Nastavljamo prošlotjedni pregled najčešćih argumentacijskih pogrešaka ne bismo li osvijestili demagoške pokušaje političkih manipulatora da nas prevedu žedne preko vode. Ne do slobode, nego do fotelje, svoje, dakako. Ali, takvim nasrtajima na našu dobrodušnu spremnost da im povjerujemo nisu skloni samo političari već i mnogi majstori govorničkog zanata, poput stručnjaka za marketing ili odvjetnika.

Ah, kvragu, ovdje treba sasvim iskreno reći da i mi sami, a da toga često nismo niti svjesni, koristimo kvaziargumente pokušavajući navesti vodu, tj. sugovornika, na svoj mlin. Ono što nas, pritom, donekle abolira jest odsustvo predumišljaja. To, međutim, što nismo svjesni da nam “argumenti” uopće nisu argumenti, neće spriječiti njihov loš učinak. Svog sugovornika, a ponekad i same sebe, uspijemo zavesti.

Iznenađujuće mali broj ljudi razlikuje objašnjenje od argumenta. Dok objašnjenje tek pojašnjava i opisuje, argument mora imati dokaznu snagu. Reći, na primjer, da Vlada RH iskazuje ljubavno-utilitaristički odnos prema Katoličkoj crkvi u BiH (koja joj zahvalno uzvraća šaljući, s oltara, nedvosmisleno jasne upute vjernicima kako da popune glasačke listiće), jest zapažanje. Argument za takvu tvrdnju bilo bi navođenje financijskih izvještaja koji dokazuju kako hrvatska Vlada daruje svoju ljubavnicu putem programa koje Vladino povjerenstvo izabire na natječajima. Tako je 2019. godine tek nekoliko desetaka tisuća kuna, od ukupno malo preko šest milijuna namijenjenih kulturi, otišlo glazbenim školama, knjižnicama i događajima poput Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, a skoro četiri milijuna kuna Katoličkoj crkvi, a od 17 odobrenih projekata iz područja znanosti, pet je bilo crkvenih. I dok se mi, naivni, pitamo kakve veze Crkva uopće ima sa znanošću, HDZ zna.

Slavna smicalica

“Šta taj papak ima meni govoriti!” je siže slavne argumentacijske smicalice “ad hominem” (lat. prema čovjeku) kojom se obezvrjeđuju argumenti političkih oponenata obezvrjeđenjem njih samih. Temelji se na istoj ideji na kojoj se temelji i utjeha prijatelja, kad nas netko opanjkava, da nije važno što, nego tko govori. Hvala prijateljima, no je li to baš tako? Nije li, zapravo, puno važniji sadržaj riječi od toga tko ih izgovara budući da su zločinci sposobni govoriti istinu, a mudraci nisu lišeni krivih uvjerenja? Ovom “argumentu” političari pribjegavaju kad nisu sposobni osmisliti kvalitetan protuargument pa ne znaju što odgovoriti, ali znaju da šutnja znači poraz. Tada uvredom i diskreditacijom pokušavaju umanjiti značaj sugovornika, a time i njegovih riječi. Na takav je način predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS), Božo Ljubić, komentirajući vrlo razboritu izjavu Željka Komšića o komemorativnoj bleiburškoj misi u Sarajevu, rekao: “Pozivamo bošnjačke političke dužnosnike, a osobito bošnjačke članove Predsjedništva BiH, Komšića i Džaferovića, da se suzdrže od komentiranja pitanja za koja su u potpunosti nekompetentni, kao i da se suzdrže od vrijeđanja svetih vjerskih obreda i hrvatskog naroda u BiH.” Ovdje Ljubić kombinacijom dva podjednako lažna argumenta – ad hominem i zamjenom teza pokušava diskvalificirati legitimnog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, Željka Komšića, govoreći da je nekompetentan za ono što mu je u opisu posla te ga nazivajući bošnjačkim članom Predsjedništva koji vrijeđa svete vjerske obrede i hrvatski narod u BiH. Komšić, u svojoj izjavi, nije učinio nijedno od toga, ali zato Ljubić jest – uvrijedio je sve hrvatske glasače u BiH koji su svoje povjerenje dali Željku Komšiću, uvrijedio je njega osobno, njegovu političku funkciju, Bošnjake pa čak i smisao vjerskog obreda.

Ko laže…

Još jedna argumentacijska pogreška je takvo povezivanje pojmova po sličnosti koje sugerira da među njima postoji uzročno-posljedična veza, koje zapravo nema. Na primjer, uzrečicom “Tko laže, taj i krade” pokušava se upozoriti da lažljivac neće stati samo na neistini već se trebamo čuvati i ostalih nepravdi koje nam od njega prijete. Time se ujedno sugerira da postoji nužna veza između sklonosti varanju i sklonosti prisvajanju tuđih stvari. Takva veza često i postoji, vidljiva je, na primjer, kod mnogih političara, ali ona nije produkt uzročnosti. Nema nikakvog pokazatelja da bi lažljivost izazivala kradljivost i sasvim je zamisliv prevarant koji ne krade i lopov koji ne laže češće od ostalih ljudi.

Za kraj, spomenimo one dobroćudne naivce koji pokušavaju pomiriti posvađane sugovornike govoreći da je istina u sredini, čime stvaraju pogrešan dojam kako je istina stvar kompromisa. Iako im je namjera dobra, naprosto nisu u pravu. Istina nije nikakva pomirljiva sredina kakva funkcionira kad je riječ o djelovanju (zato što vrlina nije krajnost, nego prava mjera). Kad je, pak, riječ o istini, logička je greška pretpostaviti da postoji mogućnost trećeg suda između dvaju kontradiktornih sudova. Pa, iako to možda neće pomiriti posvađane sugovornike, treba reći da je jedan od njih nužno u krivu. Ponekad je, doduše, teško ustanoviti kriterij temeljem kojega bismo mogli pouzdano odrediti koji. Ali, naša nemogućnost određivanja ne znači da istina nije apsolutna, nego samo to da ju mi nismo u stanju apsolutno odrediti. Primjera radi, ako kažemo da neka vreća krumpira ima 5 kg, a naš sugovornik tvrdi da ima 6, istina nije da je vreća teška 5,5 kg, jel’?

I tako, na zadnjoj liniji obrane svojih uvjerenja, kad smo već iscrpili sve argumente i “argumente”, ali nismo uspjeli dokazati da smo u pravu, ostaje nam još zaigrati na osjećaje. Prilično je jasno da bi osjećaji teško mogli dokazati istinitost, ali ostavljaju snažan dojam. Kad nemamo racionalan argument, onome koji nas pita temeljem čega nešto tvrdimo, odgovorimo: “Osjećam da je tako.” Nije li to smiješno? Pozivanje na osjećaje je jednako dobar argument kao da uopće nismo ništa odgovorili. Osjećaji su važni, ali ne dokazuju ništa, jer dok mi osjećamo da je nešto istina, netko drugi osjeća da nije. Zato time samo opisujemo naš emotivni odnos prema nekoj tvrdnji ni na koji način ne dokazujući njenu istinitost.

Ovako nepokolebljivo racionalni, kritički ojačani pregledom najčešćih pogrešaka u argumentaciji, sad smo spremni za razotkrivanje političkih igara. Više nikad nećemo nasjesti na demagogiju.

Ili ipak hoćemo?