Brojni autori, uključujući i autoricu ovog prikaza, godinama već ukazuju na raznorodne oblike pritisaka na medije i analiziraju načine na koje, prije svega politički akteri, ali i ekonomski moćnici pokušavaju kontrolirati javni prostor i manipulirati informacijama koje su u tom prostoru na raspolaganju građanima.
U tim analizama nerijetko se javljaju dvije nedostatnosti.
Jednu je korigovao Viktor Ivančić svojom knjigom „Poštena inteligencija: novinarstvo i duh kapitalipse“, ukazujući na neophodnost distinkcije između medija i novinarstva, odnosno na potrebu zaštite profesionalnih novinara, nerijetko čak i od medija u kojima oni nastoje raditi svoj posao u javnom interesu.
Drugu nedostatnost koriguje Aleksandra Krstić već samim naslovom knjige objavljene u izdanju Arhipelaga i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu: Aleksandra Krstić, „Rat protiv novinara: mehanizmi nasilja i političke kontrole nad medijima“, Arhipelag i FPN, 2025. Tim naslovom kontrolu, manipulaciju i nasilje, sasvim ispravno, definiše kao rat protiv novinara.
Upravo na tragu Ivančića, koji smatra da je ograničavanje prava i sloboda novinara, suštinski, ograničavanje prava javnosti da bude kvalitetno informisana, Aleksandra Krstić govori o mehanizmima slabljenja novinarstva sa svrhom kontrole javnog prostora.
Posebno važnom, u ovom kontekstu, čini se teza koja je „crvena nit“ ove knjige: da napadi na novinare nisu izolovani incidenti, nego dio šire političke strategije.
Naime, vlasti koje nastoje ostvariti monopol nad informacijama, a time i nad društvom, kao jednu od ključnih prepreka vide upravo novinare, koje nastoje delegitimirati, marginalizirati i zastrašivanjem ušutjeti.
Aleksandra Krstić empirijskim istraživanjem potvrđuje kako se rat protiv novinara vodi putem političkih poruka javnih zvaničnika, ali i drugih metoda poput ekonomskih pritisaka, SLAPP tužbi, prijetnji i nasilja.
Upravo u tom sistematiziranju metoda pritiska i „pokoravanja“ medija pod zajednički nazivnik rata protiv novinara leži jedna od vrijednosti ove knjige.
Autorica ih razmatra na meta-razini, pokazujući ne samo njihovu štetnost i posljedice, nego i agendu i strateško planiranje koje stoje iza njih i sistematski pristup u njihovoj provedbi.
Fizičko, verbalno, pravno i digitalno nasilje nad novinarima sistemski su atak na demokratiju i ljudska prava, uči nas ova knjiga, i kao takvi, problem su cijelog društva, a ne samo medijske zajednice.
Karakteristični su posebno za populističke, hibridne i autoritarne režime, pa je i suprotstavljanje tim oblicima nasilja zapravo građanska dužnost i čin otpora takvim režimima i njihovim represivnim praksama.
Pored empirijskog istraživanja, zasnovanog na analizi brojnih primjera i intervjuima sa sagovornicima koji su lučonoše slobodne riječi i kritike u Srbiji, poput nedavno preminulog Predraga Koraksića Koraksa, ova knjiga sadrži i respektabilan teorijski dio utemeljen na relevantnim i recentnim izvorima.
Ti izvori opisuju odnos i sukob između politike i medija u savremenom društvu i dobu.
U tom kontekstu, knjiga, odnosno njen teorijski dio, izuzetno je važan udžbenik za studente novinarstva zainteresirane za savremenu teoriju medija i za istraživanje narušenog balansa između moći medija i moći nad medijima.
Prije osamnaest godina britanski autor Jon Lloyd u svojoj je knjizi „Šta mediji rade našoj politici“ iznio prilično kontroverznu tezu kako su savremeni mediji od tradicionalnog čuvara demokratije postali zaseban centar moći koji često negativno utiče na političke procese i povjerenje građana u politiku.
Prema toj tezi, mediji su prestali biti korektiv političke moći, a postali samostalni kreatori političke agende koja nije nužno zasnovana na javnom interesu.
Aleksandra Krstić u knjizi „Rat protiv novinara“, odnosno u njenom teorijskom dijelu, restorira ideju novinarstva kao korektiva društva, odnosno medija kao pasa čuvara, watchdog, upozoravajući da je zaštita novinara i medijskih sloboda ključna za očuvanje demokratskog poretka u svakoj državi i društvu.
Ovo je posebno važna teza, ne samo u kontekstu dešavanja u Srbiji, kao „rodnom mjestu“ i ove knjige i njene autorice, nego i u globalnom kontekstu, odnosno u vremenu jačanja autoritarnih tendencija u brojnim državama, uključujući i one koje su nekad uzimane kao demokratski uzor, poput SAD.
Suprotno Lloydu, Aleksandra Krstić, ako i stavlja medije i novinarstvo u povlaštenu društvenu poziciju, ona to čini na način da između te povlaštenosti i odgovornosti stavlja znak jednakosti, smatrajući novinarstvo gotovo jedinim preostalim čuvarem demokratskih vrijednosti savremenog doba.
Dok se Lloyd pitao šta mediji rade politici, Krstić pita se šta je to politika uradila medijima i zašto je rat protiv novinara iskustvo mnogih od njih, u različitim dijelovima svijeta.
U konačnici, važno je podsjetiti da je autorica ove knjige i sama iskustveno prošla ono što u knjizi opisuje i istražuje.
Naime, u oktobru 2025. godine primila je email-poruke prijetećeg sadržaja, od korisnika naloga koji je prije toga upućivao i prijetnje profesorici Univerziteta u Novom Sadu Smiljani Milinkov.
Nezavisno udruženje novinara Srbije, kao i predstavnici akademske zajednice iz cijelog regiona Zapadnog Balkana, koji su potpisali pismo podrške profesorici Krstić, okarakterisali su te prijetnje ne samo kao pojedinačan incident, nego kao dio sistema pritiska koji cilja nezavisne medije i nastoji ušutkati angažovane intelektualce.
Zasigurno nije bilo lako i osobno biti izložen ratu protiv novinara, dok ga se istovremeno istražuje i objašnjava iz naučnog rakursa.
Aleksandra Krstić u tom je procesu zadržala znanstvenu objektivnost, istraživačku sistematičnost i, treba to reći, hladnu glavu i novinarsku neostrašćenost.
Stoga je ova knjiga ne samo primjer kako se kvalitetno piše u gotovo nemogućim uslovima, nego i kako se u tim uslovima i profesionalno radi i časno živi.
