Specijalizirani magazini i istraživački centri svojski se trude razotkriti korupciju u zdravstvu, a mainstream mediji tematici pristupaju šturo, najčešće u suglasju s različitim centrima moći

S obzirom na rasprostranjenost svih aspekata i oblika korupcije u bosanskohercegovačkom društvu, jasno je da mediji nemaju jednostavan posao pri tretmanu ovih tema. Antikorupcijska mreža nevladinih organizacija Account je 2013. godine ustanovila da u sekundi korupcija pojede 47 KM. Eldin Karić, novinar i direktor Accounta, za Nezavisne novine je kazao: “U momentu kada smo mi počeli raditi, od 18. jula [2012. godine] do danas, ta je cifra već prešla 1,6 milijardi KM.”

Situacija je još alarmantnija po pitanju mita: Centar za istraživačko novinarstvo je, analizirajući podatke nevladine organizacije Transparency International, još 2010. godine iznio podatak da su svaki četvrti građanin i građanka putem davanja mita riješili problem ili dobili uslugu. Ivana Korajlić iz Transparency Internationala je u ranijem tekstu o korupciji o zdravstvu potvrdila da je ovaj sektor posebno podložan mitu, te da je po njihovim podacima “medicinsko osoblje sektor kojem građani najčešće daju mito.”

Samo tri pravosnažne presude

U korupciji ogrezlo zdravstvo, opet, rijetko je završavalo na sudu: članak Tatjane Čalić od 13. oktobra 2016. godine na portalu Buka, pod naslovom “Korupcija u bh. zdravstvu ili kako smo sistematski uništeni podmazivanjem i čašćavanjem”, tako navodi vrlo indikativnu i problematičnu činjenicu da su od 2012. godine do danas samo tri doktora u našoj zemlji pravosnažno osuđena za korupciju. Ginekolog Zoran Petrović je priznao krivicu i dobio kaznu od tri mjeseca zatvora zbog zahtijevanja mita od pacijentice u vezi s njenim porođajem i oporavkom nakon istog. Nakon prihvaćene molbe da zatvorsku kaznu zamijeni novčanom, Petrović je platio 4.500 eura umjesto boravka u zatvoru.

Almir Mirojević iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu dobio je tri godine zatvora zbog uzimanja novca radi zapošljavanja. Svjedokinja na ovom slučaju također je platila da dobije posao u KCUS-u, i to 1.000 KM za posao čistačice. Treći na ovom sramotnom, a iznenađujuće kratkom spisku je bivši direktor banjalučkog Kliničkog centra Duško Račić, koji je osuđen na šest mjeseci zatvora i kaznu od 5.000 KM zbog falsifikovanja isprava i primanja mita. Račić je, u oktobru 2016. godine, mogao zatvorsku kaznu preinačiti u novčanu po važećem zakonu, te je, ukoliko plati ili je već platio 18.000 KM, time efektivno izbjegao robiju.

Kada je medijski tretman ova tri slučaja u pitanju, o njima su skoro svi pisali informativno, a čak i kada bi ušli u detalje, rijetki su oni mediji koji su odvojili vrijeme, resurse i trud da priču prošire na otkrivanje daljih ili krupnijih slučajeva. Primjera radi, u priči o Mirojeviću, tadašnjem fizioterapeutu na Klinici za ortopediju i traumatologiju KCUS-a, više detalja otkrio je Klix u članku od 19. novembra 2014. godine, kada je autor E.F. otkrio da je Mirojević uhapšen dok je brojao 10.000 KM mita, ali se Klix nije bavio daljim utvrđivanjem raširenosti ove prakse na KCUS-u, niti je posvetio prostor slučaju “Mirojević” do izricanja presude u februaru 2016. godine. Sama informacija da je Mirojević uhapšen u činu brojanja novčanica svakako spada u kategoriju manje bitnih, te se vrijedi zapitati ima li ikakvu drugu svrhu osim da izazove pažnju čitalaca.

Uspješni ministar i uspješna reforma

No, sva tri navedena slučaja potpuno padaju u sjenu kada se analizira lik i djelo Ranka Škrbića, nekadašnjeg SNSD-ovog ministra zdravstva u Vladi Republike Srpske. Za Škrbića već nekoliko godina postoje ozbiljne indicije da je odgovoran za nelegalno potpisivanje milionskih ugovora u oblasti zdravstva koji su itekako naštetili Fondu zdravstva RS-a. Nakon njegovog odlaska s funkcije 2013. godine po raspadu vlade Aleksandra Džombića, Škrbić ne samo da nije bio pod istragom relevantnih organa, već je i nagrađen položajem ambasadora BiH u Srbiji. Škrbić će zatim podnijeti ostavku na ovaj položaj nakon brojnih pritisaka, ali i zbog činjenice da je protiv njega istragu pokrenula – Srbija, i to upravo zbog kriminala počinjenog dok je bio ministar zdravstva RS-a. Srbija je osnovu za svoj slučaj našla u dugu RS-a prema Srbiji za zdravstvene usluge, a na prijavu SDS-a.

O ovom itekako bizarnom slučaju čiji je glavni akter vlasnik nekretnina u višemilionskoj vrijednosti i, između ostalog, kum Milorada Dodika, mediji su pisali nevoljko, pa je osim niza članaka banjalučkog novinara Slobodana Vaskovića koje je objavio na svom blogu te četiri dokumentarna filma portala Žurnal, koji jedini detaljno iznose svu problematiku slučaja, teško naći išta više. Mainstream mediji se nisu pretjerano zamarali Škrbićem, te su najčešće o njemu pisali informativno, pretežno u vezi s njegovim dolascima i odlascima s funkcija.

O Dodikovom bliskom saradniku i članu porodice i nezakonitostima tokom njegovog mandata jedino je kritički pisao magazin Dani, dok su banjalučke Nezavisne novine godinama pisale afirmativno o Škrbiću, te mu davale prostor za izjave poput one od 25. septembra 2010. godine, kada je Ranko Škrbić kao ministar zdravstva istakao da je zadovoljan tadašnjom reformom ovog sektora. Koliko je reforma bila uspješna, dovoljno govori podatak da je deficit Fonda zdravstva RS-a u 2012. iznosio skoro 40 miliona maraka. Škrbić na kraju nikada nije izveden pred sud, te trenutno radi kao dekan Medicinskog fakulteta u Banjaluci.

Novine Faktor su, u nekoliko godina postojanja, tretirale Škrbića samo jednom: prenijevši tekst Škrbićeve kćerke Nataše, prvobitno objavljen na portalu Lola. U tekstu naslova “Škrbićeva kćerka otvorila dušu: Kao dijete ministra nisam mogla ni kupovati u second handu!”, objavljenom 7. februara 2017. godine, Nataša Škrbić iznijela je svoje viđenje teškoća na koje je nailazila kao “ministrova kćerka”, te iako ne možemo zamjeriti autorki na slici Škrbića kao “oca (i to najboljeg), prijatelja, doktora nauka, strastvenog vinara, košarkaša” koji sa kćerkom u kući priča engleski i smije se Mr. Beanu, itekako treba zamjeriti eksploataciji ovog teksta u svrhu relativiziranja njegovih aktivnosti na funkcijama koje je obnašao.

Vrijedi primijetiti još jedan detalj: govoreći o gorenavedena tri slučaja u kojima postoji presuda za korupciju u području zdravstva, postoje indicije da je iza hapšenja Račića stajao i sam Škrbić, te da se radilo o unutarstranačkim previranjima u SNSD-u, o čemu je također pisao (samo) Žurnal. Istovremeno, slučaj je moguće povezati i sa Račićevim javnim istupima o mogućem kolapsu Kliničkog centra Banjaluka, koji je u vrijeme Škrbićevog odlaska s funkcije imao dug u iznosu od 50 miliona maraka, kako je pisala agencija Anadolija. Kada se sagleda kompletna slika slučaja “Škrbić”, evidentno je da je posao istraživačkih novinara, osim onih na specijaliziranim portalima, ostao itekako nedovršen, te da su pojedini mediji relativiziranjem i nepotrebnim davanjem prostora Škrbiću bez kritičkog uklona ili sagledavanja druge strane priče napravili više štete nego koristi.

Ponos cijele Hercegovine

Govoreći o relativizirajućoj moći medija, treba se osvrnuti i na slučaj nevesinjske bolnice. Bolnicu u Nevesinju finansirao je iz vlastitih sredstava Mihajlo Labalo, koji je nakon radnog vijeka provedenog u Americi odlučio da zarađeni novac uloži u njenu izgradnju. Dostupne informacije ukazuju na to da su Labalo i njegovi nasljednici, koji su osnovali fondaciju sa njegovim imenom poslije Labalove smrti 2007. godine, u izgradnju ove ustanove uložili oko 10 miliona maraka. Radovi su stali nakon njegove smrti, te je bolnica dovršena tek 2014. godine ‒ reklo bi se, tek kada je njeno otvaranje bilo u interesu vladajućih struktura. Tada je većina medija o bolnici pisala afirmativno, poput Glasa Srpske, koji ju je u članku od 11. oktobra 2014. već u naslovu okarakterisao kao “ponos cijele Hercegovine”. Interesantno je da je u članak uvrštena i izjava Milorada Dodika, koji je u jednoj od ranijih posjeta Nevesinju i objektu u izgradnji rekao da je njegov cilj “da ovo bude objekat sa najsavremenijom opremom koja može da istrpi konkurenciju u narednih nekoliko desetina godina”. Očito je da je tako za nešto što je itekako većinski čin dobročinstva pojedinca (za dovršavanje bolnice je bilo potrebno pola miliona maraka) zasluge odjednom preuzela vlast, dok je bolnica otvorena u maju 2015. godine.

Međutim, priča je još kompleksnija: nevesinjska bolnica se redovno u medijima prikazuje kao izuzetno uspješna. Tako je portal Trebinje Live 13. maja 2016. godine objavio članak pod naslovom “Na čelu sa doktorom Peškom – Nevesinjska bolnica najuspješnija u regionu”, u kojem je istaknuta činjenica da se radi o najsavremenijoj ustanovi i jednoj od rijetkih koje se bave pojedinim zahvatima u čitavom regionu. Ono što se na površini čini kao pozitivna priča o uspjehu jedne male bolnice ipak nije potpuno tačno: ova zdravstvena ustanova se tako već našla u dugovima, te je u martu 2016. Vlada RS-a dala saglasnost da se nevesinjska bolnica kreditno zaduži u iznosu od 1,1 milion maraka, te postaje jasno iz članaka poput onog na portalu Al Jazeere Balkans iz 2015. godine da je bolnica od prvog dana pred finansijskim kolapsom.

Svejedno, to ni u 2017. godini ne sprječava pojedine medije da o bolnici u Nevesinju govore afirmativno. Tako je portal RTRS-a 8. januara 2017. objavio članak “Nevesinjska bolnica za primjer u regionu”, u kojem, pored isticanja medicinskih dostignuća bolnice i činjenice da je njeno otvaranje pomogao Milorad Dodik, nema ni spomena o teškoj finansijskoj situaciji u kojoj se nalazi. Tako se na kraju čini da je pojedinim medijima važnije da štite imidž ljudi na vlasti umjesto da istraže kako je moguće da je bolnica finansirana iz donacije i uz manji udio države već uspjela biti u dugovima, iako je praktično tek otvorena. U kontekstu u kojem oni odgovorni za stanje zdravstva nikada nisu procesuirani, u kojem je korupcija evidentna od mikro do makro nivoa, afirmativno pisati o uspjesima jedne bolnice u finansijskoj krizi svodi se na staru narodnu “Selo gori, a baba se češlja”.

Iz svega navedenog, jasno je da postoji ogromna razlika između novinarskog posla kojeg obavljaju mainstream mediji i portali i specijalizirani magazini i istraživački centri. Dok se ovi drugi svojski trude da tretiraju tematiku korupcije u zdravstvu sagledavajući sve njene aspekte i uporno pokušavajući da pronađu adekvatne dokaze protiv glavnih krivaca, mainstream mediji tematici pristupaju šturo, najčešće nudeći bilo osnovne informacije, bilo samo one koje odgovaraju uređivačkoj politici medija ili interesima pojedinih političara.

Glavna odgovornost novinara i novinarki mainstream medija i portala na koju se moraju pozvati jeste da počnu tretirati ove teme poštujući sve postulate struke. Inače, zateći će se u istoj situaciji kao i ostali građani – u ulozi žrtve disfunkcionalnog i korumpiranog sistema čija bi osnovna briga trebala biti naše zdravlje.

“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”