Moglo bi se činiti neprimjerenim pisati o pravu životinja na život, u kojem neće biti promatrane kroz objektiv lovačke puške, u vremenu u kojem su i ljudi svakodnevno promatrani kroz objektive vojnog naoružanja. No, sućut izazvana patnjom i stradanjem mnogih ljudi, od Ukrajinaca, Sirijaca i Afganistanaca do Palestinaca, neće biti manja ako istovremeno mislimo i na patnju životinja uzrokovanu našim postupcima, jer patnja je uvijek patnja, a zločin koji ju uzrokuje, uvijek zločin, bilo da se radi o ljudima ili o životinjama. Nedostatak empatije prema životinjama često je produkt uvriježenog stava o ljudskoj superiornosti nadahnutoj i osnaženoj antropocentrizmom. On nam od prvih dana usađuje osjećaj da su samo ljudi vrijedni našeg moralnog obzira te da pogreške samo prema njima zaslužuju moralnu osudu i zakonsku kaznu. U osnovi je uvijek poriv jačega da tlači slabijega.
Iscrtati metu na grudima
Kakav je osjećaj satima obilaziti šumu tragajući za životinjom, pratiti njeno kretanje, namjestiti čeku, mirno i gotovo nepokretno promatrati svaki njen korak nadajući se da te neće zamijetiti niti osjetiti tvoj miris i onda, kad se dovoljno približi, gledajući ju kroz optiku lovačke puške, iscrtati metu na grudima ili čelu te povući prst, koji mirno čeka pravi trenutak na obaraču? Sve je, do tog trenutka, igra nadmudrivanja, taktiziranje, potreba da životinji, ali i samima sebi pokažemo vlastitu moć i dokažemo lovačko umijeće. No, časak kasnije na zemlji leži mrtvo tijelo ukočenog pogleda, bez daha, otvorenih ustiju iz kojih se cijedi krv. Samo još njegova toplina svjedoči da je bilo živo. Što tada, u tom trenutku, osjeća lovac? Je li sretan, ponosan na svoju nadmoć? Osjeća li uzbuđenje uslijed neposrednog doživljaja smrti i drhti li još satima nakon toga?
Bi li oni koje lov uzbuđuje i veseli bili jednako uzbuđeni, radosni i željni sudjelovanja u tom “sportu” ukoliko bi bili s druge strane nišana? Bi li, primjerice, bili voljni sudjelovati u igri u kojoj bi ih naoružan čovjek lovio, a oni ga taktiziranjem pokušali nadmudriti i tako pokazati vlastitu sposobnost preživljavanja oružanog napada? To bi već bilo nešto zanimljivije od natjecanja u kojem svi sudionici unaprijed znaju pobjednika. To bi bilo i hrabro za razliku od nasrtaja na životinju, kojeg sebi opravdavamo svojim prirodnim nagonom za lovom. Ovo je opravdanje ionako loše budući da smo vremenom naučili kontrolirati naše nagone pa, ako kad smo gladni ne kopamo po tuđim torbama nastojeći pronaći hranu koje u našoj torbi nažalost nema i ako ne naskakujemo na svaku ženu ili muškarca jer osjećamo seksualnu želju, onda ovaj nagon nije i ne bi smio biti iznimka.
Davno, dok se hrana, odjeća i obuća nisu kupovali u trgovačkim centrima, lov je bio legitiman dio borbe za opstanak. Danas, kad uzgajamo životinje u svrhu ljudske prehrane, a za odjeću, obuću, pokrivače i šatore imamo na raspolaganju tkanine od biljnih vlakana, vune pa čak i umjetnih materijala, lov se čini nepotrebnim ostatkom prošlosti. Životinjama koje žive u divljini ionako škodimo do te mjere da su mnoge među njima već zakonom zaštićene ugrožene vrste poput risa, vuka i medvjeda.
Sve je protiv njih
Zagađivanjem zraka, voda i tla, širenjem gradova sve bržom i obuhvatnijom urbanizacijom, izgradnjom prometnica, krčenjem šuma i sličnim aktivnostima mijenjamo životne uvjete u prirodnim staništima. Nepregledan je niz čovjekovih aktivnosti od kojih niti jedna ne ide životinjama u prilog. Ali, lovci pomažu životinjama hraneći ih i brinući o njima tijekom zime, reći će svaki član lovačkog društva. Osim toga, pomažemo održanju ravnoteže među pojedinim vrstama izlovom onih životinja koje su se do te mjere namnožile da svojom brojnošću ugrožavaju ostale. Za izlov svake vrste postoji točno određeno doba u godini, ne lovimo životinje u vrijeme parenja, niti kad se brinu za mladunce, dodat će. I što bi uopće bio problem ako tu i tamo ubijemo poneku jedinku, ukoliko pazimo da time ne dovedemo u opasnost opstanak vrste, pitat će. Zakon to ne zabranjuje, lov i ribolov su dozvoljene aktivnosti koje smo, pomalo neobično, klasificirali kao sportske. I ne bismo mnogo pogriješili kad bismo primijetili kako je vrlo licemjerno zgražati se nad usmrćivanjem životinja, ukoliko nismo vegetarijanci ili vegani, jer kupovanjem mesa potičemo ubijanje. To što ne ubijemo životinju svojom rukom, ne mijenja puno na stvari. Pa niti čovjeka koji bi naručio nečije ubojstvo, a ne bi ga osobno izvršio, ne bismo oslobodili moralne niti zakonske krivnje, nego osudili i kaznili jednako ili čak i više od pukog izvršitelja.
Ponekad lov pokušavaju opravdati tradicijom govoreći kako je to običaj naslijeđen od naših starih, da su lovačku pušku i sam interes za bavljenje lovom naslijedili od očeva i djedova, kako ga doživljavaju važnim dijelom svog identiteta i tradicije koju treba očuvati. Dodaju kako tijekom zajedničkog lova ili ribolova nastaju mnoga odana prijateljstva. Mnogi ističu i kako ih boravak u prirodi, pogotovo pecanje uz rijeku ili more, smiruje i pomaže da poslože svoje misli i osjete pripadnost prirodnom svijetu, koju smo životom u gradu odavno zaboravili. Osim toga, lov i ribolov su važne gospodarske djelatnosti koje zapošljavaju velik broj ljudi i ostvaruju značajne prihode pa bi zabranom takvih aktivnosti, propale industrije prerade ribe i mesa divljači, kao i industrija proizvodnje lovne i ribolovne opreme i lovni turizam. No, boravak u prirodi ne mora završiti ubijanjem, traganje i praćenje životinja može završiti i njihovim snimanjem na isti način kao što je foto safari već odavno nadvladao nekadašnji safari turizam.
Ima li, na kraju krajeva, ikoji argument koji bi mogao opravdati ubijanje, osim samoobrane i preživljavanja? Nama od divljih životinja ne prijeti nikakva opasnost koju s lakoćom ne bismo mogli otkloniti, a naše preživljavanje ne ovisi o prehrani njihovim mesom. Svi ostali razlozi poput tradicije, druženja, osobnog užitka, zabave, sporta, rekreacije, zarade, gastronomskog užitka u okusu mesa divljači i slično, naprosto nisu dovoljni u odnosu na pravo životinje da živi. Zato ohrabruje vijest kako je početkom februara Vlada Federacije BiH, na prijedlog nadležnih federalnih ministarstva i dva sarajevska fakulteta (Poljoprivredno-prehrambenog i Veterinarskog) formirala Stručni savjet i Interventni tim kojima će zadatak biti preventivno djelovanje na način da prepoznaju situacije u kojima životinjama prijeti opasnost od ljudi te ih spriječe, kao i štetu koju bi životinje mogle prouzročiti ljudima (na primjer, kad vukovi zakolju stado ovaca, medvjedi se približe apartmanskom naselju i slično).
“Lovac guši u sebi dragocjeni osjećaj sućuti. Malo je vjerojatno da postoji lovac koji barem jedanput nije bio dirnut sućuti prema svojoj žrtvi, a koji odmah zatim nije pokušao odbaciti taj osjećaj kao slabost… To stalno moralno samoubojstvo vrhunsko je zlo lovstva.” (Lav Nikolajevič Tolstoj)
