Iz dana u dan sve je jasnije koliko nas je pandemija promijenila. Skučila je naš svijet onoliko koliko je doživljaj njegovog prostranstva ovisio o mogućnosti slobodnog i nesputanog kretanja. Više ne gledamo otvoreni obzor i sve se manje osjećamo svjetskim putnicima, lutalicama. Slobodu je zamijenila nesigurnost, a radost putovanja bojazan od onoga što bi nas moglo snaći na putu.
Još do prije dvjestotinjak godina ljudi nisu mnogo putovali. Granice njihovog svijeta obuhvaćale su vlastito i dva susjedna sela. O svijetu izvan radijusa od 30 kilometara većina nije znala gotovo ništa, jedva da su bili svjesni da nešto izvan uopće i postoji. Putovanja su se intenzivirala u doba industrijske revolucije pojavom makadamskih cesta, željeznice i parobroda. U to se vrijeme na njih nije kretalo radi istraživanja niti užitka, već iz potrebe. Znajući da je svako putovanje rizičan pothvat, onodobni su putnici strahovali od napada i pljačke drumskih razbojnika. Naš je strah povezan s osjećajem neizvjesnosti, sličniji strahu kojega su, prije više od pet stoljeća, morali osjećati moreplovci poput Kolumba, Vasca da Game ili Magellana dok su, tražeći nove puteve za Indiju i trgovinu začinima, stajali pred otvorenom pučinom oceana. Radi uvjerenja da je Zemlja ravna ploča, svaki je dan plovidbe bio obilježen tjeskobnom sumnjom hoće li biti i posljednji. Tim veća je bila njihova hrabrost, odlučnost da se unatoč opasnosti otisnu iz sigurnosti u nepoznato.
Hrabrost ili neodgovornost?
Bi li odlazak na putovanje u doba pandemije bio hrabrost ili tek neodgovorno poigravanje sa zdravljem i životom? Vrlo važno što više ne putujemo, nije to najgore što nas je zadesilo, sjedi kući i šuti sretan što si živ, reći će oni koji ne razumiju da putovanje nije tek prostorno pomicanje od točke A do točke B, nego jedan mali život za sebe. Onoga trenutka kad napustimo svakodnevnu sigurnu rutinu, započinje nepredvidiva avantura koja nije bez izazova i poteškoća, ali niti bez odisejevskih rješenja. Štošta se tu razotkrije pa i čovjekov karakter, načinom na koji rješava probleme, detaljima kojima pridaje pozornost, sjajem u oku ili njegovim izostankom pred ljepotom.
Ali čovjek je uvijek putnik, tragalac. Nisu samo veliki moreplovci čeznuli za Indijom pokušavajući je se dokopati i po cijenu vlastitog života. Zov orijenta bio je neodoljiv mnogim putnicima od Marka Pola do Željka Malnara, doživotnog predsjednika Republike Peščenice, koji u jeku krvavog rata devedesetih, i dalje tragajući za mitskim staklenim gradom, s ekspedicijom na konjima prelazi 37 hiljada kilometara putevima Aleksandra Velikog. Dnevno prelaze 40 do 60 kilometara, jašući četrnaest sati. Ali kad cilj nije važniji od samog puta, stići na odredište u što kraćem roku nije imperativ. Oni kojima je do toga, ionako ne putuju na konjima, nego avionom, nesvjesni da time gube ono najbolje što putovanje nudi. Ekspedicija se, naravno, suočila s mnoštvom prepreka, od pljačke i nedostatka hrane do administrativnih zabrana. Ali, poteškoće su dio i putovanja i života, nije ih moguće izbjeći. Tako su ih već na grčkoj granici dočekali snajperisti i vojska, ne dopuštajući prolazak uz sumanuto obrazloženje da vrijeđaju grčku naciju budući je Aleksandar bio Grk, a ne Makedonac!? U Bugarskoj su morali otkupiti vlastito gorivo, koje im je dan prije bilo ukradeno, da ne bi ušli u sukob s lokalnom mafijom. I tako redom sve do Afganistana. Kad se na kraju vratimo s puta, više nismo oni ljudi koji su na put krenuli. Čemu bismo inače uopće putovali? Zasigurno ne radi fotošopiranih privida idile kakve gledamo na Instagramu i ostalim društvenim mrežama, koji postoje da bi stvaranjem osjećaja zavisti i želje za oponašanjem omogućili zaradu influenserima.
Vječiti putnici
A onda opet, čovjek je uvijek putnik, čak i kad ne tumara svijetom. Shvatili smo to zahvaljujući neobičnom lingvističkom otkriću. Jezik daje odgovore na mnoge nedoumice, kao u slučaju porijekla i značenja imena Indije, tog univerzalnog predmeta čežnje svjetskih putnika. Ime su joj nadjenuli Grci kad su s Aleksandrom stigli do rijeke Ind. Čuli su kako domaći tu veliku rijeku zovu Sindhu, skratili su to u Ind i dodali uobičajen sufiks za nazive zemalja. “Sindhu” na sanskrtu znači “rijeka”. Dakle, “Indija” je u prijevodu”Rijeka”. Tako stanovnici Rijeke ne moraju ni napustiti svoj grad da bi bili u Indiji što putovanju kao takvom daje posve novi smisao. Na kraju krajeva, nije li svako putovanje istraživanje samoga sebe, smislenosti vlastitog postojanja i načina postizanja životne radosti. Kretanje samo pomaže da to shvatimo.
“Kuda idemo? Uvijek domu svome. Jer u nama je, ili nigdje nije, vječnost sa svojim svjetovima, prošlost i budućnost” (Novalis).
