Nisam multietničar, ali: Regionalni javni diskurs pun je nacionalističkih ispada, ali – zanimljiv fenomen – ti ispadi nikada nisu stekli pravo postojanja. Stide ga se i oni koji otvoreno agitiraju protiv drugih, drugačijih, protiv manjina i svih mogućih razlikovnih elemenata u njihovom većinskom društvu. Otud vuče porijeklo i čuvena fraza “Nisam nacionalista, ali…”. Neki dan zagrebački Jutarnji list objavljuje profesionalnu ogorčenost izvjesnog Jacquesa Houdeka, pretpostavljamo uglednog i voljenog pjevača, koji je na FB stranici s prijateljima komentirao to što je za Porin nominovana i pjevačica iz druge države, Amira Medunjanin. Pa dobri i pošteni Jacques između ostalog kaže ovako: “Nisam nacionalist, nemojte me pogrešno shvatiti, ali sjećam se da Toše Proeski nije mogao biti nominiran, a pjevao je na hrvatskom jeziku, pjesme hrvatskih autora, za hrvatske izdavače… Te godine ja sam osvojio Porina i podijelio ga s njim…”

Divna konstatacija, vrijedna svakog poštovanja. Ovdje napuštamo predmetnog pjevača, jer možda čovjek fakat nije nacionalista, ne valja suditi na osnovu izolirane izjave, i vraćamo se nesnosnoj frazi, jednom od zaštitnih znakova svih ovih nesretnih decenija. Nisam nacionalista, ali pouzdan je znak da imate posla s nacionalistom. Taj je politički iskaz neoboriv i lako prepoznatljiv kôd, uvod u divljanje i netrpeljivost, jer poslije onog ali uvijek i isključivo slijedi bolje ili lošije uvijena odioznost. Iako ga je pun javni prostor, taj nesretni svjetonazor nikada nije stekao pravo postojanja, svi ga se stide, čak i njegovi najvatreniji pobornici. Može li iko zamisliti opozitnu situaciju, da se neko stidi multietničkog političkog opredjeljenja i kada ga mora iskazati da se obavezno prenemaže i izvinjava?

Na primjer ovako: „Nisam multietničar, gluho i daleko bilo, ali kako su Srbi (Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci…) sinoć odigrali utakmicu, e svaka im čast. Blago majci koja ih je rodila. Ne faleć im vjere, to nije bio fudbal (vaterpolo, rukomet, karate…), nego čista poezija.“

Naravno, nemoguće, jer nacionalizam je kvazistanje, ružno pače svih naših politika, porok na nivou kocke, alkohola, ili kladionice: stide ga se, ali ne mogu bez njega.

Sad mu smeta i Klix: Milorad  Dodik se toliko pogubio u ovoj avanturi hoću – neću otcjepljenje da svake hefte saziva novu sjednicu NSRS-a. To je tijelo u kontinuiranoj egzistencijalnoj panici i živopisno je svjedočanstvo da se u 49-postotnom entitetu Bosne i Hercegovine politika ne bavi ničim drugim osim aferama koje proizvodi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Najnoviji ispad bjesnila odnosio se na demoniziranje portala Klix. Riječi koje su tom prilikom izgovorene vraćaju nas u vremena komunističke kontrole nad medijima i društvom. Veliki brat ima podatke, njima se prijeteći i bez stida razmeće. Namjera tog solilokvija bila je demonstrirati moć. Ali predsjednički monolog oteo se kontroli, imali smo čast svjedočiti strahu i represiji, što je već uobičajeni odgovor na nedoraslost situaciji. Iz dana u dan postaje sve veselije, što ne znači da na kraju nećemo proplakati.

Persona non grata: Ostanimo još malo pri fenomenu zvanom Narodna skupština Republike Srpske. Ovo uvaženo tijelo potvrdilo je Dodikovo pozivanje na vitalni nacionalni interes u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, čime je spriječena posjeta crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića našoj zemlji. I šta sad da se radi? Ne postoji veća politička šprdačina niti civilizacijska blamaža od fenomena zvanog persona non grata. Za tom restriktivnom mjerom, koja direktno udara na slobodu mišljenja & kretanja, posežu uglavnom ljudi i skupine bez pravog odgovora na ono čemu se suprotstavljaju.

Prije godinu dana imali smo seriju sličnih udara na dobar ukus, kojima su povijesno i planetarno važni kulturni centri poput Gruda, Žepča, pola Mostara i ostalih oaza slobodne kritičke misli ograničili kretanje Željku Komšiću. Gradonačelnik Mostara je onomad u plodotvornoj saradnji s policijskim komesarom istom takvom personom proglasio Stipu Mesića, od čega je objekt zabrane napravio izvrsno kenjčijanje, kada je 48 sati kasnije u epicentru grada održao tribinu za pamćenje. U Sarajevu je nedavno neko htio istom mjerom nagraditi Petera Handkea; srećom da je inicijativa propala kao i reformska agenda.

Persona non grata je uvijek i samo odraz političke nemoći, supstitut za nedostatak argumenata i tolerancije. Ne postoji adekvatna forma zgražavanja kojom se može opisati prezir prema ljudima koji posežu za takvim mjerama. Nek se kreće ko god hoće. Dobro došli, politički neistomišljenici i „neprijatelji“. Postoji mnogo alata i načina da se izrazi neslaganje s nekim. U Banjoj Luci već imamo hiljade persona kojima su doslovno ugrožena prava na kretanje, postojanje, javno oglašavanje. To su članovi grupe Pravda za Davida. Draganu Lukaču i Dodiku duša zabranjivati, ta im se tradicionalna metoda evidentno osladila. Na kraju će se, ako nastave ovako,  kretati samo Igor Radojičić. Mnogi je Sarajlija, također, zadovoljan time što Emir Kusturica i Nele Karajlić ne mogu, ne smiju ili ne žele (ili sve to troje zajedno) navratiti do rodnog grada. Takve stvari su od samog starta radikalna antiteza onome što se htjelo postići. Vrijeme je za oprost i pomirenje. Ljudi možda pričaju stvari koje vam se ne sviđaju, ali ne zaboravite da su se još 1996. godine, u UN transporteru, Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik provozali gradom koji su četiri godine granatirali.

Izuzimajući ratne zločince, kojima je mjesto u zatvorskim odajama, niko i nigdje ne bi smio biti persona non grata. Vrijednost neke sredine mjeri se i količinom „neprijatelja“ koji slobodno špartaju njome. Republika Srpska guši se u siromaštvu, ljudi masovno odlaze, korupcija i kriminal razjedaju samo tkivo entiteta, a njegovi vodeći ljudi bave se zabranom kretanja nepodobnim političarima.

U našem kotaru nikad dosadno.