I ovdje je lako uočiti da članci o npr. višestruko nagrađivanoj bh. rediteljici Jasmili Žbanić, ili o bilo kojoj drugoj Bosanki i Hercegovki ne sadrže ovaj tag.

I SRBI MOGU BITI BOSANCI

Pređimo na drugu stranu Save, i na portal državne radio-televizije Srbije, RTS-a. I u radu portala RTS-a moguće je identificirati izrazito problematične naslove, kao što su “Stabilan Balkan – mirna Bosna”, “(Ne)mirna Bosna”, “Bosna pred kolapsom?”, “Bosna i Hercegovina daleko od EU”, “Bosna kao Avganistan”, “Bosna, sirijska veza” i slično. Očito je da se RTS već dobro izvještio u propagandnom djelovanju, i da je na djelu vrlo suptilan, ali efektan način distanciranja od BiH i prikazivanja iste kao nazadne države od marginalne važnosti. Međutim, kod RTS-a je zanimljivo analizirati način na koji je tretirana tema Andreje Pejić, transrodne manekenke porijeklom iz Tuzle. Članak iz januara 2011. pod naslovom “Najtraženija svetska manekenka je Bosanac!” izuzetno suptilno igra na kartu određenog tona sramote zbog njene transrodnosti, tj., u vrijeme objave članka na RTS-u, androginosti (Andreja Pejić je tada još uvijek bila muškarac). Zbog toga je važno uzeti u obzir da je Andreja Pejić obilježena kao “Bosanac”, iako su u drugim slučajevima poznate osobe rođene u BiH, a koje imaju bilo kakve veze sa srpskim etnonacionalnim identitetom redovno okvalifikovane kao Srbi. Slučaj Andreje Pejić definitivno zaslužuje zaseban članak kao klasičan primjer nesnalaženja regionalnih medija sa tretmanom transrodne osobe, a pogotovo kroz prizmu etnonacionalnog, ali i regionalnog, pa čak i lokalnog identiteta. RTS-u svakako treba čestitati na fantastičnoj sposobnosti suptilne provokacije, moglo bi se – cinično – zaključiti.

TAMO DALEKO… NA PERIFERIJI

Portal nekadašnjeg glavnog alternativnog medija u Srbiji, B92, od značaja je za ovu analizu u kontekstu tretmana tema iz kulture u vezi sa BiH. Prva stvar koja je lako uočljiva je da je broj članaka iz kulture u toku postojanja ovog portala izuzetno mali (171) u odnosu na sve vijesti vezane za BiH (nekih 38.500), što govori o uređivačkoj politici gdje bh. kultura jednostavno nije interesantna ciljanom čitaocu ovog sajta. Taj izuzetno mali broj članaka postaje još manji kada se iz pretrage isključe rezultati koji su samo djelimično vezani za Bosnu i Hercegovinu (npr. u kontekstu regionalne turneje grupe S.A.R.S.). Tako se pitanje neravnopravnog tretmana bh. kulture uklapa u generalnu predstavu BiH u srbijanskim medijima kao o periferiji i u kulturnom smislu. Situaciju donekle popravlja jako dobar pristup informisanju građana Srbije o Sarajevo Film Festivalu, ali je opšti dojam da je nezainteresiranost za kulturu prvog susjeda Srbije sigurno na štetu njenih građana, a posebno mlađih generacija, što opet vodi stereotipima.

LUD ZBUNJENOG

Blic, kao najčitaniji srbijanski portal, BiH i Bosance i Hercegovce u kontekstu politike tretira na vrlo bizaran način. Problematičnost načina tretiranja tema iz BiH vidi se u samoj strukturi ovog sajta, gdje je Republika Srpska odvojena kategorija vijesti, dok su ostale vijesti iz BiH ili kategorizirane kao “Svet”, ili pod generalnom rubrikom “Politika”. Međutim, daleko je važnije primijetiti kako Blic nema jasno definisanu uređivačku politiku. Tako je u članku “VELIČAJU ISIS: Otkriveno ko stoji iza portala ‘Vijesti Ummeta’”, od 17. novembra 2015., na fer način konstatirano da je ovaj portal upućivao prijetnje građanima BiH, te prenosi informaciju N1 da je “jedan od glavnih umova tog portala” Nedžad Balkan iz Tutina, nastanjen u Beču, kao i da je stranica navodno uređivana iz Švajcarske, Austrije i Švedske. U potpunom kontrastu u odnosu na tretman iste teme na portalu Jutarnjeg, Blic bismo zamalo i pohvalili radi neposezanja za tendencioznim naslovom i još gorim tretmanom unutar teksta poput njihovih kolega, da sve to nije palo u vodu činjenicom da je Blic ranije prenosio tekstove o ovoj temi iz Jutarnjeg lista (npr. “Jutarnji list: BiH je najveći regrutni centar džihadista u celoj Evropi” iz marta 2015.). Ovo je samo jedan od primjera gdje se o istoj temi govori iz potpuno različitih i kontradiktornih uglova i izvora. Blicov pristup vijestima je očito vođen isključivo što većem broju članaka iz različitih izvora, gdje je uloga urednika praktično nepostojeća i time prebačena na samog čitaoca, što je nemoguće ukoliko kod istih već ne postoji kritički pristup informacijama. U suprotnom, rezultat je indirektna relativizacija svake teme, što vodi samo i jedino još većoj neinformisanosti, a što Blic čini možda i najopasnijim medijem u regiji. Razloge definitivno treba tražiti u činjenici da je od svake ideologije važniji – novac, i to je budućnost medija od koje treba biti na oprezu.

SVJETLIJA ALTERNATIVA

Za kraj, potrebno je naglasiti da su u tekstu problematizirani isključivo mainstream portali u Srbiji i Hrvatskoj, jer kao najposjećeniji služe za izvor informisanja najvećeg broja građana. Slika je drugačija kada se u obzir uzmu alternativni i specijalizirani portali, posebno iz domena politike, kulture i sporta, koji su definitivno svjetlija strana internetskih medija u ove dvije države, kao i regionalne mainstream inicijative, poput N1. Činjenica da je njihova popularnost znatno niža žalosna je, ali u isto vrijeme pruža satisfakciju da alternativni izvori kvalitetnih informacija itekako postoje, te mogućnost da, uz sve veću informatičku pismenost, postoji nada da će alternativni izvori informisanja dolaziti do sve većeg broja redovnih čitalaca. Druga važna tačka ovog zaključka je da ne treba biti “bosnocentričan”, tj. naivno vjerovati da je Bosna i Hercegovina, kao i bosanskohercegovački identitet, jedina meta i žrtva regionalnih medija, te da i bh. portali znaju itekako stvarati štetu daljim propagiranjem stereotipa o Hrvatskoj i Srbiji u svom radu, što će se moći vidjeti u narednim dijelovima ovog teksta.

About The Author