Stari, umorni, vickasti Žižek

Predvidljivo je i zamorno gledati kako poznati intelektualac započinje svoje glavno predavanje otrcanim citatom Antonija Gramscija: „Stari svijet umire, a novi se ne može roditi; u tom međurazdoblju pojavljuje se mnoštvo simptoma morbidnosti.” Tjeskoba nastupa kada shvatite zašto to radi. Za intelektualnu superzvijezdu, figure klasika služe tek kao scenski ukrasi za njegovu izvedbu, dijalektički čin balansiranja koji je već godinama izuzetno tražen među publikom.

Naoružan svojim prepoznatljivim slovenskim naglaskom i ekscentričnim humorom, Slavoj Žižek pronalazi ideologiju posvuda: u holivudskim blockbusterima i u dizajnu zapadnih toaleta. No postoje dobri razlozi za vjerovanje da bi se na slikovitom rimskom groblju u Testacciju Antonio Gramsci okretao u grobu kada bi vidio kako Žižek postupa s njegovim nasljeđem.

Čini se da je Žižek odavno prestao njegovati reputaciju marginalne figure, svojevrsnog modernog Diogena u bačvi. Danas je uspješan intelektualac, rado viđen u najuglednijim akademskim institucijama i koncertnim dvoranama. Živi i radi između Londona, Ljubljane i SAD-a, zarađujući pozamašne honorare za svoje govore i knjige, koje se produciraju gotovo kao na pokretnoj traci, pokatkada i po dvije godišnje. Uživa status globalne zvijezde, a njegov se život očito razlikuje od života prosječnog istraživača u zapadnoj akademskoj zajednici (s nesigurnom vizom, skromnom stipendijom i kratkoročnim ugovorom).

Kada se Slavoj Žižek na jednom od svojih pop-performansa postavi uz bok Karlu Marxu i Antoniju Gramsciju te započne dekonstruirati njihove klasične koncepte, važno je prisjetiti se iz koje su pozicije i u čijem interesu klasici govorili. Upravo to razdoblje interregnuma o kojem je Gramsci pisao bilo je doba raspadajuće hegemonije, vrijeme radikalnih političkih izazova. Usred zastrašujućih kriza i polarizacije 1920-ih, Gramsci je izabrao borbu protiv fašizma Benita Mussolinija. Nije otišao u Moskvu i tokom najopasnijeg razdoblja počeo je organizirati podzemni otpor kod kuće, u Italiji. Stavio je vlastiti život na kocku, baš kao i hiljade drugih talijanskih komunista. Poznata rečenica fašističkog tužitelja na Gramscijevom suđenju 1928. godine ušla je u povijest: „Moramo onemogućiti da ovaj mozak radi narednih 20 godina.”

U zatvoru je Gramsci zadobio čitav niz teških bolesti i posljednje godine zatočeništva proveo je u bolnici. Formalno je pušten na slobodu 21. aprila 1937. godine, ali je već bio preslab da napusti rimsku kliniku. Šest dana kasnije, Antonio Gramsci umro je od moždanog krvarenja. Iza sebe je ostavio svoje legendarne “Zatvorske bilježnice”, pokušaj da se shvati poraz radničkih pokreta u Evropi i pronađe nova strategija emancipacije kroz klasnu analizu. Godinama nakon njegove smrti, njegove su ideje ušle u glavni tok različitih područja akademskog istraživanja i postale nezaobilazna alatka u arsenalu i lijevih i desnih političkih snaga.

Stoljeće kasnije, u novom dobu globalne nestabilnosti, živa superzvijezda Slavoj Žižek koristi citate Gramscija i Marxa tek kao „ljevičarski začin” militarističkoj retorici evropske vladajuće klase.

Kasni Žižek za kraj vremena

Šta Žižek danas predstavlja javnosti? Njegovi javni govori i tekstovi iz razdoblja 2022-2026. izgrađeni su oko ideje odbrane Evrope kao glavnog bastiona slobode i nasljeđa prosvjetiteljstva. Prema slovenskom filozofu, jedino Evropa danas posjeduje potencijal za istinski univerzalnu emancipaciju, a ta je uloga predodređena njenim jedinstvenim povijesnim iskustvom:

„Postoji duboka sličnost između Trumpovih napada na trojstvo environmentalizma, političke korektnosti i LGBT+ prava te sukoba između Rusije i Europe. Treba postaviti jednostavno pitanje: Koja civilizacija danas u potpunosti utjelovljuje trojstvo koje Trump napada? Samo jedna: evropska civilizacija, kao najnoviji oblik prosvjetiteljstva.”

Prema Žižeku, savremeni svijet uopšte ne napreduje, nego se kreće prema najstrašnijoj od prijetnji – kraju svijeta. I upravo sada Evropljani moraju „povući revolucionarnu kočnicu za nuždu”. Žižek se oslanja na metaforu koju je uveo Walter Benjamin, koji je živio u ekstremnim okolnostima i bio prisiljen bježati od nacizma. Njemački intelektualac preispitao je marksistički postulat prema kojem su revolucije „lokomotive povijesti”. U njegovoj interpretaciji, istinski emancipatorski čin događa se upravo u trenutku kada „putnici” pokušavaju zaustaviti kretanje prema katastrofi. Katastrofa je sustigla Benjamina upravo na granici Iberijskog poluotoka 1940. godine – suočen s prijetnjom deportacije u Francusku pod nacističkom okupacijom, počinio je samoubojstvo.

U naše vrijeme glavne su brige ponor klimatske krize, prijetnja novog globalnog rata, novi autoritarni režimi i umjetna inteligencija. Međutim, Slavoj Žižek ne nudi nikakva rješenja u antikapitalističkom duhu. S jedne strane, izjavljuje da mu se, kao univerzalisti, ne sviđa svijet različitih „civilizacija” s njihovim vlastitim skupovima vrijednosti i pravilima života. Još od vremena migracijske krize 2015-2016, Žižek je često govorio, u svom karakterističnom triksterskom stilu, o pravima žena u islamu i islamskoj kulturi uopšte – te su izjave izazvale valove protukritika.

Žižek je temu islama pretvorio u oružje protiv svojih „lijevo-liberalnih” protivnika, optužujući ih da izdaju ideale prosvjetiteljstva zarad multikulturalne tolerancije. Filozof tvrdi da mu se ne sviđa teorijska postavka iz djela Samuela Huntingtona – promatrati takav svijet različitih „civilizacija” kao prirodni poredak stvari koji treba prihvatiti.

S druge strane, sam Žižek izričito poziva da jedna od tih „civilizacija”, Evropa (predstavljena kroz EU), stekne suverenitet. Prema Žižeku, samo evropski suveren može donijeti istinsko svjetlo napretka svijetu, dok on pritom za 180 stepeni okreće nagovještaje „antikolonijalne borbe” iz drugih regija:

„Novi blokovi moći koji nastaju diljem svijeta samo su verzije novog fašizma – pomislite samo na osovinu Rusija – Iran – Venezuela. Evropa bi ovdje trebala biti iznimka: jedino mjesto vjernosti emancipatorskom prosvjetiteljstvu.”

Teško je ne primijetiti da Žižek u svojim najnovijim govorima i tekstovima izražava agresivnu eurocentričnu poziciju kakvu smo navikli slušati od političke klase u EU. Često to čini potpuno istim terminima i istim argumentima. Skandalozni intelektualac odbacuje poziciju antiimperijalističkog internacionalizma i svoje lijeve protivnike podrugljivo naziva „mirotvorčekima” („peaceniks”). Taj je pogrdni izraz stekao popularnost u SAD-u tokom prosvjeda protiv Vijetnamskog rata i od tada ga aktivno koriste ratnohuškački jastrebovi.

Žižek je svoj najnoviji glavni govor održao upravo u zgradi u Rimu gdje je prije gotovo 70 godina stvorena prethodnica Evropske unije. Cijeli patos teksta „EVROPSKA UNIJA, SEDAMDESET GODINA POSLIJE” bio je vezan upravo uz taj datum. Odlomak za odlomkom, slovenski je filozof čupao citate iz različitih konteksta, bacao ih u zrak, primjenjivao na njih svoju pop-dijalektiku i vraćao ih publici. Njegova omiljena metafora kastracije trebala bi objasniti odnos desnih populista prema današnjoj Evropi: oni plaše evropsko biračko tijelo idejom da Stari kontinent gubi svoju vitalnu mušku snagu suočavajući se sa „autsajderima” – migrantima i manjinama. Šta nam daje ta triksterska vježba iz frojdizma? Kako nam pomaže razumjeti velike krize – ratove, klimatsku krizu ili krizu troškova života?

Prije jednog stoljeća Gramsci je pisao o krizi buržoaske hegemonije, koja otvara prostor i za proletersku revoluciju i za fašizam. Žižek u svojim govorima i tekstovima posljednjih godina iz te jednačine izbacuje proletersku revoluciju, zadržava fašizam (koji tumači na prilično osebujan način) i dodaje „prijetnju religijskog fundamentalizma”. Takva manipulacija omogućuje Žižeku da sugerira kako se Rusija i Kina kreću prema fašizmu (ili su već stigle do njega), te da narodi Bliskog istoka teško mogu polagati pravo na istinske revolucionarne projekte, jer su stisnuti u zagrljaju svojih nacionalno-konzervativnih, religijskih režima. O velikim državama koje kombiniraju nacionalnu ideologiju s projektima ekonomskog razvoja Žižek govori ovako:

„Dakle, glavne opcije danas su: ostaci Fukuyamina sna, izravni religijski fundamentalizam i posebno ono što ne mogu drukčije nego nazvati umjereno autoritarnim mekim fašizmom: tržišni kapitalizam kombiniran sa snažnom državnom mobilizirajućom nacionalističkom ideologijom radi održavanja društvene kohezije – pomislite na Modijevu Indiju.”

Autor smatra da sile u usponu poput Irana, Kine i Rusije lažno poistovjećuju same sebe s antikolonijalnom borbom. Prema Žižeku, njihov alternativni prijedlog predstavlja univerzalizam drukčijeg tipa. Takav u kojem različiti „političko-teološki načini života” mogu mirno bivati u uzajamnoj interakciji.

Tako se „religijski fundamentalisti” nalaze u istoj skupini s „mekim fašistima”: Talibane, Rusiju, Indiju, Kinu, Sjevernu Koreju i Iran povezuje činjenica da se, kroz usta svojih službenih predstavnika, nazivaju borcima protiv američkog imperijalizma i kolonijalizma. U svojim najnovijim člancima i esejima Žižek dosljedno protura ideju da autoritarni režimi žele riješiti svoje unutarnje probleme koristeći sliku vanjskog neprijatelja. Što se tiče Latinske Amerike i Afrike, slovenski filozof čak odbija razmatrati ih kao regije u kojima bi mogla započeti istinska borba za univerzalnu emancipaciju.

Novi svjetonazor Slavoja Žižeka suočava se s očitom protivrječnošću. Kapitalizam je bio i ostao sistem globalne nejednakosti između zemalja i regija. Šta učiniti s činjenicom da je Kina doslovno bila britanska kolonija, a Iran se vrlo dugo borio za pravo da vodi neovisnu politiku i kontrolira vlastite resurse? Šta Žižek misli o globalnoj ekonomiji u kojoj postoje očito ovisne zemlje i očito one koje su stoljećima iskorištavale tu ovisnost?

Iako na razini retorike slovenski intelektualac promiče ideju univerzalizma, njegov se politički prijedlog svodi na suprotno – logiku isključivanja i partikularizma. Posebna „civilizacija” Evrope može iznova podbacivati na svom povijesnom putu: u kolonijalizmu, u fašizmu, u svojoj nesposobnosti da riješi ključne probleme i prevlada globalnu nejednakost. Ipak, ta ista imaginarna Evropa iznova dobiva novu priliku, zadržavajući svoju staru mesijansku ulogu, zahvaljujući svom „posebnom” povijesnom iskustvu i nasljeđu prosvjetiteljstva.

Žižek i Rusija

Žižekov intelektualni neuspjeh postaje još očitiji kada se pobliže promotri ruski materijal koji nam je bliži. Oslanjajući se na demofobni koncept homo putinus, Žižek očito izjednačava ono što se događa u Rusiji s onim što govore Putin i njegovi dužnosnici, birajući citate iz ozloglašenih govora Putina, kremaljskog ideologa Haričeva ili bivšeg guvernera Kalinjingradske oblasti Alihanova. Prema Žižekovu viđenju, današnji put Rusije određen je ideologijom euroazijanizma i tradicionalizma, koju zemlji nameću funkcioneri zaduženi za tu ideologiju. Ljudi u zemlji moraju biti spremni na masovno samopožrtvovanje radi države.

Suprotno onome što govori Žižek, ponavljajući klišeje zapadnih kremljologa, ruska vladajuća klasa prilično je složen sistem unutar kojeg se sukobljavaju različite interesne skupine; ona nimalo ne nalikuje klubu obožavatelja Aleksandra Dugina. Štaviše, rusko društvo vjerojatno uopšte ne mari za radikalno konzervativne ideje.

Imamo sve razloge reći da fantazije ideološkog bloka Predsjedničke administracije i stvarno rusko društvo prebivaju na različitim planetama. Sociološka analiza (i kvalitativna i kvantitativna) pokazuje da Rusija nije zemlja u kojoj je Dugin pobijedio. Savremena Rusija je depolitizirano tržišno društvo. To je zemlja s jednom od najviših razina ekonomske nejednakosti u svijetu, gdje je neoliberalni kult osobnog uspjeha doveden do krajnosti. To je društvo u kojem cvjeta industrija „infopoduzetništva” i osobnih trenera.

Koja ideja zapravo dominira u Rusiji? Izvući se iz ekonomskih teškoća i dužničkog ropstva vlastitim snagama. Upravo je to motivacija ogromnog broja onih koji trenutno ubijaju i ginu na bojištima u Ukrajini. Brojna svjedočanstva – pritužbe i prosvjedi, videoporuke obitelji vojnih osoba, pa čak i naširoko raspravljani dokumentarni film novinarke Anastasije Trofimove – pokazuju zbunjenost oko ciljeva rata koja postoji i među samim sudionicima rata. Tokom svih godina takozvane Specijalne vojne operacije (SVO), nije bilo redova pred vojnim uredima, a ugovorna vojska popunjava se prvenstveno kroz dosad nezabilježene novčane isplate.

Umjesto analize ruskog društva, Žižek, poput stotina drugih zapadnih komentatora, svoju analizu ruske ideologije gradi na prikladnim citatima pojedinih predstavnika ruske elite.

U svom govoru u Rimu Žižek sasvim ozbiljno analizira ruski „popis zemalja koje nameću destruktivne neoliberalne stavove” i smatra to pokazateljem ideološke bliskosti Rusije sa Sjevernom Korejom i Talibanima:

„Države na ovom popisu sada su službeno označene kao ‘neprijateljske države’ jer ne dijele ‘tradicionalne ruske duhovne i moralne vrijednosti’ – ovdje nema govora o multipolarnom svijetu; neprijatelj ste Rusije jednostavno ako ne dijelite njezine vrijednosti.”

No činjenica je da taj popis od 49 zemalja gotovo u potpunosti preslikava jedan drugi popis, onaj „neprijateljskih zemalja” (jedina razlika jest što Slovačka i Mađarska nisu prisutne na drugom popisu). Oba su popisa povezana s ruskim ekonomskim ograničenjima i politikom protusankcija: trenutno je protiv Ruske Federacije uveden rekordan broj sankcija u povijesti sankcija, više od dvadeset i šest hiljada (ostavljajući Iran daleko iza sebe na drugom mjestu). Ti su popisi prije svega dio ruske ekonomske politike.

Još jedna od Žižekovih omiljenih tropa postala je analogija između Rusije i Izraela. On tvrdi da obje države negiraju postojanje etničkih skupina (u prvom slučaju Ukrajinaca, u drugom Palestinaca).

Vrijedi ovdje prigovoriti da, unatoč ratnim zločinima i bujicama ksenofobne retorike usmjerene protiv Ukrajinaca iz ruske propagande i od samog Putina, to očito nije dovoljno da bi se Rusija i Izrael izjednačili kao države.

U Ruskoj Federaciji vidimo autoritarni državni aparat koji učvršćuje i reproducira golemu ekonomsku nejednakost između regija, istodobno asimilirajući lokalne narode i kulture. Ipak, još uvijek govorimo o multietničkoj federaciji koja uključuje 21 nacionalnu republiku, a to je samo po sebi oduvijek imalo materijalni učinak na Rusiju i moglo bi još igrati političku ulogu u budućnosti.

U slučaju Izraela govorimo o etnokratskoj državi koja je, i na papiru i u praksi, već uspostavila sistem teškog apartheida na svom teritoriju.

Šta treba učiniti? Od eurocentrizma prema internacionalizmu

Na kraju svog govora u Rimu slovenski filozof naposljetku skicira sliku budućnosti: ako je prije 150 godina bauk komunizma kružio Evropom i dok su ga sve političke snage pokušavale uloviti, danas je taj bauk sama Evropa. Svaka „civilizacija” pronalazi razloge da okrivi evropski kontinent za sve nevolje čovječanstva. Tako Žižek u svojoj viziji budućnosti komunistički projekt zamjenjuje idejom Evropske unije, koja već postoji kao činjenica u materijalnom svijetu. Neko će za tu Evropu morati ne samo živjeti nego i umrijeti, što Žižek priziva koristeći klišeizirane fraze koje odjekuju retorikom izvjesnih evropskih funkcionera. Uloga Ukrajine u Evropi svodi se na vojno-utilitarnu funkciju:

„Pozicija EU-a trebala bi biti bezuvjetna podrška Ukrajini čak i uz rizik rata s Rusijom; padom Ukrajine Evropa ostaje osakaćena. Ukrajina nije daleko i nije nešto što se Evrope ne tiče; ona je ključna evropska ispostava.”

Iako Slavoj Žižek u retorici zadržava svoj ljevičarski patos, pa čak i glasno predlaže „odcjepljenje od glavnog leša liberalne demokracije”. Iza toga ne stoje nikakve alternativne ideje, osim psihoterapijskog poziva Evropi da se „prestane bojati same sebe”.

Nastavljajući spekulativnu metaforu, moglo bi se reći da upravo sada taj „leš demokracije” polako prelazi u stanje zombija. Postoje svi razlozi za vjerovanje da će bez alternativnih prijedloga EU sve dublje tonuti u ponor kriza, kombinirajući rastuću društvenu nejednakost s mjerama štednje te nudeći evropskoj srednjoj klasi i najsiromašnijim slojevima priliku da poboljšaju svoj položaj radeći za vojno-industrijski kompleks.

Žižek, koji toliko voli analizirati paradokse, čini se da je propustio glavni: njegov pasivni politički prijedlog bolno podsjeća na ono što Vladimir Putin radi s Rusijom. Ispada da se te putanje presijecaju ne samo na socioekonomskom nego i na ideološkom planu, prema kojem u svijetu postoji izuzetna civilizacija suočena s posebnom povijesnom misijom. Putin i Dugin tako vide Rusiju, a Žižek tako vidi Evropu.

Sami Evropljani, zemlje Globalnog juga i cijeli svijet imaju potpuno opravdane razloge da ne vole pa čak i da mrze Evropu. Pred nama je svijet koji je Evropa izgradila sa nasljeđem evropskih kolonijalnih carstava, svjetskih ratova, novih i starih genocida, ekstraktivizma i goleme strukturne nejednakosti u globalnoj trgovini i proizvodnji.

Žižek se rutinski žali da tržišna ekonomija ne može koordinirati globalne krize i zahtijeva djelovanje EU-a. No istodobno ne podsjeća da su stvarni pokušaji koordinacije ekonomije na načelima jednakosti na međunarodnoj razini povijesno dolazili iz zemalja Drugog i Trećeg svijeta. Posljednji ozbiljan pokušaj takve koordinacije bio je projekt Novog međunarodnog ekonomskog poretka (NIEO).

Projekt su aktivno promovirale zemlje Pokreta nesvrstanih na platformama UN-a tokom 1970-ih. Pod sloganom „trgovina, a ne pomoć”, Globalni jug zahtijevao je bezuvjetni suverenitet nad vlastitim prirodnim resursima i mehanizme za kontrolu transnacionalnih korporacija, kao i jamstva za prenos tehnologije, kako bi mogao razvijati vlastitu industriju i izaći iz sistemske ovisnosti. Ideološki temelj NIEO-a bile su ideje teoretičara zavisnosti i neomarksista, poput Raúla Prebischa i Samira Amina.

Taj projekt nije bio puka „pričaonica”, bio je vrhunac borbe perifernih zemalja koje su se još 1960-ih organizirale u politički blok „Skupina 77” i prisilile zemlje centra na sistemski dijalog. Zahvaljujući pritisku tog bloka, uloga Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) značajno je porasla. To je bila prva globalna platforma koja je otvoreno branila interese zemalja u razvoju. Sam mehanizam nejednake razmjene bio je opisan toliko precizno da i danas ostaje temelj dekolonijalne ekonomske kritike. Danas nasljeđe tog projekta živi u novim inicijativama.

Dužnička kriza i neoliberalna reakcija 1980-ih pokopale su projekt u njegovoj aktivnoj fazi: umjesto pravedne koordinacije, zemlje periferije dobile su programe strukturnog prilagođavanja pod strogim uvjetima MMF-a. Međunarodne finansijske institucije prisilile su zemlje da uklone trgovinske barijere i provedu masovnu privatizaciju. Neoklasična paradigma, sa svojom dogmom „slobodnog tržišta” i Rikardovom teorijom komparativne prednosti, pomogla je da se opravda odustajanje perifernih zemalja od vlastite industrijalizacije. Ti su stavovi dugo vremena bili apsolutni ekonomski mainstream.

Žižek je također agresivno nastrojen prema bloku BRICS-a. Bez upadanja u njegovu idealizaciju ili pretjerivanja njegove važnosti, mora se priznati da zemlje BRICS-a danas igraju mnogo veću ulogu u globalnoj ekonomiji nego EU. Boriti se protiv te stvarnosti slično je borbi protiv vjetrenjača. Ali ako sam BRICS nije alternativa, gdje bismo je danas trebali tražiti, posebno Evropljani?

Sam slovenski intelektualac hvali španjolskog premijera Pedra Sáncheza kao odgovornijeg vođu kada odbija podržati  vojnu invaziju Irana od strane SAD-a i Izraela. Međutim, upečatljiva razlika između Sánchezove politike i Žižekovih prijedloga upravo je u tome što prvi gradi mostove između Evrope i Globalnog juga te čak promiče suradnju među samim zemljama Juga.

Tokom svog nedavnog posjeta Kini, Sánchez je održao govor u kojem je izjavio da multipolarni svijet nije prijetnja, nego objektivna stvarnost u kojoj sada živimo. Istodobno, multipolarnost ne smije skliznuti u haos saverenog egoizma i pravo jačega. Ona se mora oslanjati na multilateralizam, sistem funkcionalnih multilateralnih sporazuma. Sánchez inzistira da regionalna središta moći moraju biti dio globalnih institucija (prvenstveno UN-a), gdje je moguće uravnotežiti interese svih zemalja na načelima jednakosti. Pravi cilj multipolarnosti jest ponovno pokretanje i demokratizacija međunarodnog prava.

Doslovno nekoliko dana nakon povratka iz Azije, Sánchez je u Barceloni otvorio veliki kongres lijevih snaga „Globalna progresivna mobilizacija”, okupivši ključne vođe Globalnog juga i lijevog centra. Praktična agenda foruma bila je posvećena upravo velikim institucionalnim projektima. Predsjednica Meksika Claudia Sheinbaum razvija projekt koji bi omogućio preusmjeravanje vojnih proračuna država prema okolišu. Lula da Silva zalaže se za uvođenje globalnog poreza na ultrabogate. Španjolska vlada iznosi plan demokratske kontrole digitalnih monopola.

Danas pokušaje globalnog proguravanja progresivne politike poduzimaju zemlje i regije koje su u analitici slovenskog intelektualca kategorizirane kao beznadne ili čak „neprijateljske”, osobito ako pogledamo golemi uspjeh Kine u energetskoj tranziciji. Ipak, sam Slavoj Žižek odbija raspravljati o globalnoj progresivnoj suradnji. Još je indikativnija činjenica da filozof izbjegava bilo kakvu suštinsku kritiku same Evrope. Njegova pozicija, iako izgleda radikalno, zapravo je iznenađujuće blagonaklona prema evropskim elitama i ne govori nam ništa o najvažnijim društvenim proturječnostima.

***

Slavoj Žižek ima poznatu, prostačku i politički nekorektnu šalu o tome kako u srednjovjekovnoj Rusiji mongolski ratnik siluje rusku seljanku i prisiljava njezina muža da mu drži testise kako se ne bi zaprašili. Nakon što ratnik odjaše, žena kroz suze promatra kako njezin suprug odjednom likuje. Zašto? Zato što je sabotirao naredbu i pustio da se Mongolovi testisi prekriju prašinom. Seljak je tu sitnu neposlušnost doživio kao pobjedu. Tom je anegdotom Žižek ilustrirao djelovanje savremenih kritičkih intelektualaca. Oni se bave manjim simboličkim subverzijama koje ne predstavljaju nikakvu stvarnu prijetnju sistemu. Nikada im čak ni ne padne na pamet da bi mogli „odrezati jaja” onima na vlasti.

Možda bi superzvijezda ljevičarske filozofije i svi njegovi simpatizeri trebali razmisliti o tome da dijalektička metoda gubi svoj smisao ako se iz nje ukloni kritika kapitalizma i zamijeni eshatologijom pomiješanom sa šovinističkim narativima. Ako Slavoj Žižek tako samouvjereno papagajski ponavlja retoriku evropskih birokrata, kakvu onda ulogu on sam danas igra u onoj prostačkoj šali? (Vladimir Metelkin, september; prevod Nomad)

Izrael, država s posebnim potrebama

Da li je Izrael spreman za samostalnost? Da li bi istinska suverenost bila dobra za njega? Tokom poslednjih nekoliko godina pokazalo se da ne bi valjalo da on bude suveren, izvesno ne pod sadašnjim vođstvom, a ni pod nekim drugim. Dosta je bilo praznih fraza: suvereni Izrael je zemlja van kontrole, opasan po sebe i svoju okolinu.

Mi nikada nismo bili sasvim suvereni. Pitanje je da li zemlja ove veličine i pretenzija to uopšte može biti. U poslednjih nekoliko meseci Izraelcima je predočen nepobitan dokaz da je njihova zemlja daleko od samostalnosti, i to je dobro. Kraj rata u Gazi, Libanu i Iranu nametnut im je jednim jedinim telefonskim pozivom. Svako ko se dičio samostalnošću te države morao je da proguta svoj stid i povređeni ponos.

Istina je izbila na videlo: postoje pitanja o kojima Izrael ne odlučuje. Među njima su čak i pitanja koja se suštinski tiču ove države i njene vojske. Jedna od najdrskijih zemalja na svetu, koja se oglušuje o odluke međunarodne zajednice i savete prijatelja, bila je prinuđena da prizna, ako ne i da prihvati, ograničenja svoje moći. I to ju je spaslo.

Zamislimo suvereni Izrael, bez oslonca na Sjedinjene Države ili neku drugu zemlju, koji je zaista gospodar svoje sudbine. Rat u Gazi bi se nastavio, a s njim i masovno proterivanje i etničko čišćenje svih stanovnika Pojasa. Ubijanje bi bilo još varvarskije, bilo bi 700 a ne 70 hiljada mrtvih, a preživeli bi bili proterani.

Zamislimo da se niko ne suprotstavlja Izraelu. Naše vlasti bi dovele hiljade naseljenika u Gazu. Zbog toga bi bile spremne da odustanu od onih nekoliko farmi na Zapadnoj obali zauzetih posle pogroma palestinskih seljaka. To je vizija većine članova izraelske vlade. Teško je zamisliti ozbiljniji otpor ovoj viziji. Isto tako je teško zamisliti da bi Benjamin Netanjahu sprečio te mere kada se ima u vidu premijerova politička i lična situacija. A Izraelske odbrambene snage sprovodile bi sve to poslušno i sa elanom.

Zamislimo Liban sa takvim Izraelom. Stigli bismo do Bejruta. Razaranje bi bilo potpuno i izraelska vojska bi ubrzano napredovala ka severu. Ništa je ne bi zaustavilo. Naseljenici iz Gaze bi poslali svoje sinove da zauzimaju farme po opustošenom jugu Libana. Zašto ne zauzeti ceo Liban? Ko sme da se suprotstavi širenju Izraela?

Američki ambasador u Izraelu Majk Hakabi će prisustvovati svečanosti osnivanja prvog izraelskog naselja u Libanu, što je put ka ostvarivanju njegove vizije Velikog Izraela od Eufrata do Nila. Zamislimo suvereni Izrael u Iranu. Rat traje beskrajno i oružje sudnjeg dana je spremno za dejstvo.

Suvereni Izrael je nezaustavljiv. Za koga je to dobro ako ne računamo ludake s krajnje desnice? Ostali će zahvaliti bogu i njegovom predstavniku na zemlji Donaldu Trumpu što je trenutno zaustavio Izrael na tri fronta.

Lepo je govoriti o suverenosti. I deca žele da odrastu i postanu samostalna. Ali postoje deca s posebnim potrebama koja ne mogu voditi samostalan život, za koju je to prokletstvo. Takav je Izrael. Kad bi prestao da bude zavisan od svoje dadilje Sjedinjenih Država, dogodila bi se veća katastrofa od onih koje je već navukao na sebe. Žudnja za moći i pohlepa za teritorijama, megalomanija koja ga navodi da veruje da može i sme da radi šta god hoće u regionu, bahatost i omalovažavanje suseda i implicitno uverenje da je skoro svaki Izraelac pripadnik izabranog naroda nisu osobine koje se smeju ostaviti bez nadzora. To su posebne potrebe.

Država čiji način razmišljanja osciluje između paranoje i megalomanije, koja pod svakim kamenom traži i nalazi egzistencijalnu pretnju, koja veruje da je vojna moć rešenje za svaki problem i nikada ne preuzima odgovornost za svoje postupke već uvek krivi druge, ne može biti samostalna država. Budimo iskreni: kada bi Izrael bio još manje suveren nego što je sada, situacija bi bila neuporedivo bolja. (Gideon Levy, Haaretz, za Peščanik prevela Slavica Miletić)

Azija pokazuje Evropi šta znači strategija

Zamah ambiciozne klimatske politike u Evropi čini se da je oslabio. Zelene stranke gube podršku, dok konzervativne i desno-populističke snage dobijaju na uticaju. „Vrhunac zelenog“ bio je naslov nedavnog članka Ernsta Hillebrandta — i izazvao je veliku pažnju. Ali njegova dijagnoza ostaje nepotpuna. Dok Evropa ulazi u fazu zelenog razočarenja, u istočnoj i jugoistočnoj Aziji odvija se potpuno drugačija dinamika. U zemljama poput Japana, Južne Koreje, Vijetnama i Kine, klimatske promjene već su dugo shvaćene kao ključni izazov — ali istovremeno i kao poluga rasta, tehnološkog razvoja i konkurentnosti.

Stanovništvo u regiji duboko je svjesno rizika koje donose klimatske promjene. U istraživanjima, političke i poslovne elite redovno ih rangiraju kao najveću prijetnju — ispred nezaposlenosti i geopolitičkih napetosti. Prema istraživanju „Southeast Asia Climate Outlook 2024“, gotovo 60 posto ispitanika očekuje da će klimatske promjene značajno utjecati na njihov život u narednoj deceniji, dok se oko tri četvrtine brine za sigurnost hrane. U Južnoj Koreji, 85 posto stanovništva klimatske promjene smatra ozbiljnom prijetnjom — isto misli 81 posto ljudi u Japanu i više od 90 posto na Filipinima — znatno više nego u mnogim evropskim zemljama.

Dio dugoročne strategije

U cijeloj regiji, klimatske promjene se vide kao stvarna prijetnja prosperitetu, sigurnosti i budućim mogućnostima. Ta svijest oblikuje političke prioritete i ekonomske strategije — s jasnoćom koju je Evropa u međuvremenu izgubila.

Ova dinamika najvidljivija je u Kini, gdje je klimatski prihvatljiv rast dio dugoročne industrijske strategije. Nijedna druga ekonomija ne povezuje ulaganja u zelene tehnologije tako direktno s geopolitičkim ambicijama i ekonomskom modernizacijom. Industrijska politika pruža presudne poticaje putem dugoročnih subvencija, kreditnih programa i planskih ciklusa.

Rezultat: danas se oko 80 posto solarnih modula u svijetu proizvodi u Kini; za baterije ta brojka prelazi 60 posto. Istovremeno, kineski proizvođači automobila poput BYD-a, Geelyja i SAIC-a probijaju se na međunarodna tržišta i prestižu zapadne konkurente u prodaji, izvozu i inovacijskim ciklusima. U 2024. godini, Kina je prvi put izvezla više električnih automobila nego Njemačka i Japan zajedno.

Šta vrijede ambiciozni ciljevi ako se dovode u pitanje iz sedmice u sedmicu?

Ovaj sektor jasno pokazuje šta Evropi nedostaje: dosljednost i povjerenje u vlastitu strategiju. Posvećenost koju Kina pokazuje od 2000-ih nekada je postojala i u Evropi — što potvrđuju Evropski zeleni dogovor i planirana zabrana motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Ali kakvog smisla imaju ambiciozne politike ako se stalno politički preispituju? Kada državne inicijative nailaze na skepsu među industrijskim liderima, a javni diskurs oblikuje „kulturni rat“ desnice, koji brzinu, buku motora i miris benzina prodaje kao osjećaj slobode — duboko rodno kodiran, i to vrlo jasno.

Zamah se vidi i izvan Kine. Južna Koreja ulaže milijarde u vodonične tehnologije i cirkularnu ekonomiju, dok Japan povezuje klimatsku politiku s tehnološkim inovacijama — od energetske efikasnosti do digitalizacije elektroenergetske mreže.

Obje zemlje pokazuju da klimatska politika može ići ruku pod ruku s očuvanjem industrijskog primata. Kompanije poput Hyundaija, SK-a i LG Energy Solution postavljaju globalne standarde u baterijama i vodoničnim gorivim ćelijama, dok Mitsubishi i Panasonic, naprimjer, postavljaju standarde u efikasnosti i kontrolnim tehnologijama.

To pokazuje kako se industrijalizirane zemlje mogu pozicionirati i uz i protiv Kine: priznaju kinesku dominaciju u određenim lancima vrijednosti, ali ciljaju segmente u kojima Peking još nije ostvario potpunu nadmoć.

Zemlje u razvoju, poput Vijetnama i Indonezije, također vide zeleni rast kao dio svoje razvojne strategije. U Vijetnamu, „Partnerstvo za pravednu energetsku tranziciju“ podržava reformu energetske infrastrukture kako bi privukla industrije budućnosti poput proizvodnje poluprovodnika i podatkovnih centara. Indonezija povezuje svoju zelenu industrijsku politiku s sirovinskim suverenitetom: nikl i boksit mogu se izvoziti samo ako su prerađeni u zemlji — npr. u baterije i solarne komponente.

Ljudi, države i kompanije u Aziji razumjeli su da klimatska politika znači – osigurati budućnost.

Koliko god to bilo tačno, nužno je priznati i nedostatke. Ekspanzija obnovljivih izvora energije odvija se paralelno sa uporno visokom potrošnjom uglja kako bi se zadovoljila rastuća energetska potražnja. Taj brzi rast ostavlja ogroman ekološki trag — od smoga i zagađenja vazduha do nestašica vode.

Primjer Vijetnama — slučaj Formosa Ha Tinh — pokazao je kolike mogu biti ekološke i društvene cijene modernizacije: 2016. godine, tajvanska čeličana kontaminirala je hemijskim otpadom veliki dio centralne obale. Stotine hiljada ljudi izgubile su sredstva za život, a protesti su brzo ugušeni.

Podsjetnik je to na rizike razvoja koji podređuje ekološke standarde ciljevima rasta. Kritika civilnog društva često je ograničena, posebno u autoritarnim državama, gdje ekološki pokreti imaju malo institucionalnog prostora. Tu ambivalenciju treba priznati — bez umanjivanja bilo kojeg dijela.

Kina pokazuje još jedan ključni element dobitne formule: zeleni rast uspijeva samo ako je organiziran kroz sve sektore odjednom. Kako kaže Adam Tooze: „S jedne strane trebaju nam solarni paneli, s druge električni automobili — i sve između: baterije, dalekovodi, punionice, industrijski procesi, pa čak i poljoprivreda.“ U Njemačkoj, iako će do 2025. godine više od 50 posto električne energije dolaziti iz obnovljivih izvora, građevinski i transportni sektor i dalje značajno zaostaju.

Pogled na istočnu i jugoistočnu Aziju pokazuje da „vrhunac zelenog“ nije nikakav zakon prirode. Ljudi, države i kompanije u toj regiji shvatili su da klimatska politika znači osiguranje budućnosti. Ako Evropa želi sačuvati svoju konkurentnost i ekološki kredibilitet, mora priznati da zaštita klime i prosperitet nisu suprotnosti — nego dvije strane iste budućnosti. (Franziska Schmidtke; ips-journal; prevod Tačno.net)