Nema pravde za Dženana Memića još dugo, to je sasvim jasno. I to je uzrokovalo novi talas nezadovoljstva na društvenim mrežama. Nakon najnovije presude ljudi su ogorčeni pravosuđem, njegovom korumpiranošću, inertnošću, nestručnošću. Uznemiruje ih nepostojanje efikasnog i konzistentnog državnog aparata, što kolektivnu frustraciju pojačava do nepodnošljivosti.
U prvi mah, dan prije Dana državnosti, izvorni gnjev bio je usmjeren na sudiju Branka Perića, da bi kasnije sve više glasova upozoravalo da uzrok problema treba tražiti među tužiteljima, a ne u sudiji. Paralelno s tim, ljudi su masovno izražavali negodovanje povodom nesposobnosti bosanskohercegovačke, u ovom slučaju primarno sarajevske javnosti da izađe na ulice i konkretizira sopstveno nezadovoljstvo.
Tako smo došli do pomalo apsurdne situacije koja se raznim povodima već godinama ponavlja. Svi na mrežama samo kukaju kako se na mrežama samo kuka, umjesto da se krene u masovne proteste. A kada neko konačno organizira prosvjede, od masovnosti ne ostane ništa. Prosvjeda ima, prosvjednika nema.
Pa probajmo okrenuti kompletnu percepciju. Za početak evo tvrdnje koja se mnogima neće svidjeti – kukanje na mrežama ozbiljan je politički angažman. Na proteste dođe izmedu 100 i 400 ljudi, na Facebooku i Twiteru kuka desetine hiljada građana. Znaju to dobro političke stranke koje nikada uoči javnih okupljanja ne šalju streikbrechere, ali svaka od njih ima armiju botova koji danonoćno razbijaju atmosferu online bunta i nezadovoljstva.
Znači imati u rukama tako jaka oruđa (za neke su to pak oružja) kao što su Facebook i Twitter, i kukati kako niko ništa ne radi osim što naprđujemo po mrežama – tu nešto zaista ne štima. Manje bijesa i fekalija, više ozbiljnosti i argumenata i to bi kolektivnu borbu, za šta god da se vodila, učinilo ozbiljnijom i efikasnijom. Ali, vox clamantis in deserto, glas vapijućeg u pustinji efekat je kojeg se ovdašnja javnost dugo neće osloboditi. Mi tehnološki možda i jesmo u 21. stoljeću, ali politički i mentalno još bludimo bespućima dvadesetog vijeka.
Društvene mreže odavno su preuzele ulogu javnog života, gradskog trga, samo što to mnogi ne mogu da shvate (termin 20 stoljeća), odnosno procesuiraju (izraz iz 21. vijeka). Koliko je samo puta efikasan pritisak izvršen baš na taj način, dobro usmjerenom kuknjavom. Problem je što je češće loše nego dobro artikulirana. Javno urlanje nije baš uvijek beskorisno, ali jeste često.
Dejtonska Bosna i Hercegovina pokazala se kao neuspješna i neefikasna tvorevina. Moraju li građani dijeliti sudbinu države u kojoj žive? Kao što znamo, kako ko? Prvi korak ka opiranju toj sudbini je pronaći prave forme otpora. Drugi korak je osvijestiti činjenicu da mreže nisu drugorazredna mjesta bijesa, nego efikasna platforma političkog djelovanja. (Borci za zaštitu rijeka to shvataju bolje od ostatka pučanstva). Kad vas Zoran Milanović izbaci iz kože, ne morate baš uzvratiti istim egzaltiranim načinom, prekomjernom količinom urlanja, psovki i fekalija. Kad niste zadovoljni Bakirom Izetbegovićem, Miloradom Dodikom, Željkom Komšićem, Fadilom Novalićem, Željkom Cvijanović (ovdje svjesno ne stavljamo Dragana Čovića, njime su, kao što se da vidjeti, svi zadovoljni), postoje raskošne, da ne kažemo baš ubitačne, mogućnosti izražavanja javnog nezadovoljstva. Ali za to valja malo i misliti, što je zahtjevna operacija kojoj se malo ko odaje. Lakše je bjesniti.
