S priličnom sigurnošću možemo konstatirati da smo krivi za klimatske promjene. Da su one zaista rezultat oscilacija u aktivnosti Sunca ili cikličkih izmjena hladnih i toplih perioda planete Zemlje, kako je to pretpostavljala nekolicina znanstvenika poput hrvatskog fizičara akademika Vladimira Paara ili ruskog astrofizičara Habibullo Abdussamatova, tada bi nam savjest mogla biti mirna, ali bismo se istovremeno morali suočiti s vlastitom nemoći da išta promijenimo. Ovako nam ostaju krivnja i grižnja, ali i prilika da se zaustavimo prije nego uništimo ljepotu svijeta i kvalitetu života.

Brojna su znanstvena istraživanja potvrdila da aktivnosti Sunca ili vulkana, kao i ostale prirodne pojave, imaju manji utjecaj na klimatske promjene od čovjeka. S vrlo visokom vjerojatnošću od čak 95 posto, ustanovili smo izravnu vezu između porasta emisije stakleničkih plinova i porasta atmosferske temperature. Prije svega je riječ o povećanoj koncentraciji ugljikovog dioksida kao posljedici izgaranja fosilnih goriva što, zajedno sa smanjenjem šumskih prostranstava uzrokovanim pretjeranom sječom stabala, dovodi do globalnog zagrijavanja. Njegove su, pak, posljedice: veća učestalost ekstremnih vremenskih pojava poput tsunamija, poplava ili uragana, podizanje razine mora, smanjenje zaliha pitke vode, širenje pustinja te izumiranje brojnih biljnih i životinjskih vrsta. Već sada svaki peti čovjek na svijetu nema pristup pitkoj vodi, a do 2050. godine u takvoj bi se situaciji moglo naći i dvije trećine svjetskog stanovništva. Uništili smo oko 80 posto šuma koje su prekrivale Zemlju i doveli na rub izumiranja 25 posto svih vrsta sisavaca. Godišnje proizvedemo više od dvije milijarde tona samo kućnog smeća i čak 400 milijuna tona opasnog otpada. Nas je ljudi, naprosto, previše. Narušavamo prirodnu ravnotežu, crpimo resurse i za sobom ostavljamo pustoš.

Prirodne prijetnje koje najviše utječu na smanjenje populacije su bolest i glad. Uz iznimku virusa, bakterija i gljivica, ljudi više nemaju prirodnih neprijatelja. Oružjem smo otklonili opasnost od velikih predatora, a cjepivima, lijekovima i novim medicinskim tehnologijama stali na kraj mnogim bolestima te značajno produžili ljudski vijek. Od gladi svakog dana u svijetu umre oko 20 hiljada ljudi. Stvar je tim tragičnija kad znamo da hrane ima dovoljno da bi njome bilo moguće prehraniti cjelokupno čovječanstvo. Postojeća glad, naime, nije rezultat nedostatka hrane, nego siromaštva gladnog dijela svijeta, uslijed kojeg dolazi do njene neravnomjerne distribucije pa na stolovima 20 posto najbogatijih završava čak 80 posto hrane, dok preostalih 80 posto siromašnih dijeli preostalih 20 posto hrane. Onog trenutka kad bogati Zapad prestane iscrpljivati prirodna bogatstva i eksploatirati jeftinu radnu snagu takozvanih zemalja u razvoju, problem gladi će globalno biti riješen. Svaki bi radnik morao biti jednako dobro plaćen za istu količinu i kvalitetu rada neovisno živi li u Francuskoj i Njemačkoj ili Bangladešu i Pakistanu. Dok god to nije tako, osiromašenje stanovnika “trećeg svijeta” je cijena luksuza u kojem žive stanovnici bogatog Zapada, umirujući savjest povremenim prikupljanjem donacija i humanitarne pomoći. To je hvale vrijedna dobronamjerna gesta, ali nažalost ne rješava problem.

Životni vijek

Uz bolesti i glad, našem životu prijete i drugi ljudi. Osmislili smo moral i zakone da bismo uz pomoć grižnje savjesti i prijetnje kaznom pokušali obuzdati čovjekov egoistični poriv da ubijanjem, lažima ili krađom pokuša sebi pribaviti najbolje i najugodnije. No, ma kako bili izloženi bolestima pa i pandemiji, gladi i ratovima, sve veći broj ljudi živi sve duže, samom svojom brojnošću ugrožavajući cjelinu biosfere. No, problem nije samo stalan rast stanovništva, već i naša sklonost prekomjernoj potrošnji. Nesposobni odrediti svoje stvarne životne potrebe, kontinuirano pretjerano iscrpljujemo prirodna bogatstva. Svojom smo glađu za visokim životnim standardom generirali potrošačko društvo čija je temeljna značajka nekontrolirana žudnja što, težeći zadovoljenju kojeg nikada ne uspijeva postići, užitak ne nalazi samo u posjedovanju, već još više u neprekidnom kupovanju. Tako stalno rastuća potražnja potiče hiperprodukciju novih proizvoda praćenu sve većim zagađenjem, ugrožavajući stabilnost, ravnotežu i opstanak živog svijeta. Osnovna odlika konzumerističkog stila života je frustracija – ma koliko posjedovali, uvijek nam se čini da još nešto nedostaje za punu i pravu sreću. Je li realno očekivati da će se čovjek svojevoljno lišiti prividnog komfora samonametnutih potreba, odustati od neracionalnih užitaka i odbaciti ono što mu nije nužno, ali stvara kratkotrajnu ugodu? Čini se da nije daleko trenutak u kojem ćemo biti prisiljeni odabrati hoćemo li nastaviti s povećanjem standarda ili spasiti planetu.

Kontinuirani razvoj zahtijeva više energije, a ona se još uvijek dominantno dobiva iz fosilnih goriva čije zalihe nisu neiscrpne, kao što niti kapacitet atmosfere da apsorbira stakleničke plinove nije beskonačan. Jedno od mogućih rješenja je prelazak na obnovljive izvore poput sunčeve i geotermalne energije, vjetra, biomase i hidroenergije. Riječ je o ideji održivog razvoja koji bi omogućio zadovoljenje potreba suvremenog čovjeka bez ugrožavanja blagostanja budućih generacija. No, može li razvoj zaista biti održiv?

Opstanak cjelokupnog života na Zemlji je u našim rukama, a ta odgovornost nije mala. Živimo u vremenu u kojem neposredno gledamo posljedice neodgovornog poslovanja koje, u utrci za što većim profitom, ne mari ni za jedan život osim vlastitog. Tope se ledenjaci i snježni pokrivač, podiže razina mora prijeteći potopu obalnih područja, povećanjem temperature šire se infektivne bolesti koje su nekad bile karakteristične samo za topla područja, poput malarije i žute groznice, izumiru pčele, nosorozi, tigrovi, pande i na tisuće životinja koje ni na koji način nisu krive niti odgovorne za svoj kraj. Ako želimo sačuvati ono što se još može sačuvati, možda ćemo se morati odreći razvoja na koji smo navikli. Druga opcija je nastaviti s povećanjem životnog standarda i maksimizacijom profita pa dok traje, traje. Koga briga za djecu i unuke, gladne, bolesne, sav taj silan biljni i životinjski život koji se pomalo gasi, glavno da možemo svake sezone kupiti novi auto ili mobitel.