Nasilje se ovdje njegovalo, hranilo, tovilo u svim njegovim oblicima. Krenuvši od ratova, preko agresije i genocida, slavljenja zločinaca, tetoviranja „heroja i junaka doba zlog“, pljački, kupovina za siću kompanija koje su nekoć bili svjetski giganti, preko izbacivanja ljudi iz stanova i svih vrsta otuđenja imovine, pa do spinovanja, laži, medijskih histerija, Pinkova, cajki, javne prostitucije,  ubistava, dilanja droge, jeftinog politikanstva, masovnog naoružavanja, što legalnog što ilegalnog, uopćeno enormne agresije na razum stanovništva koje živi u začaranom krugu, prelijevajući sliku društva u sopstvene porodice.

Nije bilo ni očekivati da jednog dana neće „pući“ tamo gdje smo najtanji, najosjetljiviji i gdje najviše boli: na našoj sopstvenoj djeci. Pustili smo lijepo da nam djecu oblikuju takvi, ma šta pustili, masovno učestvovali dičeći se takvim načinom života, podilazeći svim tim moćnicima i silnicima što su poharali ovaj prostor u toj mjeri da se danas društvo svelo na pojam svima omražene Zadruge. Ne znam ni kako ni zašto, samo čujem da je omražena, a ipak svi u njoj učestvuju. Neki direktno na programu, a neki podržavajući i glasajući za svoje favorite, ulažući desetine miliona maraka, dinara ili eura u njegovanje sadržaja.

Održavanje sistema

Djeca „vise“ na igricama, tiktokovima, youtubeovima, jer mame i tate moraju zaraditi sve te silne milione da bi se takav sistem održao. Moraju jer pristali su i očigledno se osjećaju komforno u takvom okruženju. Što bi rekao naš dobri pokojni Balaš, „sorry matori, nisu krivci primitivci, krivi smo mi, mi što smo ćutali“,

Nisu problem ni mreže ni igrice, to je valjda svakom samosvjesnom građaninu jasno, sve to postoji u cijelom svijetu; problem su dobra stara balkanska zatucanost i izvrtanje realnosti, a u cilju njegovanja primitivizma i samoubijeđenosti o nebeskoj pripadnosti, nadnaravnim sposobnostima naših voždova što se samoproglašavaju nacionalnim blagom. Šverceri i prostitutke nam naprosto trebaju da se osjećamo nadmoćnima, e-hej, brale, „vidi kakvog mi imamo“, „vidi baje“ – neka ga, naš je.

Neka nama naših ratnih zločinaca, oni su odslužili svoje pa ih treba rehabilitovati, i to direktno iz sektora kulture, to je nama naša katarza. Gledati svakodnevno osobe jeftinog uma, intelektualno potkapacitirane, što su se do prije trideset godina kupale u lavoru iza kuće, a danas ručavaju sa samim Papom od našeg novca i keze nam se sa televizijskih ekrana. Još jednom, sorry matori – naše!

A onda da ne bude malo, da sve bude još reprezentativnije nakon ubistva desetero mališana, počinju isplivavati  sveznajući „stručnjaci“ sa takvim prijedlozima da ti um stane, racio biva ubijen, ma upucan iz istog pištolja još nekoliko miliona puta dok molotovljevi kokteli gore po mrežama i medijima. Sve to, naravno, na pladnju podastrto djeci čije smo male umove toliko zasuli da smo ih već davno ubili.

Desetogodišnjak sjedi s telefonom u ruci i na TikToku gleda video podrške K. K.-u dok mu je mama na nadogradnji ekstenzija za nokte i kosu, svjesna da bez izgleda pornozvijezde ona nema nikakva izgleda u društvu, a tata se bavi onim poslovima poslije posla u lokalnom kafiću sa jaranima. Ove male u vrtićima tete uče kako izgraditi natjecateljski duh, one u školskim klupama kako smjestiti u produženi boravak, i ne daj Bože da dođu kući bez urađene zadaće, jer njihovi ruksaci postoje da bi se s vrata bacili u ćošak i ne bavili se više njima. Kad to već naprave, djeca idu na kompjutere i telefone do spavanja, očekujući novi krug već sutra.

Bez razgovora

Niko s njima nije razgovarao o tome šta su radili protekli dan, niko ih nije pitao kako su se osjećali, imaju li kakav problem, žele li možda nešto, a da to nije ajfon, tablet ili šta slično, jesu li išli u prirodu, na planinarenje, u park, uživali u „sitnicama“, radovali se bilo čemu, plakali zbog nečega; jesu li djeca danas uopće djeca ili mali slatki robotići od kojih zahtijevamo petice, da su sportaši, da sviraju, da idu na takmičenja, a zauzvrat ćemo im kupiti najnovije patike, najskuplju jaknu, jer to naša mala zlata zaslužuju. „Ma on/ona je meni zlatno dijete, ne radi ništa loše, hajde bogati, malo se djeca snimala i prepirala, moraju biti sve petice, on/ona je meni uspješan/na. Zlato mamino, vidi ga/je samo kako je divan/na, ne bi on/ona  ni mrava zgazio/la.“

O tome kako biti drugar, pomoći drugome, biti empatičan, biti čovjek, pružiti ljubav i saosjećanje, samo rijetki, nažalost, danas govore. O tome kakav smo primjer našoj djeci djelima, a ne riječima, iluzorno je govoriti. Danas se svi ograđuju, prebacuju odgovornost s jednih na druge, djecu nam treba odgajati psiholog ili produženi boravak, mi nikako, ne daj Bože, pa to je zaostala misao. Ovo je moderno vrijeme i zahtijeva druge prioritete, odgoj sigurno nije jedan od njih, jer ako to napraviš i odgajaš ga da bude suprotno od norme koju danas imamo, debelo si zglajzao i ostavljaš svoje dijete na nemilost čoporu vukova i hajduka koji će da ga/ju unesreće prvom i svakom drugom prilikom.

Onoga dana kad su nam kriminalci, ubice, zločinci i lopovi postali televizijski gosti i uzori jer su se „snašli“, a mi svoju djecu ostavili drugima da ih odgajaju trčeći za tim da se i mi „snađemo“ – završili smo s civilizacijskim napretkom naših potomaka, s njegovanjem porodičnih vrijednosti i s pružanjem ljubavi čovjeku. Izmasakrirali smo im umove – masakr je ono što nam vraćaju.

Iskreno saučešće porodicama nastradale djece, iskreno saučešće svima nama!