Početkom ljeta, bez mnogo buke u javnosti, vlada njemačkih demohrišćana i socijaldemokrata prihvatila je izmjene zakona o Uredu za zaštitu ustavnog poretka po kojima se tajnoj službi dozvoljava i „nadzor izvora u telekomunikaciji“. Iza tog člana zakona, pisanog birokratskim i pravničkim jezikom, krije se skandal:
Njemačkim tajnim službama – unutrašnjoj koja se zove Služba za zaštitu ustavnog poretka, ali i vanjskoj BND i vojnoj MAD – dozvoljava se korištenje špijunskog softvera kojim se može pratiti svaka, pa i zaštićena komunikacija u aplikacijama kao što su WhatsApp, Signal ili Telegram.
Teoretski, neka zanimanja su posebno zaštićena od svake vrste nadzora, jer je njihova komunikacija povjerljiva – advokati, svećenici, ljekari… U tu grupu spadaju i novinari, jer oni moraju da štite izvor svojih informacija, ali upravo su novinari otkrili da se i u Njemačkoj koristi program “Pegasus” pred kojim ničija tajna više nije sigurna ako je poslata nekim elektronskim kanalom. Drugim riječima, verovatno je da će sve o vama znati apsolutno svaka obavještajna služba i Istoka i Zapada.
Potpuno je jasno šta to znači za novinare – pogotovo kad istražuju same državne ili vojne službe kao što je bilo kod zviždača Edwarda Snowdena. Niko više neće da se usudi da im otkrije bilo kakvo kršenje zakona.
A toga ima i u Nemačkoj: Martin Kaul je, na primer, stekao ime otkrićem da su i neki pripadnici njemačke elitne vojne jedinice KSK po svemu sudeći bliski neonacističkoj organizaciji “Nordkreuz” koja se priprema za “dan prevrata” u Njemačkoj.
Istraga ide i dalje, jer oni vrlo vjerovatno uživaju zaštitu i nekih ljudi u njemačkim obavještajnim službama. Novinar Kaul prirodi svog posla mora da kontaktira i sa okorjelim neonacistima i već po tome će, prema novom zakonu, dospjeti na “crnu listu” onih koje bi trebalo pratiti i prisluškivati. Pa kako onda da radi svoj posao?
Zato je i Kristijan Mir, predsjednik njemačkog ogranka organizacije Reportera bez granica ponovo aktivan. Ponovo jer je on već iz sličnog razloga uspio da “sruši” pred Ustavnim sudom jedan prethodni, sličan zakon o tajnim službama iz maja 2020. godine. Uz njega je i Tomas Kastning koji je na čelu Mreže zviždača osnovane još 2006. godine.
Niko Herting je advokat koji zastupa novinare i zviždače u borbi protiv tog zakona. On je po hitnom postupku uputio tužbu pred tri upravna suda u Njemačkoj i upozorava da postoji ozbiljna “rupa u zakonu” jer, iako njemački Osnovni zakon (ustav) garantira slobodu medija, sami novinari su samo “relativno zaštićeni” od praćenja i prisluškivanja.
To jednostavno nije dovoljno. Uz pomoć ovih izmjena zakona suviše lako može da se dogodi da i novinari budu smješteni među “sumnjive” ili još gore: već po prirodi tajnih službi, osobe koje se prisluškuje o tome ništa ne znaju, ali veoma lako mogu da imaju ozbiljnih problema kad to najmanje očekuju.
Advokat Herting očekuje da bi odluke sudova mogle biti donijete donijete već za koji mjesec, ali još uvijek je dug put dok to ne stigne pred sudije Ustavnog suda, kod prošlog zakona pravna borba trajala je gotovo dvije godine.
Ono što je možda najgore od svega, je to da je još uvijek aktuelna njemačka vlada znala šta radi kada je usvajala te izmjene zakona: kao što je to redovno slučaj kod donošenja nekog propisa, parlamentarna komisija za unutrašnje poslove zatražila je mišljenje pravnih stručnjaka i o ovom zakonu, a tu su se od više članova komisije mogle čuti riječi upozorenja.
Potpuno jasan je bio profesor prava Univerziteta Frajburg Benjamin Rusteberg koji je mišljenja da njemačka vlada ovim propisom o elektronskom nadzoru “otvorenih očiju srlja u kršenje Osnovnog zakona”. Ipak, samo mjesec dana kasnije, izmjene zakona su usvojene.
Izvor: DW
