Mladi Tuzlak Mustafa Sejdinović posljednji je mjesec prošle, izuzetno teške godine obilježene borbom protiv korona virusa i COVID-a 19 mnogima na Balkanu izmamio osmijeh na lice. Na poseban način podsjetio je na jednu očitu činjenicu – da je Zemlja okrugla. Odobren mu je ulazak u zatvorenu Facebook grupu Ravna Zemlja, pritajio se u njoj, pažljivo pratio objave i, onda, dočekao svoj trenutak. Prijavio se za administratora kad je objavljen „interni natječaj“ za upražnjeno mjesto i prvo što je uradio – promijenio ime grupi u Okrugla Zemlja. Narednih mjesec dana sljedba Flat Earthera nije mogla promijeniti ime grupe.

„Oni znaju da NASA laže, da je sve zavjera, ali u isto vrijeme ne znaju provjeriti ko im ulazi u grupu, a kamoli kome daju tako bitnu poziciju u njoj“, podsjeća Sejdinović.

Namjera mu je bila, nastavlja, da „na smiješan i izravan način prikaže o koliko velikom Dunning-Kruger efektu se tu radi [pojednostavljeno: ljudi pogrešno precjenjuju svoje znanje ili sposobnost u određenom području, odnosno vjeruju da su pametniji i sposobniji nego što jesu]“.

Na umu mu je cijelo vrijeme, kako kaže, bila i akcija Petra Vojinovića koji je „jednu antivaksericu uspješno istrolao“, kazavši joj da „svaka vakcina u sebi sadrži do 97 odsto dihidrogen monoksida“. Nakon što je dobio odgovor odobravanja, Vojinović je samo objasnio kako joj je dao formulu za najobičniju vodu, koja „zaista usmrti nekoliko desetina hiljada ljudi godišnje“ jer se „najčešće udave“.

„Dakle, spustiti se na njihov nivo, pričati njihovim jezikom i onda im proizvoditi što više kognitivnih disonanci – to je zapravo bila i moja ideja“, dodaje.

Facebook entuzijasti

Entuzijasti okupljeni u Facebook grupama već godinama se trude razotkriti teorije zavjere i suzbiti fake news. Osim toga, kako kaže Daliborka Šeatović, jedna od osnivačica grupa Šr Slađana Velkov i Dnevna doza šarlatana, nastoje „stavljati na tapet one koji su vodili čitave horde u svojim ‘podvizima’“.

„Koncentrisani smo na ismijavanje, prvenstveno perjanica antivakcinalnog pokreta, pa onda ostalih pokreta nastalih širenjem teorija zavjere i antinaučnih stavova. Ismijavanje nije došlo samo od sebe, nego je nastalo kao rezultat višegodišnjih pokušaja razumnog pristupa datim pitanjima. Na kraju se sve završavalo kao čuvena anegdota o golubu i šahovskoj tabli, jer diskutovati s nerazumnim je kao igrati šah s golubom – koliko god da ste dobri, on će oboriti sve figure, unerediti se na tablu i šepuriti se kao pobjednik“, objašnjava Šeatović.

Trud im se ipak isplatio, pa su uspjeli ugasiti najveću antivakcinalnu grupu Dr Sladjana Velkov, koja je imala nekoliko desetina hiljada članova, a veliki broj administratora te grupe, kako kaže Šeatović, „više ne ordinira po Facebooku“.

Ukazuje kako postoje i brojne grupe i stranice čiji pokretači „ne misle da je ismijavanje rješenje, pa su se odlučili za strpljiv, edukativni pristup“. Okupili su veliki broj stručnjaka te su efikasne, objašnjava Šeatović, „sa ljudima koji su iz nekog razloga neodlučni ili su neupućeni, ali odgovore traže na pravim mjestima“.

„Sa onima čiji su stavovi unaprijed formirani u grupama ‘na suprotnoj strani’ to teško ide i ta skupina ljudi tu i dolazi da komentariše i bjesomučno širi sadržaje iz opskurnih, neprovjerenih i provjereno lažnih izvora“, napominje.

Daliborka Šeatović je nastavnica engleskog jezika i književnosti iz Nove Topole nedaleko Banje Luke. Mustafa Sejdinović piše filmske recenzije. Oboje se, svatko na svoj način i zajedno s drugim ljudima sličnih afiniteta, bore protiv obmanjujućih i/ili lažnih sadržaja koji se objavljuju na portalima i kruže društvenim mrežama. No, to nije jednostavan zadatak.

Dezinformatori imaju jak motiv

Podsjećajući kako „prosječan čovjek nije sklon udubljivanju u vijesti koje čita, odnosno ‘primiće’ se na sam naslov i dalje od njega neće mrdnuti“, Šeatović ukazuje kako će isti konzument medijskih sadržaja „na osnovu nekoliko riječi koje je pročitao, a iza kojih obavezno stoji uzvičnik ili ‘uvertira’ šokantno, ovo su krili od vas, o ovome mediji ćute biti u stanju da donese svoj sud i mišljenje“. Potom će ga, nastavlja, podijeliti s ostatkom čitalaca i komentatora, uz popratni komentar „obično potpaljive prirode“.

„I to dalje dijele njegovi pratioci geometrijskom progresijom, čime se dešava eksponencijalni rast širenja lažnih vijesti i manipulativnih sadržaja – veoma brzo i eksplozivno“, ukazuje Šeatović.

Tome će stati na put fact-checkers, raskrinkati sporne sadržaje i označiti ih. Međutim, dodaje Šeatović, ti sadržaji „i dalje stoje na društvenim mrežama“.

Dodatnim problemom Sejdinović smatra činjenicu da teoretičari zavjera i dezinformatori „imaju jak motiv i vjeruju u njega, jer smatraju da su otkrili jednostavnu istinu iza kompleksnog problema“.

„Zato su često glasniji i uporniji, jer u tu svoju jednostavnu istinu duboko vjeruju, pa čak i kad bi im neko uspješno dokazao da su u krivu“, konstatira i Sejdinović.

Problem nastaje kad se širenjem priče o navodnoj pogubnosti vakcinacije, a tome svjedočimo i s početkom cijepljenja protiv COVID-a 19, u pitanje dovedu ljudski životi. I kad takvoj atmosferi svojim objavama i tvrdnjama pridonose osobe iz javnog života, dakle ne samo popularni pjevači ili sportaši, jer je odavno ta priča prenesena i u područje politike. Neodgovorni pojedinci su, primjećuje Šeatović, „uvidjeli da je to odlično sredstvo za ubiranje poena i glasova“.

„Ono što još više zabrinjava je što takvi sve više izražavaju rasističke, fašističke i antisemitske stavove u čemu ih, naravno, i pristalice prate“, upozorava Šeatović.

Poplava spornih objava u vrijeme pandemije

S početkom pandemije povećan je broj spornih, manipulativnih, lažnih objava o korona virusa. Za Daliborku Šeatović poplava spornih objava u vrijeme pandemije COVID-a 19 nije iznenađenje. Naprotiv, dodaje, „iznenađenje bi bilo da se [poplava] nije desila“.

„Do te mjere su takve stvari uvriježene na društvenim mrežama da je čak moguće predvidjeti kakva vrsta lažnog sadržaja će se pojaviti, koji konkretan događaj će sadržati te vijesti, čak i ko će biti protagonisti istih“, navodi.

Objašnjava i kako živimo u svijetu u kom se malom čovjeku sve teže probijati kroz život, pri čemu sve veći jaz između siromašnih i bogatih dovodi do toga da se običan čovjek osjeća sve manje bitnim.

„Kad tome dodamo haos u kom se nalazi obrazovni i kompletan državni sistem koji je sve manje podsticajan u smislu razvoja kritičkog mišljenja, filozofije, nauke i za sveopšti napredak neophodnih faktora, dobijemo entropiju iz koje se jako teško izvući za kratak vremenski period ili za životni vijek“, ukazuje Šeatović. Pri tome će spomenuti mali čovjek „svoju zamišljenu nebitnost pokušati nadoknaditi tamo gdje je najsigurnije da će ga vidjeti i čuti, gdje će neko dati težinu njegovim riječima, gdje će s istomišljenicima stvoriti echo chamber“. I neminovno je, dodaje Šeatović, da će se „zatvoriti vrata te sobe svakom onom koji na bilo koji način tom čovjeku ukazuje da nije u pravu i da postoje neki zakoni prirode, hemijskih reakcija, fizičkih kretanja koji pobijaju tu njegovu teoriju“.

„Kada bi ta osoba prihvatila da se suoči s tim, značilo bi opet da je nebitna i da postoje stvari na koje zaista ne može da utiče i vraća se na početni položaj“, ukazuje Šeatović.

Sejdinović svemu dodaje još jednu dimenziju, a to je strah. Napominje kako su „ljudi u vremenima presedana uglavnom uplašeni što se manifestuje na razne načine“. Kao jedan od spomenutih načina navodi da ljudi u takvim situacijama „govore i sebi i drugima one stvari koje intuitivno izgledaju tačno“.

„Ljudskom mozgu je i inače teško prihvatiti velike posljedice bez da iza njih stoji neki veliki uzrok, te je stoga objašnjenje o velikoj zavjeri oko COVID-a 19 jedino logično – iz njihove perspektive. Tome svemu treba dodati i veliko nepovjerenje u autoritete, za šta su autoriteti, makar kod nas, sami krivi. U suštini, strah od nepoznatog i poljuljani autoriteti su više nego dovoljni sastojci za poplavu spornih objava“, smatra Sejdinović.

Kad su autoriteti u pitanju, Šeatović primjećuje i kako postoje oni koji su, uvjetno rečeno, prešli na tamnu stranu, odnosno „ljudi koji važe za školovane, koji nose kojekakve titule, članovi su akademske i naučne zajednice, ali smišljaju, pokreću i šire razne zavjere i manipulativne sadržaje“. Prema njenim riječima „rijetki su slučajevi iza kojih ne stoji nešto iz sfere populizma, političkog angažmana i finansijske koristi“.

„Školovan čovjek ne znači i obrazovan, titula nije uvijek garancija potkovanosti znanjem i prenošenjem istog, ponekad može biti i znak liječenja kompleksa. Ono što su takve ličnosti definitivno usavršile je podilaženje široj masi, osluškivanje javnog mnjenja i izbacivanje upravo onog što to javno mnjenje želi da čuje kao potvrdu već unaprijed kreiranih stavova o nečemu“, konstatira Šeatović.

Uloga društvenih mreža zasjenjena profitom

Ako je za popravljanje razine općeg znanja možda i kasno, kako građanima olakšati da prepoznaju lažne i manipulativne sadržaje u medijima i medijima, odnosno na društvenim mrežama? I moraju li se društvene mreže ozbiljnije pozabaviti antivakserskim, pseudonaučnim i ravnozemljaškim narativima ili teorijama zavjere (ako su već mogli da ukinu QAnon ili ugase profil Donalda Trumpa, doduše kad su već bili sigurni da odlazi)?

„Ne bih da zvučim apokaliptično, ali mislim da do nekih većih promjena na bolje u tom smislu neće skoro doći. Da li je ustvari uopšte više moguće zaustaviti te priče? Po mom skromnom mišljenju – teško“, odgovara Šeatović.

Obrazlažući odgovor navodi kako su „demokratija, tolerancija i sloboda govora kao pojmovi toliko razvodnjeni da su izgubili svaki smisao“, te dodaje da njihovo „trenutno značenje nema veze sa onim što bi zapravo trebalo da znače“. S druge strane, otežavajućim faktorom vidi i rad Facebook algoritama koji je u stanju da zabrani određeni lažni sadržaj na osnovu kombinacije određenih riječi, ali i sadržaj koji razotkriva taj lažni sadržaj jer se te iste riječi pojavljuju u njemu. Baš kao što ne prepoznaje ni ironiju i sarkazam.

„Naravno, tu je i (ne)postojanje dobre volje vlasnika društvenih mreža da nauštrb sopstvene zarade zalaze u neku veliku cenzuru na svojim platformama. Sve veće cenzure su se desile tek kad dođe do momenta ključanja, kad određenom mediju prijeti pad popularnosti i profita. Tad je šteta već gotovo nepopravljiva“, primjećuje Šeatović.

Da društvene mreže „imaju svu moć da zaustavljaju sve dezinformacije“, ali i da se prije nego što se COVID-pandemija dogodila „nisu bogzna trudile oko toga“, ukazuje i Sejdinović. Prema njemu, „liberalna ideologija i poštivanje klijenata ipak nisu mogli protiv toga da se neki njihovi klijenti uklanjaju jer šire dezinformacije“.

„Sad kad su vidjeli da COVID-teoretičari imaju mnogo zamaha i da su zapravo jako opasni u širenju svojih stavova, konačno su im stali na put. Sve je to pohvalno, no još uvijek mislim da može i jače i bolje od toga“, kaže Sejdinović.

Gotovo je nestvarno izgledala potraga Donalda Trumpa, ali i svih onih koji su nakon invazije na Capitol Hill bili primorani promijeniti kanal djelovanja i komunikacije, pa su uporno tražili adekvatnu zamjenu za Twitter, Facebook i druge platforme.

„Na prvi pogled i ne djeluje kao loša ideja – odlično, neka ih što manje ovdje, ali koliko je dobro da se ‘bez nadzora’ razvijaju te mreže. Ovako, na Facebooku recimo, postoji bar kakav-takav uvid u to na šta su realno spremni da urade fizički, ne samo u ono što pričaju jer vidimo da je situacija daleko od bezazlene“, zaključuje Šeatović.

Kad su u pitanju mediji, Sejdinović podsjeća na „zlatno novinarsko pravilo o tri izvora informacija“, što procjenjuje da bi mogao biti „gigantski početak […] jer kada pročitaš nešto sa najmanje tri izvora, imat ćeš jako dobru sliku i znat ćeš šta bi moglo biti tačno“. Sjajnom mu se čini i ideja da se zaobilaze portali koji samo kopiraju tekstove s drugih portala, jer tu nema nikakvih provjeravanja.

„Čak i kad se meni desila popularnost [u priči o promjeni naziva grupe Ravna Zemlja], vidio sam razne članke na raznim portalima prekopirane sa sajta koji mi se jedini i javio. To nije profesionalizam i opća javnost bi se trebala što više edukovati u tom smjeru – u provjeravanju informacija. I naravno: ne edukovati se na društvenim mrežama ili makar ne samo tu“, zaključuje Sejdinović.

Zamršeni krug dolaska do informacija

Strpljenje je jedna od ključnih osobina onih koji se upuštaju u borbi protiv teoretičara zavjere i dezinformatora u javnom prostoru. Potvrđuje to i Mustafa Sejdinović, priznajući da je puno puta, na putu do ostvarenja svoje „male diverzije“, htio ući u raspravu sa članovima grupe Ravna Zemlja.

„Nisam mogao vjerovati o kakvim deluzijama pričaju, no uspio sam da se suzdržim“, priznaje.

O tome kako dolazi do pravih informacija u praćenju djelovanja pojedinaca i grupa na društvenim mrežama, jer je i prije pandemije Facebook, na primjer, bio prepun grupa koje okupljaju ljude različitih pogleda na život i svijet – od antivaksera i ravnozemljaša, pa sve do ekstremista – ali i važnosti strpljivog praćenja ljudi i pojava, govori i Nermina Kuloglija, novinarka Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

„Postoje profili ili stranice pojedinaca ili grupa koji otvoreno dijele svoje sadržaje jer smatraju da je bitno da to ‘zajednica’ vidi. Međutim, prilikom prvog javljanja profili ili stranice grupa za vas postaju nedostižne jer vas blokiraju ili vam onemoguće pristup“, kaže Kuloglija, napominjući kako joj je „nekada zaista potrebno mnogo vremena, budući da se do nekih podataka ne može doći jednim klikom“.

Rad joj otežava i praksa brojnih pojedinaca da se na društvenim mrežama ne pojavljuju pod svojim imenom, pa uz problem identifikacije sve dobiva kompliciraniju dimenziju – iz te društvene sfere neophodno je saznanja prenijeti u javnost.

„Kao novinar ste dužni svakoj grupi i pojedincu da se javite i provjerite šta oni misle i imaju li neki komentar na saznanja koja ste skupili, a te osobe, iz mog iskustva, nisu voljne da komentarišu ono o čemu ih pitate. Putem tih profila najčešće ne dobijete odgovor, što onda podrazumijeva dodatan napor pri pronalasku tih osoba kada počinje novo traganje“, objašnjava Kuloglija zamršeni krug dolaska do informacija.

Osim na društvenim mrežama, brojne su i zatvorene grupe koje djeluju na aplikacijama za razmjenu poruka, kao što su Viber ili WhatsApp, i koje okupljaju ljude oko raznih tema i/ili najluđih teorija. Na pitanje zbog čega postoji nužda za okupljanjem u takvim grupama, Kuloglija odgovara kako to „potiče od potrebe za pripadnošću i razumijevanjem, te kreiranja prostoru u kome će se okupljati ljudi istih ili sličnih razmišljanja“. Prema njezinim riječima, „to svakako olakšava dolazak do informacija, ali i omogućava kreatorima lažnih informacija pronalazak lakše grupe“.

„Grupe koje promoviraju antivakcinaciju su ujedno bile i grupe u kojoj su se prvenstveno počele širiti dezinformacije i lažne vijesti o korona virusu, tako da je to jedan pokazatelj dolaska do ciljane publike određenog medija“, kaže Kuloglija.

Kada je riječ o Viber i WhatsApp grupama, iz njezinog i iskustva stručnjaka s kojima je razgovarala, ukazuje kako su „one kreirane prvenstveno za starije osobe“, a postojanje im promatra na isti način kao i postojanje grupa na Facebooku.

„U vrijeme fizičke distance i ograničenja koja su bila propisana tokom pandemije korona virusa, ovakve grupe su bile način zbližavanja i socijalizacije, pri čemu je izbor grupe kojoj pristupate najčešće takav da podupire vaše ranije stavove i razmišljanje“, zaključuje Kuloglija.

Tekst je dio projekta ‘Promoviranje medijske i informacijske pismenosti i jačanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu’, koji provode Fondacija Mediacentar i Albany Associates.