Afera “reket” pala je odavno u zaborav, Slobodna Bosna je platila cijenu novinarskog istraživanja i osuđena da plati naknadu štete trojici političkih lidera, ali priča je ponovno aktuelizirana

U nedavnoj tužiteljsko-policijskoj akciji u Bosni i Hercegovini, pod nazivom “Pravda”, među brojnim osumnjičenim licima navedeno je i ime bivše sutkinje Općinskog suda u Sarajevu, Lejle Fazlagić. Uz njeno ime spominju se i neke njene presude koje i nisu u neposrednoj vezi s kriminalom za koji se sada sumnjiči, ali su na svoj način indikativne. U te sporne je svrstana i presuda za klevetu protiv Slobodne Bosne.

Zašto ova presuda i nakon šest godina ima značaj zbog kojeg se spominje i danas? Osnovne informacije o njoj objavili su manje-više svi mediji u BiH u to vrijeme, ali i u susjednim državama…

“Dođeš s tašnom, šef će doć’ s tašnom…”

Ta je presuda privukla pažnju javnosti i tada i sada zbog najmanje dva razloga – zbog imena tužitelja, koji su tada (2009. godine) bili u međusobnoj političkoj ljubavi i uz to vodeći ljudi SDP-a BiH (Zlatko Lagumdžija, Željko Komšić i Damir Hadžić), i zbog, s druge strane, medija (Slobodna Bosna) i glavnog urednika (Senad Avdić). Ali važan je i kontekst u kojem se to sve odigrava.

Povod za ovu tužbu bila su dva teksta u magazinu koja su objavljena tokom 2009. godine. Prvi pod naslovom “SDP potresa korupcijski skandal”. Ukratko, jedan od trojice tužitelja (Damir Hadžić) u tim je tekstovima osumnjičen za reket jednog lokalnog biznismena i navodno traženje mita, dok su druga dvojica tužitelja i funkcionera označeni kao saučesnici. Ovaj slučaj navodnog traženja mita u to je vrijeme imao veliki publicitet u domaćim medijima pod imenom “afera reket”. Tužiteljstvo BiH je vodilo istražni postupak o toj aferi više od 16 mjeseci (od 2009. do 2011.) i onda je, tiho kao i mnogo puta prije i nakon toga, 2011. godine obustavljena istraga.

Tužilaštvo BiH tokom istrage nije “otkrilo” postojanje krivičnog djela u toj aferi. Ali Slobodna Bosna je u međuvremenu došla i do presretnutog snimka razgovora i dogovora glavnih aktera i objavila ga na svom YouTube kanalu. Snimak je zanimljiv po tome što se u njemu spominje dogovor kako će se realizirati taj “deal”: “… dođeš s tašnom, šef će doć’ s tašnom, uzme tašnu i doviđenja… Sutra zakazujemo Gradsko vijeće…”.

SB u mreži sudova i tužilaštava

Ovaj snimak, kao ni krivična prijava osobe od koje je tražen mito da bi “stvar bila brzo završena na Gradskom vijeću” nisu bili dovoljni, možda ni “zanimljivi” Tužilaštvu BiH za nastavak istrage. “Reket” pao u zaborav, Slobodna Bosna jedina platila cijenu novinarskog istraživanja i osuđena da plati naknadu štete trojici političkih lidera.

I kad je već riječ o našim tužilaštvima i o Slobodnoj Bosni, vrijedi se prisjetiti još jednog sličnog primjera koji zorno pokazuje odnos pravosuđa i medija u BiH. Kako je Slobodna Bosna često bila predmet parničnih postupaka za klevetu, najčešće zbog istraživanja kriminala koji tužilaštva nisu istraživala ili su predmete brzo “zatvarala”, što je na kraju dovelo i do ukidanja štampanog izdanja SB, ona je krajem prošle godine bila suočena s još jednom tužbom sličnog karaktera. To je bila tužba kantonalnog policijskog dužnosnika (Senadin Arapčić). Glavni urednik Senad Avdić i njegov branitelj, advokat Dražen Zubak, sudu su ponudili dokaze koji su trebali da potvrde osnovanost objavljenog teksta. Tužitelj je osporavao dokaze kao “tajne dokumente” i tražio objašnjenje –štaviše, sudsku istragu – o tome kako su njih dvojica došli do tih “tajnih dokumenata”.

Neočekivano, tad je na scenu stupilo Kantonalno tužilaštvo Sarajevo i  pokrenulo istragu protiv “nepoznate osobe” koja je glavnom uredniku magazina Senadu Avdiću i njegovom advokatu Draženu Zubaku dostavila dokaze koje su oni upotrijebili u parničnom postupku za naknadu štete zbog klevete. Uslijedile su brojne reakcije novinarske zajednice i otvoreno pismo glavnog urednika Slobodne Bosne glavnoj tužiteljici Dalidi Burzić. Senad Avdić je s pravom upozorio da niti on, ni njegov advokat, po zakonu, ne mogu biti saslušani kao svjedoci i nisu dužni odavati profesionalnu tajnu. Njegovo pismo zaslužuje još jedno čitanje kao obrazac kakav treba biti odnos novinara i povjerljivog izvora.

“Poznate i priznate javne ličnosti”

Vratimo se sada presudi iz 2011. koja se i danas spominje. Prema tužbi trojice lidera SDP-a, u prvom tekstu u Slobodnoj Bosni, koji je objavljen 15. oktobra 2009. pod naslovom “SDP potresa korupcijski skandal”, objavljena je porodična fotografija trojice tužitelja sa suprugama i malodobnom djecom snimljena tokom njihova odmora, ispod koje je stajao sljedeći potpis: “SDP-ov dream team… na krstarenju Mediteranom”. U sljedećem broju magazina (22. 10. 2009.), na naslovnoj strani, objavljen je naslov “Najveća korupcijska afera” i u naslovu ponovo imenovan jedan od trojice tužitelja (Damir Hadžić) kao akter koji je navodno “ucjenama tražio plaćanje mita od biznismena da bi dodijelio urbanističku dozvolu za gradnju”. U istom broju na pet strana objavljen je tekst u čijem su fokusu, prema tužbi, bila sva trojica funkcionera SDP-a, pri čemu se “isticalo da je ova partija ‘korupcionaška’ i da su tužitelji kao ličnosti skloni korupciji i kriminalu”. I uz ovaj prilog objavljene su slike tužitelja s njihovim porodicama, uključujući i malodobnu djecu.

Pod naslovom “Siromašni student Hadžić za nepunu deceniju stekao stanove u Sarajevu i Makarskoj, kuću, vikendicu, skupocjene automobile”, navedeno je, prema tužbi, “niz neistina u vezi sa imovinom jednog od tužitelja”. U tom tekstu se, prema tužbi, navodi i da je “tuženi novinar javnosti prikazao Hadžića kao kriminalca koji traži mito u ogromnom iznosu, iznoseći tvrdnju da to radi za partiju kojoj pripada, a potom i za vlastiti privatni interes čelnika SDP-a”.

U tužbi se navodi i da su “tužitelji poznate i priznate javne ličnosti” i da “uživaju ugled u domaćoj i međunarodnoj javnosti” te da su “povjerenje stekli savjesnim i odgovornim radom”. “Svojim načinom izvještavanja tuženi je tužitelje smišljeno i direktno označio kao kriminalce i ličnosti sklone korupciji i mitu, te je pokušao da omalovaži partiju SDP, predstavljajući je kao partiju korupcionaša…”

U tužbi je posebno istaknuto da su objavljeni tekstovi i fotografije “ugrozili sigurnost njihove djece”, te da su tužitelji zbog toga bili “frustrirani i patili”. U tužbi se navodi i da su tužitelji podnijeli zahtjev za objavljivanje ispravke neistinitih tekstova. Tuženi novinar se, navedeno je takođe u tužbi, javno ispričao zbog objavljivanja slika djece trojice dužnosnika, ali je, kaže se u tužbi, svojim dodatnim komentarom “omalovažio i samo izvinjenje”.

Skandalozni zaključci Suda

Šta je nakon toga uradio Sud (u ovom slučaju u osobi sutkinje Lejle Fazlagić)?

Nakon dokaznog postupka Sud je zaključio da je “tužbeni zahtjev osnovan” i da je “utvrđeno da je tuženi iznio neprovjerene tvrdnje”, “ne navodeći i ne personalizirajući izvore koje su koristili”. Sud je zaključio da “kada izvor nije personaliziran i jasno i decidno označen, ovaj sud ga ne može smatrati relevantnim”.

Sud je zaključio i da “u vrijeme objavljivanja ovih tekstova nije podnesena krivična prijava” i da je, “s obzirom na to da glavni urednik ne želi da oda svoje izvore, iznio neprovjerene tvrdnje, ne navodeći i ne personalizirajuću izvore koje su koristili”. Sud smatra da su u pitanju “neutemeljene tvrdnje koje u momentu izlaženja ovog tjednika nisu imale autentične dokaze”.

Dva su temeljna zaključka Suda u ovom slučaju bez pravnog uporišta. Prvi, ako “izvor nije personaliziran” ni informacije “nisu relevantne”(!). I, drugi, da navedene informacije (“tvrdnje”) u trenutku objavljivanja “nisu imale autentične dokaze”.

Kakve “autentične dokaze”? Da se u tom času vodi istraga protiv učesnika u “aferi reket”? Ovaj zaključak Suda nije tačan, jer je krivična prijava podnesena znatno prije i potom je pokrenuta istraga. U zaključku Suda jedino je tačno da je prvo saopštenje istražnih organa objavljeno tek nekoliko dana nakon objavljenog teksta u Slobodnoj Bosni. Ali, to nikako nije minus za novinu. Naprotiv.

S druge strane, Sud kao da nije ni vidio Zakon o zaštiti od klevete FBiH i njegov član 9. kojim se štiti pravo novinara na zaštitu povjerljivog izvora.

Tražeći “autentične dokaze”, odnosno službenu potvrdu o otvaranju istrage, Sud je u ovom slučaju postupio suprotno članu 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i standardima Evropskog suda i zauzeo stanovište da novinari i mediji ne mogu sami istraživati i objavljivati priče prije nego što su one javno potvrđene. Da je Sudu stalo do “autentičnih dokaza”, dozvolio bi (a ne zabranio!) da tuženi postavljaju pitanja jednom od tužitelja u ovom procesu (Hadžić) koji je tokom saslušanja sam izjavio da je već pozivan u Tužiteljstvo BiH da “u svojstvu svjedoka” da izjavu.

Sloboda medija i ograničavanje kritike

Mada ta presuda ima i niz drugih nedostataka, među najvažnije spada nekritičko i neutemeljeno isticanje i uvažavanje javnih ličnosti per se, što je i inače postalo skoro pa pravilo u sudskim postupcima u BiH (Dodikove tužbe u banjalučkom sudu, na primjer, ne dovode se nikad u pitanje).

I u ovom slučaju Sud je, suprotno stanovištu Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, štitio visoke javne, političke i državne dužnosnike i nije vodio računa o interesima javnosti i obavezi medija da bude u službi javnosti (str. 25). To je očigledno i po formulacijama u obrazloženju presude koje se odnose na ove visoke dužnosnike:

• “tužitelji su poznate i priznate javne ličnosti”; “uživaju ugled u domaćoj i međunarodnoj javnosti”; “povjerenje (su) stekli savjesnim i odgovornim radom”…
• “tuženi je… devalvirao njihov politički ugled i značaj”;
• “čime su diskriminisani kao rukovodioci SDP”…

Da li je zaštita javnih ličnosti zaista bila motivirana samo nekritičkim odnosom prema njima, ili su tu postojali i drugi motivi? Na osnovu informacija iz najnovije tužilačko-policijske akcije “Pravda” moglo bi se zaključiti i nešto drugo, ali to je predmet tek otvorene istrage Kantonalnog tužilaštva.

Preuzimanje slika s Facebooka

U ovoj presudi u oči pada i stav Suda o objavljenim porodičnim slikama na kojima se vide i djeca tužitelja. Općinski sud u Sarajevu je ocijenio da “tuženi nije nikad dobio saglasnost tužitelja da objavljuje porodične fotografije“, do kojih je “došao služeći se prevarama”. U najvećem dijelu tužbe i u obrazloženju presude Sud objašnjava da su objavljene slike izazvale “duševne boli zbog strahovanja za sigurnost njihove djece…”.

Objavljene fotografije su u stvari preuzete s FB stranica lidera SDP-a. Je li to krađa? O tome se vode rasprave i kod nas i u svijetu. Veliki je broj pristalica slobodnog preuzimanja fotografija, ali i protivnika. Ovi drugi ipak imaju jedan bitan argument manje – slike postavljene na otvorene profile i po vlastitoj želji vlasnika.

Bilo kako, i u ovom, kao i u drugim slučajevima, bitnije je etičko pitanje – objaviti ili ne objaviti slike djece i na kakav način. Najmanje što mediji mogu učiniti, ako već iz nekog razloga moraju objaviti takve fotografije, jeste da crnom trakom prekriju lica djece. Slobodna Bosna je to propustila.