Novinari u Kašmiru rade u sve zatvorenijem medijskom prostoru, obilježenom stalnim digitalnim i fizičkim nadzorom, pritiscima sigurnosnih struktura i rastućom autocenzurom. Kako piše Tech Policy Press, nadzorne tehnologije u ovoj regiji više nisu samo sigurnosni alat, nego dio šire infrastrukture kontrole koja oblikuje svakodnevni život, javni govor i novinarski rad.
Kašmir, regija koja je decenijama obilježena teritorijalnim sporovima, militarizacijom i političkim tenzijama, ušao je u novu fazu nakon 2019. godine, kada je vlada premijera Narendre Modija ukinula njegov ograničeni ustavni autonomni status. Od tada su, prema navodima iz teksta, kontrolne tačke, patrole i prisustvo sigurnosnih snaga sve više dopunjeni biometrijskim sistemima, mrežama nadzornih kamera, kontrolom telekomunikacija i širim okvirima upravljanja podacima.
Za novinare takvo okruženje znači da izvještavanje iz Kašmira više ne uključuje samo fizičke rizike, nego i stalne digitalne prijetnje. Telefoni mogu biti pregledani na kontrolnim tačkama, komunikacija sa izvorima postaje rizična, a objave na društvenim mrežama mogu izazvati policijske pozive, pravne posljedice ili dodatni nadzor. Sagovornici Tech Policy Pressa opisuju prostor u kojem se granica između online i offline nadzora gotovo briše.
U razgovoru za Tech Policy Press, novinar iz Kašmira koji je govorio pod pseudonimom Shakeen Ahmed opisao je svakodnevicu u kojoj, kako kaže, privatnost praktično ne postoji. Prema njegovom svjedočenju, građani mogu biti zaustavljeni i prisiljeni da otključaju telefone, dok se poruke, fotografije, historija pretraživanja i kontakti mogu pregledati bez stvarne zaštite privatnosti.
Nadzor nije ograničen samo na individualne uređaje. U tekstu se opisuju mreže kontrolnih tačaka, obavezna instalacija kamera u javnim institucijama, školama, prodavnicama i na raskrsnicama, kao i praćenje kretanja kroz aerodromske i granične procedure. Posebno se ukazuje na upotrebu dronova, nadzor telekomunikacija i mogućnost provjere podataka o pozivima, što dodatno povećava osjećaj stalne kontrole.
Takav sistem posebno pogađa novinarske izvore. Ljudi koji su ranije bili spremni govoriti o kršenjima prava, sigurnosnim praksama ili svakodnevnim problemima sada sve češće odbijaju javno govoriti ili traže potpunu anonimnost. Novinari zbog toga teže dolaze do informacija, a urednici i medijske kuće izbjegavaju objavljivanje tekstova koji bi mogli izazvati reakciju vlasti ili sigurnosnih struktura.
Prema svjedočenju iz teksta, autocenzura je postala uobičajena praksa. Priče koje bi u drugim okolnostima bile objavljene često se zaustavljaju na uredničkom stolu, ne nužno zbog nedostatka dokaza, nego zbog straha od zatvaranja medija, policijskih poziva, sudskih postupaka ili drugih oblika pritiska. Mladi novinari zbog toga sve češće odustaju od profesije već na početku karijere.
Posebno zabrinjava utjecaj nadzora na društvene mreže i javnu komunikaciju. Građani izbjegavaju komentarisati političke teme, sukob, ljudska prava i rad sigurnosnih snaga. Čak se i privatne poruke pišu opreznije, a stari postovi brišu kako ne bi postali povod za probleme. Time nadzor ne djeluje samo kroz direktnu represiju, nego i kroz unutrašnju disciplinu: ljudi sami počinju ograničavati ono što govore, dijele i misle.
Tech Policy Press ukazuje i na nadzor vjerskih i društvenih prostora. Prema navodima sagovornika, imami i vjerski predstavnici pozivaju se na razgovore u policijske stanice i vojne kampove, dok se od lokalnih zajednica traže različiti podaci o džamijama i osobama koje njima upravljaju. Time se prostori koji su tradicionalno služili kao mjesta zajednice, razgovora i podrške pretvaraju u prostore nelagode i straha.
U tekstu se ističe i da pravni okvir dodatno otežava novinarski rad. Indijski Zakon o zaštiti digitalnih ličnih podataka iz 2023. godine formalno je predstavljen kao okvir za zaštitu podataka, ali kritičari upozoravaju da državi ostavlja široka ovlaštenja za pristup i obradu podataka, dok građanima i novinarima pruža ograničene mogućnosti zaštite. Za novinare u Kašmiru to znači dodatni rizik pri korištenju ličnih podataka, citata i informacija dobijenih od izvora.
Slučaj Kašmira pokazuje kako nadzorne tehnologije mogu promijeniti samu prirodu novinarstva. Kada se telefoni, društvene mreže, kretanje, izvori i javni prostori stalno nadziru, novinari ne gube samo sigurnost nego i osnovne uslove za rad: povjerenje izvora, slobodu komunikacije i mogućnost da istražuju teme od javnog interesa.
Zato pitanje nadzora u Kašmiru nije samo tehnološko ili sigurnosno pitanje. Ono se direktno tiče slobode medija, prava na privatnost, slobode izražavanja i prava javnosti da zna šta se događa u jednoj od najkontrolisanijih regija svijeta.
Izvor: Tech Policy Press
