Svijet nasilnika

U prvoj godini svog drugog mandata, Trump je nametnuo svoje nasilništvo Sjedinjenim Državama. U drugoj godini, očito će ga nametnuti cijeloj hemisferi. Američko preuzimanje Venezuele – jer je u našem “dvorištu” i nismo voljeli njenog vođu – jača Putinovo pravo na Ukrajinu, Xijevo na Tajvan i Netanyahuovo na Zapadnu obalu i Gazu. Ne varajte se: venezuelanski Maduro bio je okrutni diktator koji je naštetio Venezueli i njezinom narodu. Ali svijet je naseljen mnogim okrutnim diktatorima. Mi ne preuzimamo njihove zemlje. Poslijeratni poredak trebao je zaustaviti nasilnike koji koriste agresiju kako bi preuzeli njihova “dvorišta”, kao što je Hitler učinio u Europi i Japanu u istočnoj Aziji. Ali Trump se sada vraća na poredak prije Drugog svjetskog rata, onaj koji čini pravo, poredak sfera moći. Više od 80 godina, američki moralni autoritet počivao je na našoj tvrdnji da smo na strani demokracije. Tu tvrdnju često je opovrgavala američka agresija koja je jačala diktatore – u Vijetnamu 1960-ih, u Latinskoj Americi 1970-ih, a u novije vrijeme i u Afganistanu i Iraku – ali je barem dala patinu legitimnosti našim savezima i našoj „mekoj moći“ putem USAID-a i Ujedinjenih naroda. Sada se vraćamo najsirovijem obliku neoimperijalizma. „Naše vrlo velike američke naftne kompanije, najveće bilo gdje u svijetu, ući će, potrošiti milijarde dolara, popraviti teško oštećenu infrastrukturu, naftnu infrastrukturu, i početi zarađivati ​​​​novac za zemlju“, objasnio je Trump rano jutros. Budimo jasni: Kada su u pitanju venezuelske divovske naftne rezerve, američke naftne kompanije će zarađivati ​​​​novac za sebe. Tijekom kampanje 2024. sklopili su dogovor s Trumpom na kojem još uvijek zarađuju.

U prosincu je Trump pokušao opravdati svoju blokadu Venezuele pozivajući se na njezino “eksproprijaciju” imovine američkih naftnih kompanija, vjerojatno misleći na nacionalizaciju naftnih rezervi 1976. godine.

“To neće ponoviti”, rekao je Trump novinarima. “Imali smo puno nafte tamo. Kao što znate, izbacili su naše tvrtke i želimo je natrag.”

Gluposti. Nacionalizacija 1976. bila je vrhunac desetljeća napora i ljevičarskih i desničarskih administracija u Venezueli da ponovno preuzmu financijsku kontrolu nad naftom koja je ranije uglavnom bila podijeljena.

Čini se da Trump namjerava podijeliti svijet na tri velika bloka moći: jedan pod Putinovim nasiljem, drugi pod Xijevim nasiljem i treći pod Trumpovim nasiljem (u savezu s južnjačkim nasilnicima poput izraelskog Netanyahua).

Biti “susjed” nasilnika znači predati se željama nasilnika ili njegovoj izravnoj kontroli. Pod Putinovu nasilničku vlast padaju Ukrajina, a vrlo vjerojatno i Estonija, Latvija, Litva i ostatak bivšeg sovjetskog bloka.

Pod Xijevu nasilničku vlast padaju Tajvan, Tibet, Mongolija i moguće Nepal. Pod Trumpovu nasilničku vlast padne ostatak Latinske Amerike, uključujući Meksiko, a moguće čak i Grenland i Kanadu. Pazite. Trumpov svjetski poredak čini svijet sigurnim samo za velike tirane. (Robert Reich)

Mare Janakova Grujić: Vječni Bogdan Bogdanović

Mare Janakova Grujić je magistar istorije umetnosti i kustos Centra za istraživanje i valorizaciju graditeljskog nasleđa “VAM” iz Beograda. Bavi se jugoslovenskim spomeničkim nasleđem, posebno stvaralaštvom arhitekste Bogdana Bogdanovića (1922, Beograd – 2010, Beč). Autorka je projekta “VEČITO – Bogdan Bogdanović”, koji već pet godina egzistira u regionu kao putujuće-izložbena istraživačka stanica. Autorka je više knjiga i preko 300 tekstova iz pomenutih oblasti, a poslednju izložbu priredila je nedavno, u septembru i oktobru u Mostaru, sa temom Partizanskog spomen-groblja povodom 60 godina ovog memorijala.

Koliko je Partizansko groblje inspirativno za umjetnike?

Partizansko inspiriše, ali ne u meri koliki mu je potencijal. Samim tim što je ono Bogdanov san o nedosanjanoj budućnosti kakvu su zamišljali mostarski borci za slobodu, ono je i nedvosmislen poziv za umetnike. Međutim, ono je i poziv da svako od nas otkrije umetnika i sanjara u sebi.

Svedoci smo da je Partizansko spomen-groblje za inostrane umetnike poput neotkrivenog blaga, i u poslednje vreme posebno atraktivno kao mesto za performanse. Bilo bi značajno kada bi takvu pažnju i inspiraciju davalo i lokalnoj zajednici. Možda će se nešto promeniti već u bližoj budućnosti. U budućnosti ga svakako vidim kao revalorizovan spomenik u najvišoj kategorizaciji svetske baštine. Ali da bi se to desilo on mora najpre ponovo da zablista u svom punom sjaju. On zaista jeste graditeljsko čudo, a danas ima posebnu vrednost budući da su u međuvremenu zanati kojima je građen gotovo potpuno izumrli. On je i najvoljenije i najveće delo svog autora, a Bogdanović je u samom svetskom vrhu memorijalne arhitekture. Borba sa onima koji ga ne vole treba da ima uporište u tome kolika je njegova svetska, univerzalna vrednost, a ne nacionalna. Jer kada valorizacija pređe nacionalne granice, tek tada kao nacija postajemo nje i svesni.

Koja je za vas simbolika Partizanskog groblja?

Simbolika ovog memorijala, kao uostalom i svih ostalih Bogdanovićevih dela, nije istražena u celosti, i nikada neće ni biti – autor je simbolički sistem ostavio polisemičnim, dakle otvorenim, da ga svako vreme i svako društvo i individua tumače na svoj način. Iako je na samom početku, kada je začeta ideja izgradnje, SUBNOR kao inicijator imao zahteve da na groblju bude ideoloških obeležja, Bogdanović ih je vrlo lako odvratio uverivši ih u prolaznost ideologije i u večnost univerzalne simbolike. Na ovom delu Bogdanović je želeo da izrazi susret čoveka i kosmosa, ljudskih i nebeskih ideja (pravde, istine, vere, nade, hrabrosti), života i smrti, grada i njegove „idealne slike“… Najbitnija okosnica bila je da spomenik besprekorno „gleda“ na grad (dok se, primetili ste, spomenik iz grada ipak ne tako jasno i slobodno vidi), i da time bude njegovo ogledalo, anagram. Elem, Bogdanovićev svet ideja, alegorija i simbola ni približno nije napravljen kao utvrđeni i objašnjeni sistem (čak i kada ga je, recimo, novinarima, objašnjavao, uvek je naglašavao da to samo može biti, a uopšte i ne mora). Upravo je u tome i najveća vrednost Bogdanovićeve umetnosti, a njegovi spomenici spremno dočekuju naš vek i sve promene koje su došle i dolaze sa promenom društvenih konteksta – kao takvi, oni se sa punim pravom mogu danas nazvati i post-spomenicima. To bi moglo da bude i sa mostarskim spomenikom.

Bogdan Bogdanović je napravio spomenik lišen bilo kakvih ideoloških odrednica. Je li i to dokaz njegove umjetničke veličine?

Istina je da je Bogdan uspeo podići spomenik palim mostarskim borcima NOR-a bez neke „tipične“ ili očekivane revolucionarne simbolike (stisnuta pesnica, petokraka i sl.). (Ali čak i u tom „pravilu“ je bio izuzetak – crvena zastava Mostarskog bataljona sa stilizovanom petokrakom i srpom i čekićem vila se na za to predodređenom mestu, na stazi ispod minojskih rogova).

Ovaj grad mrtvih Bogdana je podsećao „na neke od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja”, a pali borci Mostara („takoreći još dečaci i devojčice“), nesumnjivo su za njega bili ljudi izrasli na kontinuitetu naše istorijske tradicije (zanimljivo je da je takvu misao formulisao i Avdo Humo u govoru na dan otvaranja Partizanskog spomenika 25. septembra 1965. godine: pali borci su „u sebi nosili iskre otpora bogumilskih vremena“).

Nikako ne bismo mogli da kažemo da je Partizansko „bez ideoloških odrednica“. Podsetimo se da je ideologija „sistem ideja, uverenja i vrednosti koje objašnjavaju svet i predlažu načine za njegovo menjanje“, i da je jugoslovensko društvo i pre, i tokom, i nakon Drugog svetskog rata imalo jasne ideološke ideograme. Takođe, jasno je da je ideologija boraca koji su sahranjeni i kojima je posvećeno ovo spomen-groblje – antifašistička, da je ideologija njegovih naručilaca – komunistička, i da je ideologija lokalne zajednice kojoj je u vreme svog najvećeg spokoja ovo mesto lepo i srećno služilo – socijalistička. Međutim, ideologija je samo jedan kanal u čitavom složenom sistemu kroz koji treba da istražujemo, tumačimo, konzumiramo Partizansko spomen-groblje u njegovom pravom i celovitom smislu – isto kao i svaki drugi spomenik.

Možemo li reći da su napadi na Partizansko groblje simbolički napad na modernost koja je došla porazom fašizma?

Ne postoji pravac kome možemo pripisati Bogdanovićev stil u arhitekturi, odnosno njegov stil je prosto bogdanovićevski. On je svakako bio antimodernista iako je pripadao modernističkom umetničkom miljeu. Definitivno nije ni postmodernista. Na njegovu arhitekturu značajno su uticala izvesna nadrealistička opredeljenja jer je tu literaturu u mladosti čitao i u tom krugu umetnika se kretao. On sam nije želeo pripadnost nijednom stilu, nijednom pravcu. Njegova dela imaju dodir non-finita, romantizma, simbolizma, anticipirala su neke pokrete u arhitekturi, kao što je lend art ili organski urbanizam, univerzalno su čitljiva, i u svojoj biti inovatorska, humanistička, bezvremena.

Napadi na Partizansko nisu napadi na njegov stil, morfologiju, i bilo šta što ima veze sa njegovim autorom i njegovim stvaralačkim zahvatom. Napadi su bili i ostali upereni na ono što ovaj spomenik idejno nosi i znači – etničko i versko zajedništvo, jugoslovenstvo, antifašizam. Napadi oslikavaju želju da se neželjeni deo istorije uništi, a samim tim i njegova materijalna svedočanstva, dakle spomenik se doživljava kao neželjeno nasleđe i preduzimaju se obračuni sa njim. Međutim, oni koji to rade iz nekog razloga (mi tvrdimo da je to neznanje) nisu svesni da napadaju sopstveno nasleđe, i da zapravo napadaju sistem vrednosti koji po svojoj prirodi predstavlja – Eros.

Imaju li današnji spomenici koji se podižu nakon posljednjeg rata bilo kakvu umjetničku vrijednost?

I danas, kao i nekada, ima i spomenika sa umetničkom vrednošću, ali i onih bez nje. Tačno, pojedine epohe ostavile su umetnički kvalitetniju baštinu, i to jeste slučaj sa našom socijalističkom epohom. Mišljenja sam da ovaj domet jugoslovenske memorijalne umetnosti nikada neće moći da bude ponovljen iz prostog razloga što su i ideali i uslovi neponovljivi. Na ovim prostorima društvo nikada nije bilo bezbrižnije i progresivnije, a umetnost sa većom slobodom i samosvešću no u tih pola veka trajanja SFRJ. Ideali su bili veliki i univerzalni, okrenuti čoveku i optimizmu, dok danas preovlađuju lutanja u skučenom prostoru, bez velikih i plemenitih ideja, preplavljena relativizmom i zaboravom. Upravo ta bezidejnost, bezizraznost, bezličnost današnjice verno je oslikana velikim brojem današnjih spomenika, što ne znači da danas nema hrabrih i dostojnih umetnika.

Pratili ste i brojna rušenja groblja? Kakav utisak to ostavlja na Vas?

Uništavanje Partizanskog spomen-groblja sprovodi se sistematski već više decenija, i ne samo direktnim napadima i rušenjima već i nebrigom i nepažnjom. Neodržavanje i prirodni rast zelenila, prodor vode i drugi problemi koje stručnjaci lakše uočavaju podjednako su štetni.

Moguće je da oni koji su uništili spomen-ploče u masovnom napadu 2022. godine nisu bili ni svesni da se zaista radi o groblju pošto je godinama puštana poruka da su to „samo spomen-ploče“ i da „tamo nema niko sahranjen“, a kako to nije slučaj rušitelji su, tako ispada, svrstani u redove skrnavitelja grobova.

Nastojanja da se podaci o Partizanskom spomeniku i palim borcima sačuvaju od zaborava, ali i da se javnost edukuje, urodila su plodom na web-platformi partizansko.info. Uz pomoć Mostaraca, raznih muzeja i organizacija te starih pisanih izvora, do danas je sakupljeno oko 720 biografija, gotovo 300 fotografija palih boraca, oko 650 fotografija spomen-ploča iz 2018. godine (danas svih gotovo u potpunosti uništenih), kao i vredna zbirka fotografija iz porodičnih arhiva.

Kakve su reakcije građana Mostara na izložbu koju ste tokom septembra i oktobra priredili u Mostaru povodom 60 godina Partizanskog?

Izložba je bila jako lepo primljena, i verujemo da je mnogim posjetiocima donela nova saznanja i ostavila dobar utisak. Kao krajnje savremeno koncipirana, osim klasične postavke zidnih i vitrinskih eksponata, sadržavala je i veliki virtuelan prostor dostupan preko QR kodova, što je činilo posebno prijemčivom za populaciju mladih. A značajna iz više razloga.

Najpre, prvi put nakon duže vremena ona je podsetila na osnovne podatke o Partizanskom spomeniku – od nastanka ideje, preko života spomenika tokom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, onako kako ga je vernim očima i perom pratio mostarski nedeljni list Sloboda, do današnjeg stanja i prilika.

U skladu sa likovnim identitetom izložbe, „oživljene“ su spomen-ploče (danas devastirane), i na svakoj od njih 721 je ime i prezime palog borca, kao i QR kod koji je vodio do njegove detaljne biografije i, ukoliko postoji, foto arhive.

Takođe je izložba navela ono što dostupna dokumentacija i istraživanja pokazuju – da je Partizansko spomen-groblje lokalitet koji u sebi nosi sahranjene, nekropola na kojoj se nalaze kosti između 200 i 300 mostarskih učesnika NOB-a, štaviše, od kojih su neki sahranjeni u spomen-kosturnici, a neki na terasama.

Izložbu su pratili bogat katalog priređen kao bojanka za decu i odrasle, i na njoj se mogla premijerno pogledati i besplatno preuzeti e-monografija o identitetima mostarskih palih boraca. A već sutradan po otvaranju održana su predavanja i savetovanja vodećih konzervatora iz regiona na temu zaštite i obnove ovog i drugih memorijala Bogdana Bogdanovića. Rezultati tih diskusija i radovi učesnika objavljeni su u ovogodišnjem Zborniku radova Večito – Bogdan Bogdanović – knjiga 2.

Gdje još planirate postaviti izložbu?

Naša želja je da izložba bude predstavljena i van Mostara. Postoji veliki interes u regionu, ali i izvan njega, za Bogdanova dela, i posebno Partizansko spomen-groblje, koje je, kako je poznato, njegov najveći i najraskošniji spomenik. Lično bih volela gostovanje izložbe još negde u Hercegovini, kao i u Sarajevu, a radim na tome da postavka osvane i u Beogradu. No, izložba kao takva, bila je najpotrebnija Mostaru – kao jedan vid borbe protiv „programiranog zaborava“ i sveprisutnog neznanja. (Predrag Blagovčanin, Tačno.net)

The New Yorker i 29 fact checkera

Malo je takvih ljepotana, naročito među stogodišnjacima, kao što je famozni Njujorčanin Eustace Tilley. Dobrodržeći dendi s monoklom i cilindrom, zaštitni znak New Yorkera, pojavio se 21. veljače 1925. na naslovnici prvog broja lista. Stota naslovnica bila je povod za snimanje ovog zanimljivog, ali ne baš kritičkog dokumentarca. U njemu smo vidjeli bizarne stvari: u redakciji radi čak 29 fact checkera (uvedenih nakon jedne traumatične konfabulacije slavnog Trumana Capotea), koji provjeravaju sve: od akcenata do imena mačaka i karikatura. No, dok je na jednoj karikaturi pomno provjeravao je li sjena suncobrana ispravno nacrtana, jedan od fact checkera nije uočio da turist ima dva desna stopala. Peh! Film redatelja Marshalla Curryja (naracija Julianne Moore) slavi stoljetnu povijest legende, ali pritom često gubi oštricu. Autori su intervjuirali urednike i suradnike, no umjesto razotkrivanja kompleksnog okružja koje oblikuje suvremeno novinarstvo, prečesto bi se zadovoljili hvalospjevima koji ostavljaju dojam produženog reklamnog materijala, pukog hommagea čestitom starini. U čemu je greška? Checkeri čekiraju sve što izlazi s rotacije, ali neće sve doći do rotacije. Sve što čitate u New Yorkeru je provjereno, ali nije sve što je provjereno doista i bitno. List se drži srednje struje, što znači da neugodne stvari kakve je prije objavljivao, primjerice tekstove Seymoura M. Hersha – neugodne po establishment – danas ne bi prošle uredničke škare. Američka vojska 1968. u selu My Lai masakrirala je stotine vijetnamskih civila, a zločin je, kako je Hersh otkrio, sustavno zataškavan. Njegov tekst o mučenju i ponižavanju iračkih zatvorenika od strane američke vojske u zatvoru Abu Graib izašao je u New Yorkeru, dok je o tajnom bombardiranju Kambodže, ilegalnim CIA-inim operacijama protiv američkih građana i ulozi Henryja Kissingera u ratnim zločinima objavio u New York Timesu. Danas ništa od toga ne bi bilo moguće jer su mediji srednje struje postali instrument stranke rata koju čine vojska, ratna industrija, Pentagon i Bijela kuća. Istina je potisnuta s margina tog lista, a opsesija preciznošću izvor je ključnog paradoksa: iako naglašava borbu protiv “dezinformacija i nedostatka provjere”, film ne propituje granice dosega lista. Pogledati, ali cum grano salis, sa zrnom soli.  (Boris Rašeta, Novosti)