Ovih dana su se u Zagrebu i Sarajevu održala dva događaja koji nisu bili formalno povezani, ali funkcioniraju u savršenom skladu, kao da su zamišljeni u paru kroz formu pitanja i odgovora. Naime, u Zagrebu je u Galeriji Nova pod vodstvom kustosice Davorke Perić otvorena izložba pod naslovom “Kad spomenici ožive”, posvećena devastiranim spomenicima antifašističkoj borbi i njihovoj reaktualizaciji u današnjem kontekstu. Revolucionarnost te izložbe, čiji najsnažniji eksponat predstavljaju ostaci minom raznesenog monumentalnog spomenika Stjepanu Filipoviću, koji je stajao pred njegovim rodnim Opuzenom, krije se u činjenici da je preko tri tisuće antifašističkih spomenika uništeno u Hrvatskoj devedesetih godina, da nitko za to nije odgovarao, iako su počinitelji često poznati u lokalnim zajednicama te da je mali broj spomenika obnovljen, ali isključivo zahvaljujući privatnim inicijativama ili udruzi antifašista. Bitno je napomenuti da izložba predstavlja dio procesa oživljavanja sjećanja na vrijednosti antifašističke borbe, koji je sve prisutniji kod brojnih znanstvenika, aktivista i istraživača, užasnutih aktualnim društvenim trenutkom i sveprisutnim historijskim revizionizmom.

Kako je riječ o procesu koji je gotovo jednako prisutan na cijelom postjugoslavenskom prostoru, logično je da se istovremeno počeo i javno manifestirati društveni odgovor na njega. Jedan od takvih odgovora je i koncert pod nazivom “Pjevamo borbene” organiziran na sarajevskim Vracama u sklopu Festivala ulične umjetnosti, koji je istovremeno privukao znatan broj ljudi, ali i iznova skrenuo pažnju na simboliku tamošnjeg partizanskog spomenika, njegovu ambijentalnost i vrijednosti koje su antifašisti zastupali. Ujedno takva vrsta događaja gotovo pa da posve točno odgovara na pitanje kako je to kad spomenici ožive. Posebno ako su i zamišljeni kao neka vrsta pozornice. Slična stvar događa se ovog ljeta i s Partizanskim grobljem u Mostaru, koje je nakon čišćenja, djelomičnog renoviranja i postavljanja reflektorske noćne rasvjete iznova postalo mjesto okupljanja, kako Mostaraca svih uzrasta, tako i brojnih turista koji tu dolaze, očarani prizorom.

Postoje samo dvije velike stvari iz povijesne baštine koje na potpuno ravnopravnim osnovama povezuju ove prostore. Jedna su stećci, ta čudesna baština kasnog srednjovjekovlja, koji su sačuvani uvjerljivo najviše na prostoru Bosne i Hercegovine, ali također i u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, a druga su monumentalni multifunkcionalni spomenici podignuti u čast antifašističke borbe. I stoga jedna od boljih stvari koja se ovim prostorima u posljednje vrijeme desila jest činjenica da su stećci 2016. godine upisani u zaštićenu svjetsku baštinu UNESCO-a, 22 lokaliteta u Bosni i Hercegovini, po tri u Srbiji i Crnoj Gori te dva u Hrvatskoj. Ovo vrijedi, neovisno o realnoj nebrizi za najveći dio tih lokaliteta, s obzirom na to da će se po logici stvari to morati u skoroj budućnosti promijeniti.

Iz istog razloga je šteta što nije usvojen raniji prijedlog hrvatskog povjesničara i tada veleposlanika u Parizu Ive Goldsteina da se također kao zajednička svjetska baština na listu UNESCO-a upišu najvažniji antifašistički spomenici s ovih prostora, što ne predstavlja prepreku da se taj projekt dodatno promisli i drugi put uspješno aplicira za taj status. To bi bilo važno iz više razloga. Jedan je što bi olakšalo njihovu revitalizaciju i daljnju brigu o njima, drugi što bi oni doista oživjeli, jer bi se u toj situaciji moralo promisliti o njihovoj ulozi u društvu u kontekstu današnjeg vremena, a treći zbog toga što bi takav čin nužno vratio vrijednosti za koje se ta borba zalagala u fokus, s jedne strane i činjenicu da su se jugoslavenski narodi zajedno borili za te vrijednosti, s druge strane. Uostalom, uvijek je bolje inzistirati na onome što nas spaja, umjesto na onome što nas razdvaja.

Tekst uz dozvolu prenosimo s portala Oslobođenje