David Attenborough, BBC Earth:
Izvikani globalni TV kanali često u potrazi za gledanošću napuštaju izvornu koncepciju i skreću u komercijalne neizvjesnosti. Recimo, na jednom od brojnih History Channela čovjek između ostalog može pogledati kako ga Megan Fox najozbiljnije uvjerava da postoje vanzemaljci. Ili, Travel Channel ima više priloga o receptima i nekretninama nego o putovanjima, po kojima je dobio ime. Animal Planet još se drži, iako sadržaji iz veterinarske stanice preuzimaju primat, pa je količina vremena posvećena probavnim problemima Fifija kvantitativno izjednačena s prilozima iz divljine.
Ali zato BBC Earth ne odustaje od onog najboljeg što televizija danas može ponuditi. Ako im se halali epidemijsko ponavljanje serijala Najopasnije vremenske prilike, teško je odoljeti njihovim sadržajima. Kakvog se tu edukativnog bogatstva čovjek može nagledati i naslušati… Ovaj put izdvajamo emisiju koja, moguće greškom u produkciji, ima naslov poznatog filma Attenborough u devedesetima: Iza kamere. Iako sadržaj prikazanog programa ne odgovara internetskom opisu filma koji je u režiji Anne Sommerfield snimljen 2016. godine, ipak, i ono što se može naći pod navedenim naslovom podjednako je fascinantno. Uglavnom, jedan od najuglednijih voditelja našeg vremena, rođen daleke 1926. godine, prirodom i televizijom bavi se 70 godina. Kada je imao 82 godine, časopis Radio Times donosi naslovnu priču – „David Attenborough: Posljednje poglavlje”. David je zaista kao osamdesetdvogodišnjak otišao u penziju, da bi pet godina kasnije ustanovio da mirovanje nije za njega, vratio se snimanju i uradio neke od najfascinantnijih emisija u karijeri. Dobitnik je nagrada za crno-bijeli, kolor, film visoke rezolucije i 3D film.
Ciklus posvećen fosilima sniman je sedam godina, dvanaestočlana ekipa (do tada je najčešće radio s kamermanom i toncem) prešla je gotovo 65.000 kilometara, uključujući i destinacije kakve su Maroko, Australija, Galapagos i džungle Bornea. Na Galapagosu su radili s opremom vrijednom milion funti. Pentrajući se po stijenama, neko od članova ekipe oštetio je skupu kameru. Rješenje je nađeno tako što su od doktora posudili iglu i njome nekako premostili oštećeni kabl. Tu su snimali i prilog o Usamljenom Georgeu, „najrjeđoj životinji na svijetu, posljednjem primjerku svoje vrste“, mužjaku galapagoske kornjače koja je uginula godinama ranije. Uz posebne mjere obezbjeđenja i specijalne dozvole, George je ipak snimljen, a izdahnuo je u snu, 15 dana kasnije. Nakon toga, ekipa je otišla u džungle Bornea. Cilj je bila pećina u kojoj živi, citiramo – „milion šišmiša“. Attenborough je viseći na alpinističkim konopcima pratio njihov izlazak iz pećine i odlazak u lov, a prizor naziva „jednim od najljepših događaja na planeti“.
„Najgori dio snimanja mi je kad moram šetati kroz šumu i djelovati zainteresirano. A još mi je gore“, dodaje autoironično, „kad u nekoj prilici moram ispasti inteligentan, što je izuzetno teško za izvesti.“ Humorom je rušio barijere između sebe i ekipe.
Duboko u drugoj polovini devete decenije, ovako kaže pri kraju jednog putovanja: „Kraj ovog snimanja na neki način predstavlja moj novi početak.“
Novi početak? U 88. godini tehnološkim čudom od podmornice spušta se do dna Velikog koralnog grebena. Cijeli njegov rad ima za cilj da prirodu približi ljudima, a jedan od zaključaka ovog vanserijskog izdanja bio je: Da li nam je zaista tako malo stalo do planete da ne želimo da zaštitimo njena čuda?
Hromosom 21, BHT1:
„Majka sam dječaka s poteškoćama u razvoju. Želim da vam ispričam svoju priču, da vam otvorim svoju dušu kako biste svi otvorili svoje srce prema ovoj djeci.“
Tako ispovijest otpočinje tridesetdevetogodišnja Adisa Letić, majka devetnaestogodišnjeg Haruna, koji je rođen s Downovim sindromom.
Prije nego što film počne, gledateljima su u pisanoj formi predočene osnovne informacije: Kod zdrave osobe jezgra svake ćelije sadrži 46 hromosoma, odnosno 23 para. Downov sindrom umjesto 46 ima 47 hromosoma jer se pojavljuje hromosom više, hromosom broj 21.
(…)
Djeci s Downovim sindromom potrebna je posebna pažnja porodice, a „mi ostali dužni smo ih uključiti u sve segmente društvene zajednice, bez predrasuda“.
Adisa i njen suprug Fahrudin (53) pričaju o svemu kroz šta su prošli otkako je Harun rođen. Bilo je teških trenutaka, ali smogli su snage da ih prebrode. Najemotivnijom se čini ispovijest Harunove nane Sabihe. Nana ne želi da zna za odmjerenost, ona je uz unuka stopostotno. „On mene dušom i srcem i svim voli. I ja njega. To dijete se neće više nikada roditi. Nema veze što je ovakav.“ Nana je s njim išla i na višednevnu ekskurziju u Neum, na sve moguće izlete i vannastavne aktivnosti.
Najpotresniji moment filma je kad majka plačući kaže da se plašila ljudi. Jednom su ušli u prodavnicu a prodavačica ih je tako napadno gledala da se skršilo sve u njima. Važnu ulogu u edukaciji i socijalizaciji Haruna odigrala je učiteljica Majda: „Znalo se desiti da Harun plače i da učiteljica plače pored njega.“ Početak milenija bio je posebno težak, nije bilo inkluzije, specijaliziranih uputstava na internetu niti ikakve društvene osviještenosti.
Šta Harun voli? Sve! Ribolov, putovanja, slikovnice, društvo. I, „Harun se voli svađati!“
Na kraju filma majka kaže: „Ja s ponosom vodim to dijete i ponosna sam što sam mu majka.“ A otac dodaje: „Što se više radi s ovom djecom, ona su sve bolja.“
Režija, scenario i kamera autorstvo su Anese Hanjalić, koja je napravila priču nabijenu emocijama. Film je poziv društvu, i svakom pojedinačno, da preispita sopstvene predrasude. I kao takav dragocjen je dokument o važnom problemu koji se ne smije ignorirati.
Na rubu, Federalna televizija:
Novinarka Arijana Saračević-Helać i reditelj Himzo Mihaljević napravili su film o ljudima koji imaju problema s kockom. Zahvaljujući velikom broju sagovornika, uspjeli su osvijetliti brojne aspekte ove pojave. Tako, na primjer, Danijela, koja je potpisana kao krupije, kaže da ti ljudi stalno gube, a još veći problemi nastaju kada eventualno dobiju neki jack pot, 50.000 ili 70.000 maraka, jer tada će, očekivano, izgubiti sve „i ko zna šta još uz to“.
Posebno su zanimljive riječi Marka Romića, voditelja Kluba liječenih ovisnika o kocki iz Mostara. On kaže da klub pokriva Hercegovinu, te granične dijelove Hrvatske i Crne Gore. Na tom području, po njegovoj procjeni, ima oko četiri hiljade kockara, a u klubu se liječi samo 25 njih. Romić navodi i primjer penzionerke koja je iz inozemstva primala penziju od 1600 maraka. Iz banke bi išla u kockarnicu i iz nje ne bi izlazila dok sve ne izgubi.
Jedna od kockarki koja je uspjela da se izbori sa sopstvenim porokom kaže – napravila sam kardinalnu grešku u životu. I platila je veliku cijenu. Po njenoj procjeni, 70 ili 80 posto posjetitelja kockarnica su zapravo posjetiteljke. Žene. S izvjesnim ustručavanjem govorila je o metodama koje se koriste kako bi se ljudi navukli na ovaj porok. Sve počinje kao razonoda, a sociologinja Saida Mustajbegović navodi usamljenost i otuđenje kao moguće okidače.
U filmu se moglo čuti i za osobu koja je otišla po hljeb, zaglavila u kasinu i kući se vratila nakon tri dana, nesvjesna koliko je vremena provela uz mašine. Takvi ljudi osvježavaju se u toaletu, totalno su zapušteni i s vremenom postaju sve veći porodični i društveni problem. Prodaju namještaj i akumulatore, posuđuju novce od kamatara, kradu ako je potrebno. Majka jednog ovisnika kao možda najgori moment u životu navodi rečenicu koja joj je upućena telefonom: „Nazvao sam te samo da ti kažem da ću ti unakaziti sina.“
Ima ljudi koji su u stanju prokockati 50.000 ili 70.000 maraka za tri sata. Po sistematizaciji WHO-a, devet je kriterija koji neku osobu čine patološkim kockarom. Među njima, najjači su dnevna potreba da se kocka, stalna potreba za sve većim ulogom i „potreba da se vade“.
Film završava upozorenjem: Ne čekajte da se problem sam riješi! Neće se sam riješiti, djelujte.
Oni pobjeđuju, Al Jazeera:
Iz repertoara Al Jazeere, jednog od šampiona dokumentarnih programa, ove sedmice izdvajamo serijal Oni pobjeđuju i intervju u kojem je sagovornik novinarki Jeleni Glušac bio Aleksandar Kavčić, univerzitetski profesor, predavač na Harvardu, autor izvanredne ideje da Srbija dobije besplatne udžbenike za osnovno obrazovanje.
Kavčić je osnivač Fondacije „Alek Kavčić“. Jelena Glušac inteligentno je vodila razgovor, pa gledaoci saznaju i detalje koji u sličnim emisijama prođu nezapaženi. Na pitanje otkud njen sagovornik na Harvardu, slijedi zanimljiv odgovor: „Ja sam praktično iz đačkih klupa završio tamo. Proces je koliko jednostavan toliko i zanimljiv, a u mnogim našim institucijama i nezamisliv.“ Uglavnom, Kavčić je pratio stručne časopise, jedine adrese gdje svaka relevantna svjetska obrazovna institucija objavljuje konkurse za upražnjena mjesta. Javio se, ušao među pet odabranih, ispunio rigorozne kriterije, prošao kompletnu proceduru i – izabran. Prijemno predavanje odnosilo se na magnetne kartice i njihovu upotrebu, koju je on patentirao, zbog čega je bio vinovnik velike sudske parnice. Jedan univerzitet i srodna mu firma preuzeli su patent i ostvarili ogromnu dobit. Na sudu je „došlo do poravnjanja“, dio novca od zarade dodijeljen je Kavčiću i on je od tog iznosa osnovao fondaciju. Čiji je cilj napraviti besplatne udžbenike za osnovno obrazovanje u Srbiji.
Profesor objašnjava suštinu ideje: Iako je obrazovanje obavezno, udžbenici se plaćaju. Kompletan marketing udžbenika obraća se nastavnicima, a ne roditeljima koji su krajnji kupci. U Srbiji jedan izdavač pokriva 85 posto tržišta. Ako je tržište slobodno, na čemu izdavači insistiraju, onda je dio te slobode i pravo da neko svoje proizvode ponudi besplatno. Fondacija inače autoru za jedan udžbenik plaća između osam i deset hiljada eura, a sistem bi bio kompletiran sa 108 izdanja.
Emisija je organizirana minimalistički: razgovor traje 30 minuta, jedini dekor je tanka, duga lampa, i sve je podređeno sagovornikovim argumentima. Odmjerena novinarka svjesna je da je njen zadatak izvući maksimum iz razgovora, a ne privući pažnju eventualnim verbalnim egzibicijama. Upravo to i jeste možda najbolja pozicija koju novinar može odabrati. Da bude diskretni navigator, a ne zvijezda intervjua, nekad čak i veća od sagovornika.
