Otkud potreba za naglašavanjem nacionalne pripadnosti naučnika? Sve dok neopipljivo nacionalno biće bude glavni predmet tekstova, izvještavanje o nauci bit će manjkavo

Mnogi bi, možda naivno, a možda i ne, htjeli ustvrditi kako je nauka apolitična, anacionalna, neutralna, neideološka tvorevina ljudskog uma i društva te da može biti neokaljana ideologijom i propagandom. Međutim, to je rijetko slučaj, s obzirom da i nauka potpada u nešto što možemo nazvati javni diskurs, premda je, nažalost, termin “diskurs” odveć često zloupotrijebljen, naročito u onom svom fukoovskom značenju.

Nažalost, rijetko možemo svjedočiti prisustvu nauke u domaćim medijima. Kada se to i desi, nauka i naučnici su stavljeni u kontekst etniciteta i slavljenja etniciteta, umjesto populariziranja i slavljenja nauke kao sredstva progresa društva. Već površan pregled naslova u domaćim medijima na temu nauke (ili znanosti) pokazuje kako se naučnici spominju tek u okviru sintagmi koje veličaju porijeklo, a svedene su na formule “naš čovjek/Bosanac/Hrvat/Srbin u… postigao…” čime se, na neki način, devalvira značenje naučno-istraživačkog rada tog čovjeka, jer ono postaje tek medijska kulisa predstave isticanja nacionalnog porijekla. Sve ostalo – naučni radovi, priznanja, društveni aktivizam naučnika takvim predstavljanjem postaju tek rezultat nacionalnosti. Etničko porijeklo naučnika, odnosno preciznije, nacionalnost, obično je naglašeno u samom naslovu teksta ili najavi priloga, a upravo su to one jake pozicije teksta ili priloga koje duboko djeluju na čitatelja/gledatelja.

Uspjeh naših u svijetu

Samo neki od takvih naslova su “Bosanac na Obaminoj listi najboljih naučnika” (prenijelo nekoliko medija), “Izumi Bosanca u Australiji pomjeraju granice nauke” (Al Jazeera Balkans), “Bosanac u Australiji istražuje svemir!” (Avaz), “Bosanac koji piše historiju” (op. a. inženjerstva, Radiosarajevo.ba), “Hrvatski naučnik sa troje kolega povećao učinkovitost sijalica” (Avaz), “Hrvatski naučnik otkrio da se geni i spontano stvaraju” (Klix), “Hrvatski naučnik: Za četiri godine liječićemo rak pluća od kojeg umire više od milion i po ljudi!” (ebrčko.net), “Ovo je Stefan Velja, srpski naučnik: Najmlađi belgijski vitez o kome priča svet” (prenijela Buka). Ovaj tip narativa ne zadržava se samo na naslovu: ovakvi tekstovi zapravo vrlo rijetko govore o samoj važnosti istraživanja, ne fokusiraju se na naučno-istraživački rad, već i u tekstu nastavljaju etablirati metanarative pripadnosti nekom “nacionalnom biću”, tj. “nacionalnom duhu”.

U isto vrijeme, ako pokušamo potražiti pridjev koji označava etnicitet uz riječ “naučnik” na nekom stranom mediju, naći ćemo vrlo malo članaka koji u naslovu i tekstu ističu državljanstvo ili nacionalnu pripadnost naučnika. Vrlo često se tzv. “žuta štampa” koristi ovakvim isticanjem etniciteta, poput ovog primjera iz Daily Maila: “A cancer cure in just one jab? British scientists say they have found the disease’s ‘Achilles heel’ paving the way for ‘revolutionary’ new treatments.” (Lijek za rak na dohvat ruke? Britanski naučnici kažu da su našli ‘Ahilovu petu’ bolesti i da su na tragu ‘revolucionarne’ nove terapije.) Jedan od rijetkih opravdanih primjera navođenja ovih atributa jeste onda kada se radi o takvim istraživanjima koja se ne sprovode u svim zemljama, što zbog nedostatka finansijskih sredstava, što zbog etičkih implikacija istraživanja. Upravo je to slučaj sa, primjerice, istraživanjima ljudskih embrionalnih stanica i editovanjem DNK ljudskih embrionalnih stanica, pošto je za takve eksperimente potrebno dobiti dozvolu odgovarajuće institucije. Jedan od takvih primjera navođenja atributa državljanstva je niz članaka koji izvještavaju kako je tim kojeg predvodi dr. Katie Niakan dobio dozvolu za rad na humanim embrionalnim stanicama. Naslov kojeg je imao Guardian glasio je “British researchers get green light to genetically modify human embryos” (Britanski istraživači dobili zeleno svjetlo da genetički modificiraju ljudske embrije), a Science je reagovao sa: “U.K. researcher receives permission to edit genes in human embryos”. (Istraživač iz Ujedinjenog Kraljevstva dobila dozvolu da edituje gene ljudskih embrija.) Međutim, u medijima država postnacionalnog identiteta rijetko, sem navedenih iznimnih slučajeva, ima potrebe za stavljanjem akcenta na nacionalni identitet pojedinca koji je uradio nešto iznimno na polju ljudske spoznaje, koja je, ne zaboravimo, univerzalna kategorija. Spoznaja može pripadati pojedincu, ali i cijelom čovječanstvu, tačnije: pojedincima koji su željni znanja, nipošto samo jednom malom fragmentu čovječanstva kakva je nacija.

Čiji je Tesla?

Upravo je to mjesto gdje se već nekoliko decenija lome koplja srpskih i hrvatskih tvoraca narativa o naciji: da li je Nikola Tesla srpski ili hrvatski naučnik. Na žalost i jednih i drugih, Tesla je mnogo više od pripadnosti naciji i potpuno je irelevantno da li je “srpski” ili “hrvatski”: ako bismo bili zajedljivi, rekli bismo da je bio američki, ali kako je nacionalnost kao dodatak vlastitoj imenici u ovom slučaju samo višak, tako je jasno da se na Teslu može referirati jedino u okvirima njegovog rada u oblasti inženjerstva i nauke, koji je imao globalne reperkusije.

Odakle potreba malih nacija, koje kao da su zastale u predmodernom dobu, za ovolikim naglašavanjem nacionalne pripadnosti ljudi koji se bave nečim što je iznad te pripadnosti? Kod medijskog izvještavanja o sportu jasno je zašto može postojati ovakva potreba za naglašavanjem: postoje nacionalne reprezentacije, sportisti predstavljaju svoje države, ali, u nauci i tehnologiji toga jednostavno ne može biti. Ovo je vjerovatno proizvod gotovo patetične i opsesivne težnje da se “nacionalno” prikaže kao organsko i tjelesno te stvori iluzija kako na makroskalama važnosti i ove male, slabe i siromašne države imaju neki utjecaj.

Pritom niko ne govori o tome kako isti ti prigodno i nasilno nacionalno obojeni naučnici i inženjeri obično nemaju veliku pomoć država ukoliko dolaze iz tzv. “matice” te se za svoja istraživanja oslanjaju uglavnom na inostrane fondove poput onih EU, dok se na one naučnike koji su silom prilika otišli u inozemstvo na školovanje ili bježeći od neugodnosti referira kao na “naše gore list” jedino u situacijama kada se treba okititi njihovim uspjehom. U svim ostalim slučajevima, oni su “mrska” dijaspora, ovjenčani svim onim stereotipima koji se odnose na dijasporu.

Kako bi se izbjeglo ovakvo unižavanje rada i uspjeha ovih ljudi, svodeći ga tek na pripadnost naciji, čime se obično između redova hoće implicirati kako “smo mi vrlo pametan i talentovan narod, to nam je u genima, ali nemamo mogućnosti da to pokažemo jer smo siromašni”, potrebno je da mediji profesionalnije pristupe izvještavanju o naučnim dostignućima. U takvom izvještavanju bez nacionalne ostrašćenosti, pažnja bi bila usmjerena na instituciju u kojoj naučnici rade (ispred koje institucije nastupaju), na smisao rada i metodu istraživanja te na moguće implikacije tog istraživanja u praksi.

Sve dok neko alegorijsko, neopipljivo nacionalno biće bude glavni predmet ovakvih tekstova i priloga, dotle će i izvještavanje o nauci iz ugla domaćih medija biti manjkavo, čak i u slučaju da se postigne frekventnost nauke kao teme u medijima.